Piše: Almir Mehonić
Ljudi relativno brzo zaboravljaju. Zaboravljaju imena, događaje, likove … suočavaju sa novim problemima koje život donosi: posao, plate, stanovi, različite nepravde.
Kasim Mujagić je pisao: “Niste ni zapamtili kako treba, a već ste zaboravili”. Zaborav svoga više boli od zaborava tuđina. Kažu da ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.
Mi sandžački Bošnjaci zadnjih godina se dosta sjećamo, obnavljamo pamćenje, naš zaborav je, kao što pjesnik kaže, “odloženo sjećanje”. Međutim, sve to izgleda nekako trapavo, neplanski, s brda – s dola i kao da se sjećamo, a kao da ne pamtimo, odnosno sjetimo se na trenutak i baš tako zaboravljamo. U nizu organizacija koje nastaju zadnjih mjeseci, možda nam je najpotrebnija organizacija koja bi nama Bošnjacima objasnila kulturu pamćenja, prioritete, kako se to pamćenje baštini, ukorjenjava u biće jednog naroda. Bošnjaci misle da se treba sjećati samo onih koji više nisu sa nama, ili događaja koji su se davno dogodili. Lično mislim da se treba sjećati, ponajprije, onih među nama, koji su nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni.
Ko se danas sjeća grupe od 25 uhapšenih 18. maja 1993. pod optužbom da su po naređenju S. Ugljanina formirali paravojne jedinice sa ciljem stvaranja države Sandžak? Ili je možda bolje pitanje ko ih pominje?
Ta grupa nevinih Bošnjaka odvedena je u kraljevački zatvor gdje su bili izloženi stravičnoj torturi. Istraga se vodila po članu 138. “udruživanje radi neprijateljske delatnosti”. Kada je 18. 10. 1993. Ugljanin prebjegao za Tursku kao prvooptuženi, istoga dana ova grupa se tereti i po članu 116. “ugrožavanje teritorijalne celine SFRJ”, dok za Ugljaninom biva raspisana potjernica. U oktobru, njegovog 12. dana 1994. godine ovi nevini Bošnjaci u montiranom političkom procesu bivaju osuđeni na robiju od 1 do 6 godina. Vrhovni sud Srbije 26. 03. 1996. poništava presudu suda u Novom Pazaru i vraća proces na ponovno suđenje. U junu iste godine prvooptuženi Sulejman Ugljanin se vraća iz Turske a proces miruje sve do marta 2001. godine kada Vojislav Koštunica amnestira Ugljanina a ostalim se obnavlja suđenje. Boris Tadić 2008. amnestira posljednjeg optuženog Šemsudina Kučevića. Zadnje suđenje ovoj grupi Bošnjaka bilo je 21. decembra 2011. i odloženo je za 26. 01. 2012. Suđenje je u periodu od 1993 – 2011. odlagano čak 108 puta.
Ono što svakako ovaj slučaj dovodi u paradoksalnu situaciju jeste činjenica da je prvooptuženi Sulejman Ugljanin, prvo pomilovan, a onda i postavljen za ministra u Vladi, a ostali, uslovno rečeno “sljedbenici” prvooptuženog se i dalje terete. Sasvim je jasno da su ljudi koji se i dalje razvlače i maltretiraju samo žrtve nagodbi i dogovora bošnjačkih političara sa Beogradom. Prema pouzdanim podacima koje je autor ovog teksta dobio, ministarka Malović je prije dva mjeseca bila u Novom Pazaru i uzela pomenuti predmet sa sobom. Te informacije kažu da je kasnije stigla naredba da se u toku ove godine svi optuženi (naravno osim pomilovanih) moraju osudit na onolike kazne koliko su bili u zatvoru pod istragom. Naravno iz razloga kako država ne bi plaćala odštete ovim nevinim ljudima i kako se ne bi ispostavilo da je ovo samo jedan u nizu primjera državnog terora spram Bošnjaka Sandžaka tokom 90/tih godina. No, sama činjenica da se ovaj postupak još nije završio, da je nekada prvooptuženi sada ministar u Vladi, činjenica da se visina kazne montira sa dužinom pritvora koji su ovi Bošnjaci proveli u zatvoru, govori da se državni terror i dalje nastavlja, međutim, danas uz blagoslov političara iz Sandžaka koji sjede u Beogradu.
Montirana optužnica i izjave su sastavljane u državnoj bezbjednosti a ovim nevinim Bošnjacima su donijete samo na potpis. Stvaranje države Sandžak je apsurd koji je smislila Državna bezbjednost a kasnije optužnicu potkrepljivo sam Ugljanin raznim izjavama po štampi. Iz razgovora koje sam imao sa pojedinim članovima ove grupe dobio sam uvjeravanja da su ostavljani sami, čak ni advokati nisu plaćani od silnih “naših” institucija, a mnogima su djecu hranile komšije. Nekoliko puta su se obraćali svim relevantnim institucijama u Srbiji pa i Borisu Tadiću iz čijeg kabineta je odgovoreno da je sudstvo u Srbiji nezavisno. Obraćali su se i zaštitniku građana Saši Jankoviću koji je odgovorio da je sud izuzet iz njegovog djelokruga. Obraćali su se svim značajnijim političkim partijama i ministrima Sulejmanu Ugljaninu i Rasimu Ljajiću, svi su ih makar udostojili odgovora i izrazili svoje žaljenje osim Ugljanina i Ljajića koji čak nisu ni kurtoazno odgovorili da su primili pismo.
Tragedija ovih ljudi i njihovih porodica paradigma je svih onih Bošnjaka u historiji koji su ostajali vjerni svom narodu. Maltretirani od vlasti, zanemareni i prezirani od naših vođa i institucija, zaboravljeni od naroda, kopnili su jedan po jedan od posljedica vjernosti svom topraku i narodu. Na zvjerski način prebijeni u novopazarskom i kraljevačkom zatvoru od posljedica batinjanja preselili su na Ahiret Ibrahim Faković (1995.) i prof. Hajriz Kolašinac (2000.). Danas su u teškom zdravstvenom stanju Hodo Jakupović i Zuhdija Hodžić, nalaze se na bolesničkoj postelji.
Nedužni: Fadilj Ugljanin, Zekrija Hajrović, Hajro Aljković, Džemal Etemović, Šefćet Gračanin, Mustafa Alić, Hodo Jakupović, Adem Hasić, Šefkija Rašljanin, Safet Zilkić, Rifat Dupljak, Nedžib Hodžić, Hajriz Fejzović, Zuhdija Hodžić i Mirsad Hodžić, umjesto da budu zaštićeni i obeštećeni, a od naših institucija makar uvaženi, danas preživljavaju teške trenutke, iščekuju novo suđenje, ostavljeni sami sebi.
Dokle će u Srbiji postojati politički sudovi, montirani procesi, dokle će sandžački političari, organizacije i institucije šutjeti? Zašto se zaboravljaju najbolji sinovi Sandžaka, oni živi, oni među nama? Zar treba svi, jedan po jedan, da odu sa ovog svijeta da bi se onda sjetili njih, samo su neka od pitanja koja se nameću.
Pozivam naše institucije da stanu u zaštitu ovih ljudi, da se oglase, da im obezbijede pravnu zaštitu, da obavijeste međunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima o ovom slučaju. Pozivam nekad prvooptuženog, a sada ministra Sulejmana Ugljanina da se obrati javnosti o nekada svojim najbližim saradnicima za čiju nesreću je lično odgovoran. Neka napokon objasni svoju ulogu u ovom slučaju, neka objasni pod kojim uslovima su on i Šemsudin Kučević amnestirani. Pozivam i državu da prestane sa perfidnim državnim pritiscima i terorom, da prihvati na sebe odgovornost i da ove nevine ljude oslobodi krivice i nadoknadi im štetu.
A ovim sandžačkim sinovima i živim sandžačkim herojima poručujem da izdrže, neka znaju da ima ljudi koji ih nisu zaboravili. Vi niste htjeli izdati Sandžak i Bošnjake, znajte da ni oni vas nisu izdali. Izdale su vas samo naše vođe.
(rijasetba)
