Selo u kome svi voze “mercedesa” i sve je zajedničko
Na svijetu postoji mjesto gde svako ima komforan stan, siguran posao, automobil i besplatno zdravstveno osiguranje, i to samo zato što je stanovnik jednog naselja. Takvo mjesto zove se Huaši (Huaxi) i nalazi se u Kini.
Pri tome nije riječ o blokovima zgrada sagrađenih od kartona, azbesta ili nekog drugog nekvalitetnog materijala, već o pravim planskim stambenim objektima. Automobili koji se voze nisu “plastični”, već “mercedesi”, “BMW-i” i “kadilaci”, uvezeni iz Amerike.
Prije samo 30 godina selo je imalo blatnjave puteve, stanovnici su se vozili u tradicionalnim rikšama, a mesto je kao i mnoga druga u Kini bilo zapušteno i siromašno. Putevi su danas asfaltirani, sagrađene su natkrivene javne površine za šetnju, a Huaši godišnje poseti oko dva miliona turista, zapanjenih nad svojevrsnim čudom usred ruralne Kine.
Međutim, postoje dvije kvake. Prvo, svi ti stanovnici rade svaki dan sedmično. Drugo, ukoliko odluče da napustite selo gube sve povlastice: stan, automobil, plaćeno zdravstveno osiguranje, pa čak i ulje za kuhanje. “Ako mi baš treba slobodni dan, ponekad ga mogu dobiti”, kaže zaposlena u fabrici tekstila.
Jedna obična ulica i sasvim obične kuće za Huaši
Huaši ima 2.000 stanovnika i svaki od njih ima pravo na gore navedene povlastice. Smhešteno je na istoku zemlje, u provinciji Džingsu, a za zvaničnici tvrde da je to najbogatije selo u Kini.
“Mi smo prototip socijalističkog sela”, objašnjavaju lokalni zvaničnici. Kako kažu njihov cilj je Maova utopija. Selo je osnovano 1961. godine. Dvadesetak godina kasnije “narodna republika” otvorila se kapitalizmu.
Vu Renbao, sekretar odbora komunističke partije, odlučio se za neku vrstu eksperimenta za koji je verovao da će uspijeti. Od sela je napravio multisektorsku kompaniju s čeličanom, fabrikom tekstila, staklenicima, brodogradilište i niz drugih biznisa. Vlasnici, zapravo dioničari, su seljani. Tačnije, oni s prebivalištem u Huašiju.
U trenutku “oslobađenja tržišta” selo je prešlo s poljoprivrede na proizvodnju i trgovinu, a odabrano je javno vlasništvo umjesto privatnog. Selo se nalazi na berzi od 1998. godine, a izvozi u više od 40 zemalja svijeta i više je nego uspješno. No ovaj socijalistički san neverovatno liči na kapitalističku korporaciju.
Na sred sela od 2.000 ljudi nikao je neboder
Kao prvo, Džiangsu Huaši Grup Korporejšn vodi sve poslove sela. Navodno ima 57 filijala i sedam holdinga. Na čelu mu je sin osnivača današnjeg Huašija Vu Šien.
“Imamo toliko investicija da ih ne mogu sve ni nabrojati. Kriza nam ni malo ne škodi”, kaže mlađi Vu. Stariji Vu, pak, svakog jutra drži govor o dobrotama komunističke vlade. Stihovi koji se ponekad puštaju turistima u selu glase otprilike ovako: Nebo iznad Huašija je nebo komunističke partije (…), socijalizam je dobar, i Amerikanci ga žele (…)
U međuvremenu, 2.000 stanovnika živi udobno od dividendi. Jedna porodica nastanjena u ovom nevjerovatnom mjestu ovako opisuje svoj život: “Bili smo bez novčića, a onda je početkom devedesetih sin video oglas za posao u selu. Došli smo i dobili posao, a ubrzo smo postali stanovnici. Bili smo obični seljaci, a sada živimo u finoj kući i imamo tri automobila”.
Novinari koji su intervjuisali ovu porodicu posjetili su ih u njihovom domu, u kome su, kako pišu, podovi mermerni, kauči kožni, a u ormaru boca skupog viskija.
Stanovnici imaju udio u selu i svim njegovim poslovima i vidljiv je njihov prosperitet i jednakost. Godišnja zarada im se kreće oko 150.000 dolara. Samo selo u posljednje vrijeme kupilo je avione i helikoptere.
Ali, postoji i druga strana priče. Za Huaši, uz stanovnike, radi još 25.000 ljudi. Riječ je o fizičkoj radnoj snazi, došljacima koji žive izvan jasno naznačene granice sela i stanovništvu okolnih ‘običnih’ sela. Možda su im nadnice nešto više nego u ostatku Kine, ali oni su prema svim kriterijima ono što bi Marks nazvao proletarijatom.
“To je obično eksploatisanje. Oni ne mogu postati ravnopravni stanovnici odnosno dioničari. Da su svi članovi zajednice, Huaši ne bi funkcionisao”, uvjeren je profesor sa Univerziteta u Džordžiji (SAD).
“Istina je da se još nismo riješili kapitalizma, ali popeli smo se na ljestvici socijalizma više nego ostatak Kine. Utopija je samo pitanje vremena”, kažu osnivači – porodica Vu, dok posmatraju kako odmiče gradnja nebodera od 74 spratova, koji niče u sred sela. Smatraju da će ova građevina privući još više turista, a stanovnike učiniti bogatijim. Na svakom 12. spratu nalaziće se simbol sela, vodeni bik, u realnoj veličini i od zlata.
IslamBosna.ba/Agencije