U ovoj godinu su skroz utihnula i onako rijetka oglašavanja bošnjačkih političara. Hem se niko od njih nije oglašavao, hem i to malo što se za njih čulo nije bilo na temu koja se tiče Bošnjaka. Oni se oglašavaju samo oko podjele vlasti. Sjećamo se, do unazad sedam-osam godina, imali smo osjećaj, pa makar i iluziju, da nas vode i štite bošnjački političari. I kad bi šutjeli, mi smo mislili da mudro šute i nešto računaju. A sada smo se uvjerili kako je njihova šutnja i tada bila iz računa. Živimo u realnosti koja nalikuje na situaciju u kojoj je neko došao i poukidao sve bošnjačke stranke i političare. Bošnjački je narod prepušten na nemilost srpskim i hrvatskim esktremistima (među kojima ima i tzv. Bošnjaka) i institucijama u kojima sjede očevi tih ekstremista. Da nije Islamske zajednice, koja suvereno tumači i štiti bošnjačke interese, mogli bismo pomisliti da bošnjački narod ne postoji. Jer, bošnjaštva, evo, nema u politici, u medijima, na kulturnoj sceni, u ekonomiji… Sve, pa i ono što se zove bošnjačkim imenom, podređeno je vladavini srpstva i hrvatstva u krajevima sa bošnjačkom većinom. Ostalo je da se ispiše samo još jedno poglavlje prije nego što se ustanovi smrt bošnjačkog naroda, a to je uništenje bošnjačke kičme: Islamske zajednice. Godinama već traju brutalni nasrtaji na najstariju bošnjačku instituciju, koja stoički odolijeva i uspijeva u toj bici za opstanak Bošnjaka i pobijediti i ojačati. Sigurno je da u Evropi danas ne postoji ni jedna vjerska institucija koja je toliko progonjena i vrijeđana kao što je Islamska zajednica, niti postoji takva vjerska zajednica koja, uprkos svemu, odašilje toliko poruka tolerancije i razumijevanja. Za nekoliko decenija, pred sudom historije, biće potpuno jasne uloge jednih i drugih, onih koji su progonili kristalni civilizacijski profil Islamske zajednice, odnosno, Islamske zajednice koja će o(p)stati kao paradigma uzdignutosti iznad ekstremističkog blata. Mnogi od nas neće dočekati to vrijeme apsolutne satisfakcije, kada će Islamska zajednica, sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom Cerićem, biti u svjetskim razmjerama slavljena kao paradigma tolerancije i spremnosti na dijalog. Na kraju, to je i danas priznato u mnogim državama (od Tokija do Londona), samo ne u ovoj dejtonskoj čiji mentori sjede u Beogradu i Zagrebu. Pravednost vremena je dokaz da se cijene dobri i strpljivi, a na stubu srama ostaju zli i smutljivi. Osjeća to i bošnjački narod dok se uz Islamsku zajednicu privija kao dijete uz majku, svjestan da svako odmicanje od sebe nosi boli i poniženja. Povjerenje Bošnjaka u Islamsku zajednicu ponajviše je iskovano ovih posljednjh godina, kada se narod uvjerio da ga njiko drugi niti osjeća, niti brani, do li Islamska zajednica, koja je na javnom polju morala preuzeti ulogu naše ljigave politike, ušutkane i zakupljene. To hrabro držanje muftija i imama doprinijelo je kakvom-takvom osjećaju duševne sigurnosti kod običnog bošnjačkog čovjeka. Zamislimo, nedoBog, našta bi taj osjećaj ličio da nema ovakve Islamske zajednice koja se ne plaši javno ustati u zaštitu svoga naroda. Znaju to oni što putem FTV, „Oslobođenja“ i raznih DEPOnija siju smutnje i podrivaju jedinstvo Islamske zajednice, jer nakon uništavanja patriotske bošnjačke politike, samo ih korak dijeli od posljednje bošnjačke odbrane. A taj korak, sada je već izvjesno, nikada neće biti načinjen: Islamska zajednica je toliko iskaljena, kroz hiljade imama i vjeroučitelja ojačana, da više ne postoji mogućnost po kojoj bi bošnjački narod ostao bez kompasa. Zato je bošnjačka 2011. /1432. obilježena polumjesecom Islamske zajednice.