Beograd podiže spomenik žrtvama i ubicama devedesetih

 “Pod braniocima otadžbine podrazumjevaju se, naravno, ljudi koji su bili pod oružjem. A pod žrtvama rata se podrazumjevaju civili, kolateralna šteta, ja mislim da je to svima jasno”, kaže Alimpić.

RSE: Da li to znači spomenik i onima koji su rušili Vukovar, Dubrovnik, koji su bombardovali Sarajevo?

Alimpić: “Pobogu, mislim da je vaše pitanje zlonamjerno. To je spomenik braniocima, ljudima koji su pozvani u vojsku da brane svoju zemlju, koji su se odazvali, koji su dali svoj život. Oni zaslužuju spomenik. U ratu je, naravno, bilo žrtava. Naravno da su pucali iz topova i naravno da je bilo razaranja. Svi spomenici u svijetu posvećeni vojnicima u ratovima, na neki način su i spomenici ljudima koji su ubijali, koji su pucali. Pa, to se podrazumijeva. Svako ko bude tamo palio svijeću ili polagao vijenac, razumjeće to na svoj način.”

Ideja da se podigne spomenik svima koji su nosili oružje, ma šta činili na ratištima i sa ma kakvom idejom tamo odlazili, stara je deset godina kaže Branimir Stojanović iz grupe Spomenik koja se protivila tome pre nego što se Srbija odredi prema karakteru ratova iz 90-ih godina.

Stojanović podsjeća da je prvi konkurs za spomen obilježje propao jer se umjetnici nisu odazvali, na drugi su pozvane arhitekte i on je propao jer su, kaže Stojanović, nuđni veći ili nešto manji krstovi, da bi najzad odluka pala da se u parku na Savskom trgu preko puta željezničke a u blizini autobuske stanice, ugradi omanja ploča.

Biljeg promašaja državne politike

Stojanović objašnjava zašto je grupa umjetnika koja se okupila pod nazivom Spomenik, uporno odbijala ovu ideju koja zamagljuje istinu o ratovima 90-ih:

“Ratovi 91-95 nisu mogli da imaju karakter odbrane otadžbine, kako signalizira ovaj spomenik. Dakle, sve vrijeme je problem državne politike kako da se nosi sa 90-im, kako da imenuje događaje u kojima je participirala. Ovaj spomenik samo je biljeg jedne nesposobnosti, promašaja državne politike da imenuje svoj angažman u devedestim godinama u raspadu Jugoslavije. Takvim spomenikom se poručuju dvije stvari: da su Srbi (kako se to govori od 1987. godine) žrtve historijskih ratova, a druga poruka je: vodili smo samo odbrambene ratove.”

 Sociološkinja Janja Beč, koja se bavi žrtvama rata na području bivše Jugoslavije, kaže da je takvo spomen obilježje u Beogradu veoma problematično.

“Ja imam problem sa naslovom. KO to određuje ko su nevine žrtve rata? S obzirom na karakter ratova, izuzetnu osjetljivost teme, i na izuzetnu asimitriju vojne i finansijske moći na stranu Srbije  i broj žrtava  trebalo bi podizati spomenike žrtvama sa imenom i prezimenom. Žrtve rata nisu brojevi. Oni imaju svoja imena. Recimo, u Sarajevu postoji spomenik sa 1536 imena ubijene djece. Ispred Bundestaga u Berlinu postoje relativno skromne  ploče sa imenima bivših članova parlamenta prije dolaska nacista na vlast, koji su stradali u koncentracionim logorima. Dakle, i kod nas treba na spomenicima da stoje konkretna imena. Time bi se izbjegle sve moguće manipulacije i zloupotrebe žrtava”, ocenjuje Janja Beč.

Spomen obilježje se, slučajno ili ne, otkriva u jeku predizborne kampanje. Kritičari Tadićeve politike kažu da je i ovakva spomen ploča sasvim u skladu sa politikom sadašnje vlasti koja ne daje jasne odgovore ni na jedno važno društveno pitanje, bilo da se radi o prošlosti ili budućnosti Srbije, politike koja se sve vrijeme vodi u stilu “može biti , ne mora da znači”.

 Ispod spomenika koji se podiže 2012. godine u Beogradu, “mirne savjesti“ će upaliti svijeću i šešeljevac i mladićevac, i vojnik koji je vjerovao da odlazeći u Vukovar brani Jugoslaviju, i snajperista sa Pala i specijalac koji je čistio Kosovo od Albanaca.

 Da li je moguće verovati da se u takvom društvu nađu i njihove žrtve,  kako to sugeriše gradski funkcioner Beograda koji kaže: ”Svako ko tamo bude palio svijeću ili polagao vijenac, razumjeće to na svoj način.”

(sutraba)