Čovjek je biće kome je Allah dž.š. odredio tri stvari na čuvanje na ovom svijetu: dostojanstvo, život i slobodu. Tako je i
većina Bošnjaka i doživjela rat i genocid u Bosni i Hercegovini. Dostojanstvenu borbu za čast i slobodu svoje domovine, te skrbništvo nad svojim životom i životom najmilijih. Neprijatelji su prijetili ratom, a nevini narod vjerovao je u dostojanstvo neprijatelja i evropsku plemenitu slobodu o kojoj su ispisane mnoge stranice i deklaracije Ujedinjenih nacija. Tako je i Edhem zvani Ekrem Ćudić kao i većina građana Brčkog tada govorio: „Nisam nikog dirao, nisam se nikome zamjerio…” Međutim, neprijatelj, ali i sloboda okrenuli su leđa humanosti. Dogodili su se stravični zločini, o čemu su posvjedočile i šokantne fotografije egzekucije Huseina Krše i Muradifa Ahmetovića u brčanskom Zanatskom centru. Na osnovu geografskog položaja, privrednih i drugih kapaciteta, Brčko predstavlja privredni i kulturni centar Bosanske Posavine. Međutim, cilj djelovanja JNA bio je ovladati tokom rijeke Save i područjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH povezale sa Republikom Hrvatskom. O ovim strategijama nikada niko ništa nije znao, osim članova SDS-a u Brčkom, te Srpske pravoslavne crkve u Brčkom.
Sloboda i dostojanstvo
30. aprila 1992. godine, grupa vojnika u maskiranim uniformama razoružala je četvericu brčanskih policajaca koji su bili u dva mitraljeska gnijezda-bunkera ispod Savskog mosta, te zauzeli policijske položaje. Naime, 1991. god. Savski most je bio oštećen od strane Hrvatske vojske, koja je u vrijeme rata sa Srbijom i Crnom Gorom oštetila manji dio mosta, kako bi onemogućila prelazak tenkova i vozila preko mosta. Da bi se moglo prelaziti u Hrvatsku postavljene su daske. Tog jutra, u 04:30h Savski most je u potpunosti uništen. Srušen je po navodnom naređenju Rade Božića, komandanta brčanskih „Crvenih beretki”. Božić je na komentar jednog od vojnika, da se na mostu nalaze civili izjavio: „Ne interesuje me svet. Je..š svet. Diži most u vazduh”. Tačan broj poginulih civila na mostu nije poznat, a za zločin na Savskom mostu još uvijek niko nije odgovarao, iako je svjedok u predmetu „Jelisić” pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, Isak Gaši ovako svjedočio: „Jednom prilikom je rekao meni (Goran Jelisić): Sad ću ti reći jednu tajnu, za koju mnogi Srbi ne znaju, a to je da sam ja bio taj koji je komandovao akcijom dizanja mostova na Savi”.
U tim paničnim momentima, dok su još gradom brujale dezinformacije, a most već bio srušen, tražilo se snage za odluku – kuda i kamo ići? Iz pravca srpskih prigradskih naselja: Brezika, Grčice i Potočara, dolazile su agresorsko-četničke paravojne formacije uz podršku dojučerašnjih komšija, koji su to jutro osvanuli sa uniformama i oružjem, te počeli zauzimati obližnje vitalne objekte, uglavnom tvornice. Prema izjavama većine svjedoka, ovako je rat i započeo u Brčkom. Međutim, Edhem zvani Ekrem Ćudić odlučio je ostati u svom rodnom gradu. Vjerovao je svojim komšijama. Imao je nadu u ideju Alije Izetbegovića, da će srpski narod sačuvati dostojanstvo koje su čuvali kroz historiju svoga vremena. Na kraju krajeva, mislio je da nema niko pravo da ga tjera iz njegovog grada. Politika ga toliko i nije zanimala, jer je smatrao da ljudi još uvijek misle svojim mozgom. Međutim, zločinac nije imao takve zamisli. Zločinac je kročio na teritorij Brčkog sa idejom pljačke, razbojništva i ubijanja. Ćudić je pak branio jugoslavensku ideju bratstva i jedinstva. Nije bio član Partije, niti je bio doslovni pristalica Alije Izetbegovića, ali ono što sigurno jeste bio, bio je borac za svoju otadžbinu. 2. maja 1992. god. rat je počeo direktno ispred njegovog stana u brčanskom naselju Kolobara, ispred Bijele džamije, na Trgu Ahmeta Kobića. Svim Brčacima duboko se urezalo u pamćenje spuštanje srpske zastave duge 10-tak metara niz minaret te osmanske građevine, koja će nakon protjerivanja domicilnog stanovništva biti srušena. Nakon tog „oslobodilačkog” zauzimanja grada od strane Ljubiše Savića, poznatijeg po nadimku Mauzer iz Bijeljine, za Bošnjake i Hrvate nastaju dani užasa: mučenja, silovanja, i ubijanja – genocid. Edhem je odveden u autobusne hangare Poduzeća za prijevoz putnika „Laser” Brčko gdje je zadržan tri dana a zatim prebačen u logor „Luka”.
Od 7. do 20. maja bio je zatvoren u koncentracionom logoru „Luka” Brčko. U logor je doveden sa još 300 Bošnjaka. U isti logor dovedeno je: iz hotela „Posavina” 200, iz geta Brezovo Polje 250, te iz DTV „Partizan” oko 300 logoraša. Samo iz ovih pet logora, računajući i geto Brezovo Polje, u logor „Luka” je dovedeno više od 1.200 logoraša. Edhem Ćudić je tada posjedovao plavu košulju, ručni sat marke SEIKO, te Nur-dovu, koju je nosio sa sobom kao zaštitu. Svome ocu Salihu Ćudiću koji ga je uspio posjetiti u „Luci”, predao je sat SEIKO. Takvu odluku je donio jer je zločinac uzimao sve što je vrijedno. Sudbina Nur-dove završila je u ustima ovog čovjeka. U strahu od zločinca, prilikom redovnog pregleda stvari koje logoraši posjeduju, on ju je progutao.Za „Luku” se može reći da je bio logor u pravom smislu te riječi. Nije posjedovao ni najminimalnije uslove za smještaj. Izjave ukazuju na to da je počeo sa radom 02. maja 1992. godine. Većina preživjelih logoraša navodi da je otvaranje logora bilo 7. ili 8. maja, no da se i tih dana mogla vidjeti osušena krv na hangarima. U logor su dolazili vojnici iz raznih jedinica i vodova. Izdvojili bi koga su htjeli i ubijali kako su htjeli i dokle god su htjeli. Da bi ubijanju dali neku formu, izmišljali su „igre smrti”. Omiljene igre srpskih ubica su bile: „ruski rulet” i „ples smrti”. Prva je započinjala tako što bi četnici uvečer dovezli auto u hangar a potom okupljenim zatvorenicima naredili da trče u krug oko auta. Za vrijeme trčanja, udarali bi ih palicama, sabljama i raznim drugim predmetima. U jednom momentu bi se čula naredba: „STOJ!”. Zatim bi palili svjetla na autu. Onaj ko je bio obasjan svjetlošću farova bivao je osuđen na smrt.
Poseban vid sadističkog zlostavljanja predvodio je Goran Jelisić – Srpski Adolf. Sam je ubio veliki broj ljudi. Za desetine zvjerskih ubistava postoje svjedoci. Međutim, o ranijem životu ovog zločinca se malo toga zna, raspolaže se vrlo siromašnim i šturim informacijama. Zna se da je „Brčanski krvolok” rođen 7. juna 1968. u Bijeljini. Nakon što je rano napustio školu, i to već u prvoj godini srednjeg obrazovanja, obučio se za poljoprivrednog tehničara.1991. godine, je učestvovao u ratu u Hrvatskoj, gdje je zarobljen. Iz zarobljeništva je pobjegao. Od 1995. godine u braku je sa Monikom Ilić – Simonović sa kojom ima muško dijete. Patio je od poremećaja ličnosti, graničnog tipa sa narcističkim i antisocijalnim karakteristikama. Građanin srpske nacionalnosti D.V. je 20. maja ’92. Edhema izvukao iz „Luke” i istog dana on je prebačen u Brezovo Polje, mjesto gdje mu se nalazila zatočena porodica. Prema pričama D.V. Edhem nije vjerovao da mu je porodica još živa. Prema tvrdnjama Ćudića, u „Luci” su također ubijane žene i djeca. Tih mjeseci Brčko je postao pust grad. Puste ulice, mahale, sokaci. U vazduhu se osjećao pritisak pun mržnje i zloslutnosti. Život više nije postojao. Od tada u Brčkom postoji samo pijani četnik koji je „oslobodilac i branilac”. On tokom noći u mahalama i sokacima traži nove žrtve. Bošnjaci i Hrvati koji nisu na vrijeme napustili grad, ostali su prepušteni koljačima koji su svakodnevno tražili nove ljudske živote.
Ne možete me ubiti
Od 20. maja do 17. juna Ćudić je sa porodicom bivao zatočen u Brezovom Polju. Ovo mjestašce nadomak Brčkog je također bilo logor, iako se zvanično nije govorilo o takvom statusu. Bošnjacima je bilo predviđeno da, u slučaju bilo kakvog bježanja ili preplivavanja rijeke Save, cjelokupna porodica će se strijeljati. Edhem je bio osuđen da, i posljednje dane provedene sa porodicom, vjeruje u svoju ideju – ideju pravde, iako nije bio siguran u svoju budućnost. U logor „Luka” Ćudić je ponovo prebačen 17. juna 1992. godine, gdje ostaje sve do njegovog zatvaranja. Na ovom mjestu je zatekao veliki broj Brčaka koji su zatvoreni još početkom maja 1992. Prijatelj srpske nacionalnost D.V. je još jednom došao da Ćudića da ga sa propusnicom izvuče iz logora. Međutim, Edhem je odgovorio: „Ne odvajaj me od moga naroda!” Nedugo zatim, Bošnjaci i Hrvati se raspoređuju u radne jedinice. Tako je jedna grupa Brčaka odmah po zatvaranju „Luke” radila na „šminkanju” ovog logora. Sve zgrade su očišćene, zidovi okrečeni, otpad i smeće spaljeni. O tome je 7. augusta 1992. god. Srpski radio Brčko u svom dnevniku objavio: „…danas je u Brčkom boravio ministar informisanja Velibor Ostojić sa grupom novinara svjetskih agencija koji su došli da pronađu tobožnje konc-logore za Muslimane i Hrvate. No, ono što ne postoji, zakon prirode kaže – ne može se ni pronaći.”
Nakon toga, jednog dana Edhem Ćudić i ostali zatvorenici „Luke” bivaju prebačeni su u logor Batković kod Bijeljine, datum tog premještaja logoraša nije poznat. Tu je bilo zatočeno i oko 120 staraca iznad 60 godina i 50-ero maloljetne djece. Kada bi se najavio dolazak neke humanitarne organizacije, njih su sakrivali u obližnje šume. Tu su se nalazili i mnogi leševi, ali zatočenici o tome nisu smjeli nikome pričati. Da bi čovjek uopće razgovarao sa srpskim vojnicima u logoru morao je reći: „Gospodine, srpski vojniče, dozvolite da se obratim.” U suprotnom uslijedilo bi batinanje do smrti. Po batinanju su se posebno isticali Gligor Begović, Veselin od Bijeline, i zatočenik Džemal Zejnilović-Rajcer, čija je specijalnost bila udaranje motkom i kamenjem. Na taj način je umoreno jedanaestero ljudi. Prema tvrdnjama logoraša, Ćudić je sve ove jade i neljudske radnje dugo trpio. Ujutro, dok su seljaci čekali na kapiji logora da dobiju zatvorenike za rad na svojim imanjima, Ćudić je istrčao i prvom seljaku opalio šamar. Bio to je pouzdan znak, da je Ćudić prežalio vlastiti život, te je želio da mu se skrate muke, što je stražar jedva i dočekao. Zatvorenik je udario Srbina, nasrnuo na srpstvo. Odjeknuo je rafal. Ćudić je pao, ali je smogao snage da se pridigne i vikne:
„Pucajte, ne možete me ubiti!”
Odjeknuo je još jedan rafal kojim je ugašen život Edhema, zvanog Ekrem, Ćudića.
Je li Brčko distrikt ostao bez života?
Ovako je završena još jedna u nizu priča o smrti Edhema Ćudića. Međunarodni Crveni križ je 02.09.1994. godine u Zagrebu potvrdio svojom Potvrdom (Certificate) da je Edhem od strane ove organizacije redovno posjećivan od 18. 08. do 07.10. 1992. godine, te da je u tom vremenu bio psihički stabilna osoba. To je potvrdio još 1992. godine. Međutim, postavlja se pitanje, ko je taj koji je Edhema zvanog Ekrem Ćudića brisao sa spiskova Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi, pa je tek 2002. godine unesen u te knjige nestalih? Iako je Međunarodni Crveni križ izdao svoj dokument, to nije bilo potvrđeno i njenim knjigama. Svjedoci navode da su ga uporno stavljali na spiskove, a da je neko uporno brisao njegove podatke sa tih spiskova. Pitanje se postavlja, da li je zaista Edhem Ćudić ubijen, samo zato što je skočio na stražara. Postoje mnoge tvrdnje, da su stražari, ali i njegov ubica Gligor Begović tukli Edhema posljednjih 10 dana. Zašto? Prema svjedočenjima u Haškom tribunalu, Edhem Ćudić je bio upravo taj koji je na jednu noć znao prenijeti u kamione po 60 leševa iz logora Luka u kamione koji su odvozili leševe u nepoznatim pravcima. Upravo on je bio prisutan kada je Goran Jelisić, Srpski Adolf, spaljivao tijela zatvorenika logora na kamionskim gumama. Nakon svega toga, tijelo Edhema, zvanog Ekrem, Ćudića nikada nije pronađeno. Wikileaks je u septembru 2011. god. među mnogim dokumentovanim tajnama objavio i dokument u kojem se spominje ubistvo i smrt upravo Ćudića.
O zločinima srpskih vojnika u Brčkom se danas ne priča. Tačnije, postalo je tabu tema o tome i pričati, jer se može komšija naljutiti! Oni koji pričaju, nisu baš ni dobro došli u svoj grad.
Edhem Ćudić je samo primjer onoga što se dogodilo u Gradu na Savi. Edhem Ćudić i još 525 brčanskih civila završili su kao prijetnja „oslobodiocima” grada Brčkog. On je postao primjer onoga zašto je politika Brčko distrikta skinula obilježje da je logor Luka uopće i postojao. Husein Kršo i njegovo mjesto ubistva, koje nikada nije obilježeno, pokazuje da se politika nikada nije dovoljno zainteresovala za žrtve svoga grada. Predsjednik SDA Brčko Ahmet Dervišević je izjavio slijedeće: u Brčkom su počinjeni strašni ratni zločini. Nažalost, ta činjenica se želi izbrisati iz kolektivne svijesti Bošnjaka i svih drugih građana. Bezbroj je primjera za takvo što, pa i posljednje skidanje spomen ploče na kojoj je ispisana istina”, dok za Tužiteljstvo kaže: „Sigurno odgovornost za to što još uvijek ostaju neprocesuirani oni koji su počinili zločin, leži na svima nama, a ponajviše na institucijama tužiteljstva i policije. Haške optužnice oznake „A” leže u ladicama. Nije dobro što se zločinci slobodno šetaju gradom, a oni koji primaju visoke plate sve to mirno posmatraju i pokušavaju ganjati tobožnji reciprocitet, koji je nemoguć.
Specifičan ustroj omogućio je da javne institucije Brčko-distrikta prije mnogih bosanskohercegovačkih gradova dobiju predznak multietničkog. Na zgradama tih institucija ne možete vidjeti ni jednu osim državne zastave i obilježja. To pokazuje mnogo. Ali ipak, zarovite li ispod prilično uglačane površine biće vam jasno da na izgradnju multietničnosti treba još mnogo vremena raditi. Grad je još uvijek pun onih koji ’92 godine ubijali i protjerivali svoje komšije Bošnjake i Hrvate. Sa prvim mrakom ulice su u ovom gradu prilično puste. Radnje se zatvaraju ranije. Uglavnom se zna u kojim kafićima se okupljaju Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Mnogo je spomen obilježja srpskim oslobodiocima grada, dok se za gradnju obilježja žrtvama dugo vodila polemika. Spomenik četničkom vojvodi Draži Mihajloviću iz centra grada premješten je na jedno pravoslavno groblje nadomak Brčkog. Mnogo je toga što se površnim posmatranjem u Brčko-distriktu čini pozitivnim napretkom, još uvijek je to pomalo nasilu.
Edhem Ćudić i ostalih 525 brčanskih žrtava su upravo poginule za svoju slobodu. Dostojanstveno su podnijeli svoju egzekuciju, ali su život izgubili. Sve dok se ne postave činjenice o ubistvu Edhema, zvanog Ekrem, Ćudića, Huseina Krše, Muradifa Ahmetovića i ostalih brčanskih civila, te dok se ne postave obilježja na mjesta njihovih pogibija, a Tužiteljstvo Brčko-distrikta konačno podigne optužnice, u ovom gradu neće biti vremena za preveliku multietničnosti iliti pak evropsku Bosnu i Hercegovinu.
(preporodcom)