Sjećam se kao da je bilo jučer, kada je Bahro otišao da brani Bosnu. Ostavio je posao, oca, majku, braću, sestre, djevojku s kojom je htio da se ženi i rekao da će se vratiti kada na Baščaršiji popije kafu, ili na tabutu. Babo Fadil mu je govorio da ne ide, branit će je drugi, a on mu je na to odgovorio: “Da si vidio ono što sam ja vidio da rade ljudima i ti bi sa mnom išao.”
Bahro nikada nije popio kahvu na Baščaršiji. Prošlo je od tada nekoliko mjeseci i Bahro se na tabutu vratio. Hiljade mladića njegovih godina, i onih mlađih i starijih, žena i djece vječno su uklesali riječ sloboda u svojim rječnicima. Umirali su od zla, godinama planiranog i pripremanog, braneći sebe i druge. Umirali su časno, zbog toga su ostali vječno živi. Naposljetku, svi ljudi umiru, ali svi istinski ne žive. Ne umiru svi časno, jer svi časno ne žive.
Prije dvadeset godina, 20. januara, na čelu sa optuženim za ratne zločine, psihodeličnim ubicom Radovanom Karadžićem, donesena je famozna Deklaracija koja će izazvati masovna ubistva, progone, silovanja, etnička čišćenja, egzekucije, paljenje i genocid. Deklaracija koja nikada neće skinuti etiketu genocida sa leđa srpskog naroda. Sam čin rata, način ratovanja kakav je bio u Bosni i Hercegovini sraman je za svakoga. Proslavljati taj datum, javno ga propagirati, čestitati, dičiti se, uzimati krvavo ordenje u ruke je čin kakav nema ni u horor filmovima. Sve ono čega bi se normalan čovjek u najmanju ruku stidio, psihodelični fanatik time se ponosi. U 21. stoljeću ideologizirani i zatrovani mržnjom umovi slave krvoprolića. Toliko je to necivilizacijski, nemoralno i morbidno da bi i dr. Arslanagić ostao bez teksta.
Ne mogu da ostanem ravnodušan na samu činjenicu da se u BiH,u jednom njenom dijelu, svečano obilježava dan koji je BiH uveo u mračni tunel krvi, suza, umiranja ali ne i nestanka. Ne mogu ostati ravnodušan da predsjednik susjedne nam države dolazi na proslavu datuma na koji je izvršen udar na našu drzavu, prima priznanja i nada se nekim budućim saradnjama. Valjda se i mi tu nešto pitamo. On govori o nekim prelaženjima nekih mostova, nadam se da misli na mostove na Drini na kojoj bi trebao oprati noge kada u Bosnu ulazi . Ne mogu ostati ravnodušan na činjenicu da isti taj Tadić koji je u svojoj državi skrivao okrivljenog i optuženog za genocid i ratne zločine u isto vrijeme gledajući u Potočarima tabute žrtava i licemjerno slao neke poruke, još uvijek nije proglašen nepoželjnom osobom u BiH u čijem sastavu je a i ostaće i entitet nastao na genocidu.
Ne mogu ni pokušati da povjerujem u ono što Milorad Dodik govori, to je čovjek koji javno laže čak i na predsjednike drugih država, a da pri tome ni ne zatrepće. Jeste da je on i svojom pojavom gromada, gromada uvreda i beščašća. On da je bar malo častan čovjek, svaki put kada spomene ime “Alija Izetbegović” ustao bi sa stolice na kojoj sjedi. Dodik kao marioneta velikosrpskih ideologa morao bi znati da Alija I. nije vjerski fanatik kako ga on nazva, nije on dostojan da spominje “islam” i “Islamsku deklaraciju” od Alije Izetbegovića koju bi i Dodik svakako trebao držati na stolu, jer zahvaljujući toj deklaraciji i “deklaraciji” Mehmeda Fatiha, Dodik i srpski narod mogli su čuvati svoj vjerski i kulturni identitet. Deklaracije njegovog ideološkog prijatelja Karadžića i učitelja Čosića su u Potočarima, zna to Dodik samo se pravi da ne zna. Da zločin bude “blagoslovljen” pobrinuo se i Kačavenda, baš kao što su kame i kalašnjikove blagosiljali tako je isto blagoslovljeno ordenje na prsima Tadića, samo će po vodicu morati otići na dvore Kačavende.
Oni su jasni, znamo šta hoće i znamo kako im to nećemo dozvoliti, makar morali uklesati riječ sloboda u naše rječnike. Oni koji zabrinjavaju jesu mazlumi iz bošnjačkog korpusa koji su mahom ostavili svoj ponos u stranačkim pristupnicama, zaboravivši potpuno gdje im je nacionalno dostojanstvo i čast zbog udobnih fotelja u kojima sjede zahvaljujući najviše Bahrama, a ponajmanje svojim zaslugama, prenosi Rijaset IZ.
Ne znam kako se nije oglasio Helsinški komitet za ljudska prava u BiH, kakav je takav je, on se zna ponekad oglasiti. Zna se on oglasiti da Reis ne treba da se miješa u Islamsku zajednicu u Srbiji, a kada Irinej kaže: „Neka je blagoslovena srpska država Republika Srpska”, onda se ne oglašava. Vjerovatno je g Terzić zadužen samo za šerijatska pitanja i stvari vezane za Islam. Terzić je vjerovatno zauzet planiranjima da u BiH uvede po jednog reisa na svaki kanton, jer kada smo razbijeniji, slabiji smo, pa nas je potrebno dodatno iscjepkati. Malo im je što sa Sandžakom imamo državnu granicu, pa trebaju nam uvesti još i vjersku. Ne zna Terzić da smo i mi svjesni svojih slabosti, baš zbog toga mi težimo ka ujedinjenju i da oni koji žele da cijepaju IZ, mogu biti reisi samo Dodiku. Možda taj komitet, kakav takav, “ganja” menšuru za samoproglašenog reisa iz Beograda, jer možda se neko zapita: “Može li reis biti bez menšure”? Navikli smo na tumačenja neupućenih i njihovu podršku svim onima koji žele da razjedine, raskomadaju muslimanski korpus pa da nas poslije mogu ispraćati na kolektivnim dženazama u crnim odijelima. Navikli smo na potporu svim disidentima koji su spremni na sve zbog vlastite koristi, posebno kada se tiče nas. Pošto Helsinški krnjavi komitet šuti, Irineju ću lično reći: “Gospodine Irinej, zemlja na kojoj si stajao kada si tu glupost rekao je Bosna i Hercegovina, moja zemlja, moja domovina, naslijeđena od mojih predaka Bošnjaka, krvlju šehidskom natopljena i nemoj da je diraš, jer ona kada se zbog takvih gluposti potrese, mnogi će na koljena popadati”.
Hidajet Kobilica
(24sata.info)
