Irma, oprosti i halali
(Allah daje slobodu, ljudi daju zarobljeništvo i zatočeništvo)
Rahmetli Irma ležala je mrtva u svojoj kući dva dana. Nije bilo tragova nasilne smrti, kažu forenzičari; jednostavno, nafaka se potrošila. Lampa gori dok u njoj ima ulja, tako i čovjek živi dok u njemu ima nafake, koju mu je Allah odredio. Rahmetli Irma imala je nafake za svojih dvadeset godina. Njeni prijatelji kažu da se posljednjih nekoliko mjeseci posvetila vjeri, naučila je Kursijju, nekoliko sura i dova, te je naučila klanjati. U ramazanu je išla na mukabele, slušala predavanja hafiza Bugarija itd. No, njen se život neće tako završiti, shodno njenom uvjerenju, jer njena će se porodica, o njenom ispraćaju s ovoga svijeta, odrediti i odlučiti za nešto totalno drugo, strano i bezlično, zapravo, odlučili su se za ateističku sahranu! Da, rahmetli Irma dolazi iz mješovitog braka, otac “musliman”, majka pravoslavka. I skontali su da je ateistička sahrana “kompromis” u tom pogledu. Ali, bez obzira što rahmetli Irma nije ostavila oporuku, jer ko o smrti razmišlja u dvadesetprvoj, njena djela posljednjih mjeseci predstavljaju njenu oporuku. Helem, porodična okolnost bila je jača.
No, budući da se sve to događalo blizu moje džamije, na granici mog džemata, i da sve te ljude i svu tu raju vrlo dobro znam, zvali su me, kao imama, da pitaju šta i kako! Jednostavno, mi tu ne možemo ništa uraditi, ako je njena porodica tako odlučila, ali, ipak, rekao sam toj nekoj raji da dođu u četvrtak na podne namaz pa da ih upoznam o šerijatskom pravilu i da razgovaramo o svemu tome. Da, to je bilo dogovoreno za četvrtak, 5. januar, na dan njene sahrane. Međutim, dogodio se nesporazum, jer je neko “stavio” u „Dnevni avaz” da će se klanjati dženaza rahmetli Irmi u četvrtak poslije podne namaza u džamiji Stara Breka, Podhrastovi. Dakle, moja džamija. Odmah su me tog jutra zvali iz Medžlisa da me podsjete na to da djevojka nije ogasuljena, da nije u ćefinima i da joj se ne može klanjati dženaza. Naravno, rekao sam im da se dogodio nesporazum i da sve to odlično znam i da tu “nema nikakvih problema”, to je sasvim jasno. Bio sam i s Glavnim imamom i to smo razjasnili i riješili, ali kad sam došao u džamiju na podne namaz, imao sam šta vidjeti: džamija je bila puna k’o šibica, 150 mladića je došlo da klanja dženazu namaz svojoj prijateljici rahmetli Irmi. O, Bože moj, osjetio sam se kao šejh Ahmed Nurudin koji treba da se obrati okupljenom svijetu u džamiji nakon bratove mu smrti. Trebao sam ih „smiriti”. Ustao sam nakon namaza i rekao da smo u ovom bolnom trenutku svi, manje-više, skrhani saznanjem da Irma nije više s nama na ovome svijetu. Njeni su se roditelji, o posljednjem ispraćaju, već odredili i donijeli odluku kakvu su već donijeli. Ali, šerijat je neumoljiv: nema dženaze onome ko nije ogasuljen i u ćefinima, Allah je postavio pravila koja moramo poštovati! Znam da bi svi u džamiji voljeli joj klanjati dženazu i da svi izgaraju za to, ali od tog osjećaja jače je Allahovo pravilo koje, zdravog razuma i čistog srca, moramo prihvatiti i poštovati! Ne može se klanjati bez abdesta, isto tako, ne može se ni dženaza obaviti bez gasuljenja i ćefina! To nam mora biti jasno, svima!
Gledao sam njihove tužne oči i suze što su se slivale niz ta mlada lica, srce mi je pucalo, ali Allahovo je najpreče! Rekli su, svi do posljednjeg, da poštuju ono što je Allah odredio, da je to neupitno i najpreče. Rekao sam im da rahmetli Irma nije odgovorna za sve ovo, odgovornost je na njenim roditeljima i onima koji su odlučili, ali, ipak, jednu stvar mogu za nju uraditi, a to je da je se sjete u svojim dovama, da zamole milostivog Allaha za oprost grijeha i spas njene duše i da ove žive (koji odlučuju) Allah uputi na Pravi put.
Na koncu, da Allah, dž.š., sve te momke, koji su tog dana došli u džamiju na podne namaz, nagradi za njihovu brigu, hizmet i nijet (imali su svi nijet za dženazu i to je, ipak, nešto, jer se djela vagaju i cijene prema namjerama), a da rahmetli Irmi podari Svoj magfiret i Svoj rahmet. Ona nije kriva, Allah zna, odgovorni su oni što nisu osluhnuli njenu želju, njen puls i što su odlučili o “njenoj sudbini”.
A tako to inače u ovom svijetu biva, vrlo često te „unesreći” onaj ko o tebi i tvojoj sudbini odlučuje, pa makar bio i rod najbliži, no, sreća pa je Allah – Gospodar svih svjetova, Milostivi, Samilosni.
Imao sam potrebu ovo podijeliti s vama, dragi čitatelji, također, i s mojim džematlijama, braćom, sestrama, prijateljima, poznanicima… A čudno je to kako te drugi dovedu u situaciju u kojoj “ništa ne možeš uraditi”! Čitav sam taj dan bio s pola srca, druga je polovina ostala negdje s tim mladim ljudima, s Irmom, u zarobljeništvu, u zatočeništvu… Allah daje slobodu, ljudi daju zarobljeništvo i zatočeništvo! I to je krucijalna razlika.
Dakako, ovo pitanje i ovaj se slučaj ne tiče samo Irmine porodice, s kojom suosjećamo u ovom trenutku, s njihovom boli, jer, kako vidimo, ovdje se pojavljuje, isto tako, pitanje statusa djece iz mješovitih brakova. Šta je s njima, ko će o njima, njihovim pravima i njihovim željama voditi brigu? Da, prvu odgovornost imaju roditelji, ali ako 150 mladih ljudi (u mojim očima to je bilo 150 hiljada mladih ljudi tog dana u džamiji) kažu da to nije bio njen život i njena želja, postavlja se pitanje ko krši pravilo i ko ne poštuje želje? Zašto ti mladi ljudi, koji Božijom voljom odlaze s ovog svijeta, ali vrlo često i oni koji su još uvijek itekako živi – bivaju taoci i zatočenici („politika”) mješovitih brakova? Bez obzira, što se radi o mladim ljudima, koji imaju svoje roditelje i koji, naravno, žele o njima brinuti i odlučivati (kao što o njihovoj sudbini, ranije u njihovim životima, odluče po pitanju vjeronauke), ali ti mladi ljudi sada imaju svoje stavove, svoje želje, svoja mišljenja, svoja opredjeljenja, na koncu, svoja prava. Sve to treba poštovati.
Jedna je moja „džematlijka” (na Facebook-u) ostavila komentar na mom profilu, u ovom kontekstu, i navela je primjer svoga prijatelja kome je otac Hrvat, katolik, a majka muslimanka. No, taj njen prijatelj, evidentno, vuče k islamu, zapravo, islam ga vuče k sebi. Ali, kaže ne može ništa javno iskazati u tom smislu, jer ne želi ocu ići na hatar, tako da javno i deklarativno nije ni u jednoj vjeri. Kaže da je naučio Kelime-i šehadet i Fatihu, to će proučiti kad se bude rastajao s dušom, jer želi da umre kao musliman. Ali, to sve ostaje u njegovoj strogoj intimi i diskreciji, o tome on u porodici šuti.
Konačno, kad se radi o ovakvim (budimo realni) nerijetkim pojavama i pitanjima, želim upozoriti na gluhoću svih nas, na aroganciju i ignorantnost “mješovitih”, isto tako, upućujem apel i pozivam da se glas tih mladih ljudi čuje i da se njihove želje poštuju. To se tiče svih nas, a ne samo tih porodica.
Ovako, u tišini, šutnji i aroganciji, oni su taoci i zarobljenici nečijih tuđih odluka i „politika”. Kao takvi, odlaze s ovog svijeta. Ali, kao takvi, kao taoci i zarobljenici, još uvijek žive svoje „tihe” živote. U tišini, šutnji i aroganciji, svih nas.
Zato, Irma, oprosti i halali nam.
Muhamed Velić
(Preporod, 15. januar 2012. godine)
