Kako ocjenjujete Obamin nastup na Generalnoj skupštini UN-a (United Nations), u kojem je naglasio da Amerika želi nastaviti mirovni process izmedju Izraela i Palestine, i očito odbija da podrži zahtjev Palestinaca za njihovim redovnim članstvom u UN-u?
Nažalost predsjednik Obama je izabrao lošu politiku koja ne podrazumjeva odredjivanje vremena kad će zaživjeti palestinska država. To svakako šalje pogrešnu poruku, da ne prepoznaje važnost onoga do čega je Palestincima stalo, i onoga što se dogadja u vezi s “arapskim proljećem”. Ovo će tvrdim poljuljati pregovaračku ulogu Sjedinjenih Država u bliskoitočnom mirovnom prostoru, gdje ona možda vise neće biti vodeća pregovaračka strana. Čak šta vise, predsjednička i američka vladina pozicija bit će daljnje narušena u smislu kredibiliteta zbog izostanka podrške Palestincima.
Svaki američki nastup u UN-u je posebno važan
Hočete reći da Amerikanci neće vise biti glavni onako kako smo ih naučili gledati godinama kada je zbližavanje Arapa i Izraelaca u pitanju, pred Bijelom kućom ii drugdje …
Hoću reći još da se to ne odnosi samo na palestinsko pitanje već na cijeli arapski svijet. To će utjecati na našu lidersku ulogu kao i uvjerenje da smo mi doista pošteni posrednik (“honest broker”) u ovom dugom konfliktu. Veoma je naime teško prihvatiti to što predsjednik kaže (rekao u UN-u – op.aut.), ukoliko naravno ne uzmemo u obzir realnost predsjedničkih izbora (za Bijelu kuću ove 2012g. – op.aut). Sada je svima jasno da se Obama pribojava Kongresa koji je izrazito proizraelski, da ga plaše radikali koji se okupljaju oko ultrakonzervativne “Partije čajanke” (Tea Party) i drugih jastrebova Republikanske partije koji su nekritički proizraelski raspoloženi.
Šta je zapravo natjeralo Obamu da ne održi svoje obećanje dato Palestincima prošle godine u UN-u, da prošlog septembra, opet sa govornice Generalne skupštine UN-a podrži njiv zahtjev za mjestom na East Riveru (članstvo u UN-u) – uvjerenje ili politika?
Obamu sada muće trenutne brige u formi izjava (bivših republikanskih kandidata, koje su još aktuelne – op.a.) Ricka Perryija i Michele Brockman, koji otimaju jevrejske glasove, što je značajan sektor glasačkog tjela u Americi. Ne zaboravimo da AIPAC (American Israel Public Affairs Committee) – dakle kišobrana najvažnijih jevrejskih lobističkih grupa u Americi, ostaje još veoma utjecajan, iako to ne znači da se svi američki Jevreji slažu s tom politikom. No, to su oni koji su za upravlječem kad su u pitanju slijedeći predsjednički izbori. Bez njih se ništa ne može riješiti.
Palestinci trebaju nastaviti u UN-u
Nameće se pitanje, može li onda Obama učiniti više za Bliski istok i za Palestince, ako 2012 godine bude ponovno izabran za predsjednika?
Pa naravno, ako bude ponovo izabran on će biti u drugoj poziciji, i tako bi mogao da se drugačije angažuje. Ali, morate se upitati, hoće li iz američke politike nestati preovladavajuća i nekritička podrška Izraelu? Neće naravno, jer ona prelazi partijske linije izmedju demokratske i republikanske stranke veoma lako, kad god zatreba. Dakle, iako bi mogli reće da će u drugom mandatu on (Obama – op.a.) biti nezavisan, jer neće biti opterećen reizborom, on će i dalje biti pod velikim pritiskom iz njegove političke partije , koji će mu govoriti “ne idi u tom pravcu, jer ćeš pokvariti naše mogućnosti da budemo izabrani”. Dakle, ljudi iz njegovog neposrednog opkruženja, koji ostaju u političkoj igri poslije njega – bit će pod stalnim pritiskom istog proizraelskog lobija.
Znači li to da je Obama ipak “neuspio pokušaj” da se Amerika prilagodi i inreresima drugih zemalja, osim već znanih “standarda”, iako je drugačije obećavao u svojoj izbornoj kampanji 2008?
Šteta je što predsjednik Obama koji je čovjek velikih vizija, ali njegov dosadašnji predsjednički učinak (“record”) ne govori u prilog da se njegove riječi i političke viziuje podudaraju sa odgovarajućim djelima. Ako on bude čekao još dvije naredne godine da uradi nešto značajno, ta bi sporost iznova umanjila ne samo njegov, već i keredibilitet SAD u vezi s bliskoistočnom politikom.
Kažete li vi to onda da Palestinci nipošto ne trebaju poslušati Obamu, i trebaju predati molbu za redovno članstvo u UN-u?
Apsolutno trebaju! I Ne trebaju se osvrtati na američke zahtjeve.
Amerika je ipak nezamjenjiva
Kad kažete da će Amerika biti istisnuta s mjesta vodečeg pregovarača na Bliskom istoku, koga onda vidite kao alternativu? Ko uopće može zamjeniti Ameriku u tome?
Pa to upravo i ostaje glavno pitanje. Znate, pitanje je zapravo hoće li iko vise preuzeti tu ulogu poslije nas. Ostaje naravno otvorena mogućnost da SAD opet preuzmu tu ulogu, zbog naše historije i zbog američke pozicije u svijetu. Dakle, SAD će još uvjek biti u mogućnosti da igraju značajnu ulogu, ali ostaje to pitanje koje postavljete: Kako? Znači hoće li se ipak dogoditi da će Amerika tu lidersku ulogu morati podjeliti s nekim drugim svjetskim liderima. To u mnogome zavisi kako će se Evropljani ponjeti prema svemu ovome. Vidjeli ste da je Sarkozi razlikovao od predsjednika (Obame – op.a.) i, imao sasvim konkretne prijedloge za Palestince uključujući način i vrijeme do kada se treba relizirati njihov prijem u UN.
Turska i dalje glavni igrač u arapskom svijetu
A šta je sa Turskom? Koliko se ona može ili čak treba u taj liderski posao uključiti?
Turska je sasvim načisto vise nego igrač u svemu tome. Turska postaje glavni igrač na Bliskom istoku, i isto tako u cijelom arapskom svijetu. Vidjeli smo to tokom posjete Erdogana Egiptu (2011 – op.aut.), najvažnijoj arapskoj zemlji. Pazite Turska ima aktivne odnose sa svim akterima u region, iako to ne znači da se sa svim zemljama u svom susjedstvu slaže, ali ona je sposobna s njima razgovarati. Pogledajte kako Turci konzistentno govore oko incidenta s humanitarnom flotilom za Gazu, uopće oko Palestine. Oni postaju taj glas koji se s uvažavanjem sluša i prati i to je tako i ovdje u Americi.
Hoće li “arapsko proljeće” koga neki već ironično nazivaju “arapskom zimom” transormisati Bliski istok nabolje?
Ako se ljudi brinu samo o mogućnostima da na vlast dodju neki religiozni radikali, onda oni totalno previdjaju stvari. Pogledajte samo dosdašnji učinak (“track record”) sekularnih režima u tim arapskim zemljama, pa to je da ne može biti gore, kako oni nisu dali nikom drugom da primiriše vlasti. Ne treba se dakle evo recimo u slučaju Tunisa misliti o islamistima, već o vojnim snagama i političkoj eliti koja se ukopala u vlasti godinama, a koje još mogu ugroziti demokratiju. U Egiptu posebno, “Muslimanska braća” funkcioniraju već 20 godina u sistemu, i produžit će da funkcioniraju u parlamentu, i prošli su dobro na prvim demokratskim izborima. No, kako se demokratski sistem u Egiptu bude razvijao, tako će “Muslimanska braća” morati da se suoče sa političkom konkurencijom. Pravo pitanje u Egiptu je kako spriječiti vojsku da imanipuliše promjene i infiltrira se sa starim tvrdim stavovima u novu vlast.
Arapskom proljeću treba još vremena
Ali svakako postoji zabrinutost oko Libije kad su radikali u pitanju? Ko će sve biti na vlasti u Tripoliju?
Rano je još govoriti oko Libije. Prije svega trebamo biti zabrinuti hoće li Libijci uspjeti da se ujedine ponovo zbog plemenskog i interesnog rivalstva. Interesantno će biti vidjeti, koliko će jaki tamo biti religijski aktivisti, naime da li će oni krenuti više uz glavnu struju (“main stream”) kao “Muslimanska braća” ili uz Al-Qaiidu. Ostaje da se vidi koliko su ovi drugi jaki.
Postoji li neki generalni zaključak oko “arapskog proljeća”?
Da. Promjenama treba dati vremena. Trebali bi se podsjetiti da su revolucije, bilo da su se dogadjale u Francuskoj, Americi, Rusiji ili drugdje, u početku, prilično dugo – mnogo godina, potrošile da porode nove vlade ii zemlje ii to će biti slučaj u arapskom svijetu. U mnogim od arapskih zemalja ljudima su dominirali isti vlastodršci 30 ili 40 godina i trebat će im vremna da se na sve te promjene naviknu. U Istanbulu ću (u proljeće 2012 – op.aut.) upravo oko toga organizirati konferenciju o tranziciji iz diktatorskih režima u demoratiju, s aktivistima iz Egiptaii Tunisa.
Na sreću Bengazi nije postao Srebrenica
Profesore, kako su kod vas odjeknule rijeći predsjednika Obama i državne tajnice Clinton kad su rekli da su lekcije Srebrnice spasile drugi najveći libijski grad Bengazi od masovnog pokolja civila?
Ne znam tačno, ali mislim da su htjeli reći da su nas dogadjaji iz Srebrenice naučili pameti, pa sad gledamo kako da tako što preduhitrimo akcijom, prije što izglednost takvih pokolja postanu sasvim mogući.
Balkan se smirio od kako je Turska postala jaka
Može li “arapsko proljeće” utjecati na slično pokretanje masa na zapadnom Balkanu ili u Turskoj?
Ne mislim da može i ne mislim da će se takvo nešto pokrenuti na Balkanu, jer tamo je demokratija već donekle uhvatila korak. Što se Turske tiće, mislim da su promjene u Turskoj više utjecale na “Arapsko proljeće” nego ti masovni protesti na Tursku. Da se to dogodilo prije Erdogana, kad je turska vojska vladala iz sjene, onda bi bilo logično. Ali, sa Erdoganom koji je mnogo toga promjenio to ne dolazi u obzir. Turska je sa Erdoganom u premjerskoj stolici veoma jak lider.
Islam u tranziciji?
Je li Islam generalno u tranziciji i kako “arapsko proljeće” može utjecati na to?
Mislim da je arapski svijet u tranziciji i da je Islam dio toga. Ali, sve ovo što vidimo upučuje nas na zaključak da je baza “arapskog proljeća” veoma široka. Znate, nisu sekte u pitanju, već veliki dio stanovništva. Ja to vidim i kao nacionalni fenomen u kojem, u mnogim zemljama, nosioci promjena jesu muslimani. Ostaje pitanje koju će oni ulogu igrati u novim društvima, i kako će to utjecati na institucije pomoću kojih se vlada. To će naravno varirati od slučaja do slušaja, od zemlje do zemlje?
Bosna je primjer umjerenosti ostalima
Kako se Bosna uklapa u sve te promjene, s njenim tradicionalnim, umjerenim evropskim Islamom?
Mislim da će Bosna biti i dalje interesantan primjer ovdje u smislu jednog Islama čiji je “track record” vrlo tolerantan. Kao što znate, puno sam puta bio u Bosni i na Balkanu tamo razgovarao s intelektualcima i važno je istači, da religiozno vodstvo i znastvenici u BiH, Reis-U-lema Mustafa ef. Cerić i drugi, pružaju taj veoma značajan primjer ostalima, dakle primjer koji podrazumjeva toleranciju i kooegzistenciju s drugima.
(webpublicapressnet)