Kolumna: Volio bih da griješim, doista!
Priča mi, tak’ egzaltirano, moj vrli prijatelj: “Što ti je multikultura i suživot, pa to je Sarajevo, živjela Conviva!!!” “O čemu se radi”, pitam ga! Kaže da je fino lijepo parkirao svoj auto na modernom parkingu unutar Svećeničkog doma za umirovljene svećenike Vrhbosanske Nadbiskupije, izašao iz svog auta i prošetao se nekih stotinjak metara do svog Fakulteta islamskih nauka; “Pa to samo u Sarajevu ima, ta mogućnost, to po/vezivanje!” “Dobro, sve bi to bilo okay i imalo smisla”, kažem mu, “da nema jedne bitne stvari koja poništava tvoju priču i tvoj utisak?!” “A šta je to?”, pita on. “Pa morao si platiti taj parking, eto, koliko košta tvoja Conviva?!” Interes je majka ovdašnjih odnosa! Dvije marke po satu, izvolite platiti, ljubim ruke, sluga sam pokoran – kao da čujem kako “cvrkuće” snimljeni tanahni glasić umirovljenog svećenika iz automata za plaćanje parking?! A toliko nam inače i košta multikultura po satu, čini mi se?!
No, želim i ovo ispričati, zapravo, moram to iznijeti, dugo je već u meni, postalo je pregorko, osobito sada u ovom trenutku, kada čovjek bude “izrevoltiran” i “isfrustriran” “kardinalovim hodoljubljem po svijetu i širenjem neistine o nama”, helem: Sjećam se “zgode” iz ljeta 1993. Bio sam u Olovu, zatekao sam se vrelog augustovskog dana povrh grada kada je počelo žestoko granatiranje grada, a svaka granata koja padne u mali grad Olovo, kao da u ćasu padne, sve zvoni i pršte geleri i kamenje na sve strane. Bili su to teški haubički projektili od 155 mm. Jedini zaklon koji mi je bio najbliži bila je katolička crkva na vrh Olova i svećenička kuća. Olovo je mali grad, svako je svakoga vrlo dobro znao, tako da su znali, vjerujem, da sam učenik Medrese, da sam sin Glavnog olovskog imama, to sam mislio, moraju me pustiti unutra, ako ništa veže nas “zajednička služba”, veže nas to što smo ljudi, što smo pozvani da se pomažemo u nevoljama, bez obzira ko god to bio, da li sin imama ili bilo koji drugi obični vjernik! A, povrh svega, svi su znali u Olovu, bila je to javna tajna, da granate ne padaju na tu crkvu i tu svećeničku kuću, dok je džamija bila poput francuskog sira – izrešetana i izgranatirana. Uostalom, kao i svaka druga kuća i objekat u Olovu tih godina. Helem.
Zalupao sam na vrata, izbezumljen, prestrašen, izašao je svećenik, pitao sam ga da me pusti unutra, biću mu zahvalan, jer vani opasno puca, strah me je! Uzeo me za ruku, ispod lakta, izveo ispred kuće i pokazao pored puta neku malu betonsku uvalu, obraslu visokom žarom/koprivom, zatim je rekao da se tu sakrijem, tu će mi biti dobro!
Istrgnuo sam svoju ruku iz njegove šake, demonstrativno i ponosno rekao: “Zahvaljujem se na ponuđenom, zaboravite da sam Vas išta pitao, Bog je najbolji čuvar i zaštitnik!” “Skočio” sam s njegovih stepenica, na ulicu, u granate, među gelere i kamenje, u neizvjesnost, ali, bio sam tako velik, ponosan dječak, momčić kome ni jedna granata nije mogla ništa, ponos je bio jači od svega toga; Bog je to vidio, jer Bog sve vidi, i ponos, i kukavičluk, i spremnost da se pomogne, i izdaju…
Inače, toliko o Convivi, suživotu, multikulturi, potpomaganju, spremnosti da se pomogne… u ovom trenutku.
Dvije marke po satu, molim lijepo, ljubim ruke, sluga sam pokoran…
P.S. Postavio sam ovaj tekst, sinoć kasno, kao status na svom profilu na Facebooku, u mom “virtualnom džematu”, javljali su se ljudi, moje “džematlije” sa svojim komentarima, neke ću izdvojiti, čisto radi pouke i poruke, ali i radi toga da vidimo šta misle naše džematlije, “druga strana”, obični vjernici:
K. H. Zenica: “Žao mi je cijenjeni Muhamed ef. što imate tako loše iskustvo, ja, Bogu dragom hvala, multikulturalnu i međureligijsku BiH nađoh i vidjeh u mnogo ljepšoj formi – posjetite Zenicu da Vam pokažem, čast će mi biti ugostiti Vas u Odboru za međuligijsku saradnju zeničkih vjerskih predvodnika!”
Moj odgovor: Možda bi smo, ipak, trebali otići na drugu stranu, recimo, do zapadne Hercegovine ili do biskupa Perića! Pa i biskup Komarica je u ovom trenutku izdao, zar ne?! A što je najbolnije, sada (ponovo) imamo na djelu i kardinala Puljića! Nakon svega, bojim se, gubim vjeru u sve to, u tu podršku! Volio bih da nisam u pravu, da griješim, volio bih… Imam ja izrazito pozitivno iskustvo s fra Markom Oršolićem, ali gdje je on sada? Takvima ne daju doći do izražaja, ako se sami ne probiju?! Također, i prof. dr. fra Mile Babić, gotovo najbolji prijatelj našeg Dževada Karahasana i mnogih drugih… Ima masa tih primjera, ali oni su ušutkani, oni se ne čuju, njih se hoće diskvalificirati, kao nevažne. U tom smislu, imamo recentan primjer u Hrvatskoj, slučaj s don Ivanom Grubišićem. Don Grubišić je preko izvjesne građanske etičke stranke (ili pokreta) ušao u hrvatski Sabor. Odmah ga je Crkva “izopčila” na način da ga je lišila svećenstva! Crkva, inače, vrlo dobro štiti samu sebe, od bilo kakve štete i kompromitacije. Tako sam neku večer, gledajući emisiju na HRT-u, saznao da svećenici ne mogu biti jemci/žiranti, da ne mogu potpisivati nikakve mjenice itd. A šta je s pastvom, neko bi se pitao?!
M. M., Zenica: U Zenici postoji međureligijsko poštovanje, to nije sporno, al’ pitajmo se – zašto?! Da to objasnimo! Kao prvo, koliko imamo bošnjačkog življa u Zenici pa onda svih ostalih? Treba raširiti malo sliku i razmisliti o tome, da li bi tako stanje bilo u Zenici da je drukčiji poredak stanovništva?! Uzmimo primjer Viteza, gdje Hrvata ima više od Bošnjaka. Pitanje je da li je tamo potaman svima ili nije? Jer, kad se raširi slika dobije se puno drukčija (izvrnuta slika) tog multi-multi… Multi se forsira samo u većinskim bošnjačkim gradovima, a svi ostali nekako odjednom u priči o tom multi se izostave, treba ući u “srpsko” Sarajevo pa će se vidjeti šta je multi kad nekom poznaniku muslimanu nazoveš selam (iako meni nigdje ne smeta njihovo “Pomaže Bog”). Ne branim sada reisa, ali taj čovjek je uvijek branio Bošnjake, nikad napadao druge, kao, recimo, što su neki digli hampu i sijaset optužbi zbog zelene boje pojedinih trotoara u Sarajevu, iako su iste takve boje trotoari u pola Slovenije. Bošnjacima se sužava pogled dok nas drugi kljukaju pričom o tim “drugim velikim državama”. Na koncu, zamislimo samo kako bi zvučalo to da je u pola Viteza otvoren Islamski školski centar! To se može samo zamisliti, ne i desiti! Historija (majka života) me je naučila tako. Kad “oni” prihvate Bosnu (za ozbiljno, a ne s ovim silnim farsama koje imaju), Bosna će prihvatiti njih. Dok ne bude tako – ništa ni od stvarnog multi-kulti… Za sada, sve je farsa!
E. T. K., Sarajevo: Neki naši ljudi kao da ne žive ovdje nego negdje vani. Ne znam zašto se nas muslimane napada ako imamo kritički odnos prema nečemu?! Odmah nas se optužuje kako nismo za multi ovo i multi ono… Mi smo i onih 50 godina prije rata i agresije bili jedini u Jugoslaviji koji smo živjeli bratstvo i jedinstvo, odricali se onoga što jesmo, djeci nadijevali njihova imena, nismo imali vjeronake u školama, nismo bili razdvojeni – pa nas opet poklaše, pobiše, silovaše, raseliše… Nikog od četničke ili ustaške kame nije spasilo to što je nosio njihovo ime! Nikog! Svi oni žive i rade u skladu sa svojom vjerom i ubjeđenima i niko im ne smeta niti bi trebalo da smeta, ni u Sarajevu niti u nekom drugom većinski bošnjačkom gradu. Mada nama nije tako, tamo gdje nismo većina!
Muhamed Velić
(rijasetba)
