Jedan sam od ljudi koji su u Siriji proveli nekoliko godina i koji uzimaju sebi u obavezu da se oduže za gostoprimstvo, lijep prijem i ljubaznost tom velikom narodu kakav je sirijski. Ono što mogu potvrditi jeste da je sirijski narod, kao i svaki drugi muslimanski narod, ljubazan i gostoljubiv, voli svoju braću muslimane, ali i ostale ljudi drugih vjera. Ukratko, oni su kakvi muslimani i trebaju biti. Susretljivost, osjećaj za druge i kultura nisu strani ovom narodu, koji iza sebe ima hiljade godina dugu historiju. Upravo zbog toga, savjest mi nije dala da nijemo posmatram ono što se dešava tom narodu od strane krvnika željnih tlačenja sopstvenog naroda i morao sam progovoriti i prenijeti našem narodu istinu o tako lijepom narodu kao što je sirijski.
Kako to često i biva, neki će reći da se nas sva ta dešavanja ne tiču, imamo mi svojih, a i Sirija je daleko od nas i ona je zemlja sa ograničenim uticajem na svjetska dešavanja. Također, možda će neko reći kako su sva ova dešavanja na Bliskom istoku američki plan za dominaciju nad tim područjem. Bilo kako bilo, cilj ovoga teksta je prenijeti našem narodu istinu o Siriji.
Sjećam se da sam u nekoliko navrata od pojedinih Sirijaca, evidentno slabo upućenih u stanje na prostorima Balkana, slušao sljedeće pitanje: “Zašto se otcjepljujete od Jugoslavije kada je ona tako jaka i organizovana zemlja? Zašto ne ostati u zemlji, makar sa ograničenim ljudskim pravima, ali time izbjeći rat i veliki broj žrtava?!” Isto pitanje bismo danas mogli postaviti tim ljudima, ali kada iznesem činjenice o stanju u Siriji mislim da ćemo dobiti odgovor na ovo pitanje i da će nam biti jasno zašto nema opravdanja daljnjoj šutnji spram režima kojem ništa nije sveto.
Sirija
Sirija ima oko 23 miliona stanovnika. Značajan broj stanovnika nalazi se u najvećim gradovima Sirije (Damasku, Halepu, Himsu, Hami, Der’i, Latakiji). Procentualno, etnička struktura stanovništva glasi ovako: 74% muslimani-sunniti, 16% Aleviti (šiitska sekta), Ismailiti (šiitska sekta) i Druzi, 10% kršćani.
Državom od 1963. godine upravlja Ba’s partija, koju je vodio predsjednik, Hafiz Asad, pripadnik alevitske sekte. Poput svakog totalitarističkog sistema, preko Ba’s partije nekoliko ljudi je kontrolisalo čitavu državu. Tu su, pored oca Hafiza i sina Bešara Asada, Bešarov brat Mahir, njihov zet Asif Ševket, šef vojne obavještajne službe, Rami Mahluf (predsjednikov dajdžić) i drugi. Zanimljivo je da značajan broj analitičara smatra da konce vlasti trenutno u Siriji drži Beššarov mlađi brat, Mahir, inače zapovjednik 4. vojne oblasti, ali i desna udarna ruka sadašnjeg predsjednika Beššara Asada. Smatra se da je on odgovoran za najveće pokolje koji su se desili u Siriji od početka demonstracija u 2011. godini.
Vanredno stanje u Siriji, kao i u mnogim drugim arapskim zemljama, uvedeno je davne 1963., a na osnovu kojeg po kratkom postupku na vojnim sudovima budu osuđene osobe na desetine godina kazne zbog najmanjeg protivljenja vladavini Asadove porodice.
Sirija je država koju četrdeset godina vode isti ljudi. Izbori koji se provode redovno se lažiraju, a predsjednik uzima iznad 97% glasova!!! Zanimljivo je da se taj režim ne stidi da iznosi takve neistine o rezultatima izbora koje vrijeđaju ljudski intelekt. Kada umre predsjednik nasljeđuje ga njegov sin. Čak se i Ustav prilagođavao izboru sina za nasljednika. Kada je 2000. godine bivši predsjednik Sirije, Hafiz Asad umro, njegov sin Beššar nije imao potrebnih 40 godina, kako nalaže Ustav Sirije, nego 36 godina. I to se jednostavno riješilo. Sastao se sirijski parlament i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava tako što se granica sa 40 godina spustila na 36 godina starosti!!!
Veliki finansijski projekti na nivou države su privilegija firmi koje kontroliše Asadova porodica. U državi postoje dva telekom-operatera. Vlasnik jednog od njih je, čudne li koincidencije, predsjednikov dajdžić, Rami Mahluf!!! Ista osoba je alfa i omega ekonomskog života u Siriji i nijedna svjetska firma ne može ući na tržište Sirije bez njegove saglasnosti i dogovora oko provizije, zbog čega je dobio simbolično ime “gospodin 5%”. O drugim ekonomskim malverzacijama moglo bi se pisati nadugo i naširoko. Nedavno je za samo nekoliko sati poigravanjem sa povlačenjem, a zatim, nakon nekoliko sati, vraćanjem “vlastitih” sredstava u nekoliko krupnih projekata u Siriji u velikoj mjeri oslabio sirijsku liru, inače dugi niz godina stabilnu valutu.
Prije nekoliko dana nova vlast u Libiji je podnijela zahtjev zapadnim zemljama da odblokiraju sredstva koja su pripadala Muameru Gadafiju, a koja se procjenjuju na oko 140 – 160 milijardi dolara. Od koje plate je Gadafi uspio da očuva toliki iznos?! Naravno, običan narod bi to mogao i ‘progutati’ da nije bilo uskraćivanja najelementarnijih ljudskih prava, iživljavanja nad sopstvenim narodom i zaglupljivanja istog. Identična je situaciji i u Siriji. Međutim, onaj ko nikada nije okusio slast slobode, ko se navikao na svakodnevna poniženja, u čije ime odlučuje neko drugi, taj ne može shvatiti značaj slobode i vrijednost slobode izražavanja, a u slobodi će, kako to veli palestinski pjesnik Mahmud Derviš, vidjeti samo razaranje i zlo.
Historijat ustan(a)ka
Ne tako davne 1982. desio se sličan ustanak protiv tadašnjeg sirijskog režima za vrijeme tadašnjeg predsjednika Hafiza Asada (oca sadašnjeg sirijskog predsjednika). Vođe ustanka bili su pripadnici pokreta Muslimanska braća. Tada je ustanak krvavo ugušen, a Asadova vojska je samo u gradu Hami za samo 27 dana ubila 30.000 stanovnika toga grada, prema podacima Human Rights Watcha, dok neki lokalni izvori navode skoro nevjerovatnu brojku od 40.000. Većina ubijenih bili su civili, a njihova tijela pokopana su u masovne grobnice. Nakon tih dešavanja ne zna se trag za skoro 15.000 osoba i vode se kao nestale, iako možemo samo pretpostaviti kakva im je bila sudbina. Nakon toga, hiljade osoba su godinama bile po sirijskim zatvorima. Osuđivani su po 20 godina za najmanji prekršaj zbog “nepodobnosti”, a prije toga 1980. godine stupio je na snagu zakon koji nalaže da se pripadnost pokretu Muslimanska braća kažnjava smrću!!! Upravo zbog ovih podataka ne treba da čudi ovakav pokolj kojeg vrše Asadovi plaćenici, jer broj od preko 6.000 do sada poginulih (od čega je 400 djece) i preko 70.000 uhapšenih, samo je jedan dio žrtava u poređenju sa brojem žrtava krvave 1982. Koliko je tada porodica unesrećeno, koliko majki suze prolilo, a djece bez roditelja ostalo!
Iskra koju je zapalio tunižanin Bouazizi svojim samospaljivanjem krenula je od Tunisa, preko Egipta, Jemena, Libije i došla do Sirije, gdje su 15. marta 2011. godine započele masovne demonstracije koje traju do dan-danas. Prve demonstracije su bile na jugu Sirije u gradu Der’i. Protesti solidarisanja sa Der’om počeli su i u drugim gradovima, a posebno u Himsu i Hami, a Asadovi plaćenici su pohitali da to, po uzoru na ’82-u, uguše u krvi, što i danas rade.
Naravno, obzirom da državom upravlja pripadnik alevitske sekte, logično je da imaju odlične odnose sa Iranom, što je i bio slučaj. Desetine hiljada Iranaca je tokom zadnjih deset godina dobilo sirijsko državljanstvo, a sada se upravo jedan dio njih koristi kao plaćenici u borbi protiv ustanika i golorukog naroda. Iran daje bezuvjetnu podršku Asadovom režimu i time je na sebe navukao gnjev miliona Sirijaca, Arapa, ali i ostalih muslimana. Podatak da nijedan sunnitski islamski fakultet nikada nije dobio dozvolu za rad (izuzev dva osnovana prije dolaska Ba’s partije na vlast u Damasku i Halepu), a da je šiitski dobio, dovoljno jasno prikazuje dominaciju alevita i Irana u Siriji. Pored Irana, podršku sirijskom režimu daju Kina i Rusija, a tu je i jedan broj arapskih zemalja koje to rade na način da sprječavaju Arapsku ligu da poduzme konkretnije korake za rješavanje krize u Siriji.
Uloga islamske uleme u ovim zbivanjima
Vjerovatno se čitalac ovih redova pita o ulozi uleme u svim ovim dešavanjima, kako se postavila, na čiju stranu je stala i koliko je doprinijela sirijskom ustanku?
Ulema je izrazito poštovana u sirijskom društvu i do njihove riječi se drži. Upravo zbog toga sirijski režim kontinuirano i aktivno prati njihove aktivnosti i sistematski suzbija svaki vid aktivizma koji bi mogao polučiti nekim konkretnim rezultatima. Nijedan alim nema pravo da održi obično predavanje bez pismene saglasnosti organa državne bezbjednosti, a to ne može svako dobiti.
Međutim, nekoliko odvažnih alima nije bilo spremno pokoriti se naredbama režima, nego su pokušavali osvijestiti narod i kroz razne aktivnosti animirati običan puk da se suprotstavi nepravdi koja se decenijama vrši nad narodom Sirije. Tu se najviše ističu šejh Muaz el-Hatib i šejh Krejjim Radžih (priznati prijatelji BiH, a u nekoliko navrata su je i posjećivali zahvaljujući bosanskim studentima koji su studirali u Siriji), zatim braća Rifai, Sarija i Usama, koji imaju možda najveći uticaj na vjersku populaciju u Damasku. Vlast je to prepoznala pa je od početka demonstracija šejh Muaza hapsila u tri navrata, šejh Krejjima smijenila sa mjesta hatiba, a džamiju u kojoj je aktivan Usama Rifai, Asadove zločinačke snage su napadale u nekoliko navrata i oskrnavile je, razbijajući stakla i kidajući mushafe, zašto postoje video snimci koji to nepobitno potvrđuju. Pored spomenutih, ističu se lokalni imami i vjerski autoriteti manje poznati javnosti, koji pružaju logističku i svaku drugu moguću pomoć demonstrantima.
Nažalost, jedan dio uleme, koji je bio odan i privržen sirijskoj vlasti dugi niz godina i danas je stao na stranu krvnika. Najviše čudi stav jednog od najvećih islamskih autoriteta u islamskom svijetu dr. Muhammeda Saida el-Butija, koji javno osuđuje demonstrante i staje na stranu dželata. Sirijski narod, koji je prošao sve spomenute torture i patnje, nije se dao zbuniti, nego je ustrajao u svojoj borbi za svoju vjeru, slobodu i ponos. Mnogi poznavaoci sirijskih prilika i naučnog i duhovnog doprinosa dr. Butija ostali su šokirani, ne samo njegovim početnim stavom, nego zbog njegove ustrajnosti da bude uz krvnika i nakon više hiljada bespravno ubijenih civila, kojima je jedini grijeh što su goloruki izašli na ulice i tražili smjenu vlasti.
Slobodna sirijska vojska
Zanimljivo je napomenuti da je glavna karakteristika ovih demonstracija da su one mirnog karaktera, bez upotrebe sile ili oružanih sukoba. To se naglašavalo svakoga dana u prethodnih deset mjeseci koliko traju protesti na sirijskim ulicama. Međutim, ni to nije spriječilo zločinačke snage Beššara Asada da svakoga dana ubiju između 20-50 golorukih civila.
Značajan broj pripadnika sirijske vojske je, zbog prigovora savjesti, dezertirao jer nije mogao učestvovati u zločinačkim poduhvatima protiv vlastitog naroda. Neki su odbijali da pucaju na vlastiti narod, pa su završili u zatvoru ili su ubijeni na licu mjesta od strane nadređenih. Do sada je nekoliko hiljada vojnika napustilo redove sirijske vojske i oformili su vojne grupe pod zajedničkim imenom “Slobodna sirijska vojska”, koja djeluje samostalno bez značajnije koordinacije, s ciljem zaštite građana od režima. Do sada je došlo do nekoliko oružanih okršaja tih formacija sa Asadovim plaćenicima u gradovima Der’a, Hims i periferiji Damaska. Međutim, te snage nisu u stanju, što zbog malobrojnosti, što zbog nenaouružanosti da ulaze u veće sukobe.
Ima li svjetla na kraju tunela?
Smatram da je jedan momenat veoma bitan i, po mom skromnom mišljenju, biće ključan u svim ovim dešavanjima, a to je veći odziv na ustanak stanovnika najvećih gradova Damaska i Halepa, čiji su stanovnici, bar do sada, bili u ulozi nijemih promatrača. Stanovnici Himsa i Hame, srednjeg dijela Sirije, Der’e na jugu i Derizora, na istoku zemlje, kao i Idliba na sjevero-zapadu ponos su sirijskog naroda. Logično je i da većina žrtava dolazi upravo iz tih gradova i područja. Većina poznavaoca prilika u Siriji se slaže da kada se ova dva najveća grada (tj. Damask i Halep) aktivno uključe u svakodnevne demonstracije protiv režima da će to značiti konačnu prevagu na stranu demonstranata. Nažalost, mimo nekoliko četvrti u Damasku (Kafarsosa, Berze, Midan i pojedine prigradske četvrti) ništa se značajnije ne dešava u sirijskoj prijestolnici.
Ova dešavanja u Siriji neće se u skorije vrijeme okončati. Mnogo je razloga koji nameću ovaj zaključak. Prije svega, režim neće odustati od vlasti jer iza sebe ima vojsku i državni aparat koji servisira njihove zločine, a pored toga, na usluzi su im pripadnici sekte kojoj pripada predsjednik Baššar Asad i koji mu daju podršku, kao i iskustvo sirijskih snaga “bezbjednosti” na polju gašenja sličnih pobuna u krvi, poput one ’82.-e.
Sa druge strane, sirijski narod je desetinama godina ponižavan, trpio je razne torture i sada je pravo vrijeme da se obračuna sa režimom po uzoru na druge arapske zemlje koje su u tome uspjele. Pored toga, palo je nekoliko hiljada šehida, nekoliko stotina ili hiljada je dezertera koji su napustili sirijsku vojsku, a možda najveći povod za nastavak borbe jeste osjećaj da je režim ranjiv i da građani nemaju taj nekadašnji strah da se suprotstave državi i snagama bezbjednosti, bez obzira na to koliko cijena bila visoka.
Smatram da je obaveza nas Bošnjaka da pratimo dešavanja u ovoj muslimanskoj zemlji, da učimo dove da Allah pomogne potlačene i podari im snage da pobjede zalime i krvnike vlastitog naroda. To je upravo ono što je sirijski narod činio tokom agresije na R BiH, dok je isti Asadov režim snabdijevao Miloševićev režim naftom, kršeći uvedeni embargo.
Piše: mr. Hajrudin Hodžić