Evolucijska burka ateizma, II dio

Neodarvinistička “argumentacija”

Dawkins traži od nas da dobro izoštrimo svijest kako bismo mogli shvatiti da su “neke prirodne pojave previše statistički nevjerovatne, previše složene i lijepe te izazivaju preveliko strahopoštovanje da bi mogle nastati slučajno. Inteligentni dizajn nije jedina alternativa slučaju. Prirodna selekcija je bolja alternativa. To je jedino logično rješenje koje se ikada pojavilo. I ne samo da je to logično rješenje, to je rješenje čudesne elegancije i moći. Odgovor je u tome da je prirodna selekcija odnosno prirodni odabir kumulativni proces koji rastavlja problem nevjerovatnosti na male komade. Svaki od tih komadića je donekle nevjerovatan, ali ne toliko da spriječi dotičnu pojavu.”

Dawkins, nadalje, pokušava osnažiti stajalište tvrdeći da evolucijski poriv prema složenosti proizilazi iz načela prirodnog odabira i to je, po njemu, jedini proces, koji je u konačnosti u stanju stvoriti složenost iz jednostavnosti. Ovdje je neophodno upozoriti, da kad se koristi riječ načelo, moramo znati da je to riječ koja označava temeljno pravilo ili rukovodeću ideju prema kojima se nešto radi. Bilo koji proces, pa i evolucija, ne može kreirati načelo, on se odvija po načelu, što svakako implicira nekog drugog autora tog načela ili prirodnog zakona. Kad se koristi riječ stvoriti, to implicira svjesnost i namjeru. Moramo znati da mogućnost stvaranja ne može imati nerazumni kumulativni proces ma kako sitne sastavne dijelove on imao. Ali, zaboravljamo da je, po Dawkinsu, evolucija rješenje čudesne elegancije i moći (zašto i kako, otkud joj ta moć i elegancija – nema odgovora).

Svom neinteligentnom kumulativcu Dawkins, pored biološke, pridružuje i ideju o memu kao jedinici kulturnog naslijeđa koju pokušava primijeniti na traženje korijena duhovnosti, moralnosti pa čak i porijekla samih religija koristeći mem kao pandan i analogiju na gen i sve to stavljajući u evolucioni koncept. Pojam mem potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači “oponašati”. Kao primjeri se navode vjerovanja, moda, melodije, šale, političke ideje, fraze itd. Prema memetičkoj teoriji, mem je jedinica kulturnih informacija koja nastanjuje ljudski mozak i širi se od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma.

Da bi sve to pokušao objasniti Dawkins obrazlaže da “postoje okolnosti, ne tako rijetke, u kojima geni osiguravaju svoj sebični opstanak tako što utječu na organizme da se ponašaju altruistički. Očit primjer toga je dobrota prema vlastitoj djeci, ali to nije jedini primjer.”

Predlažem Dawkinsu, kad je potomstvo u pitanju, da pogleda kako novi lavovi, nakon što su osvojili čopor, prvo podave mladunce svojih prethodnika (iako su oni savršeno zdravi) i odmah zatim se pare sa lavicama (koje se počinju tjerati iako još nije vrijeme za parenje) da bi sebično osigurali bolje gene za svoje potomke.

A pogledajmo šta radi čovjek (koji bi trebao biti evolucijsko savršenstvo) sa vlastitom djecom koja imaju neku manu, kao što su Downov sindrom, autizam ili neki drugi fizički ili psihički hendikep? Čovjek koji bi mogao, mnogo sofisticiranije od lavova, da pročisti svoje gensko naslijeđe za budućnost (znamo da je danas to moguće) to ne radi – naprotiv, najveću ljubav i brigu dobiju upravo ta djeca, koja bi evolucijski trebala biti eliminirana (moralni zakon koji ljudi primjenjuju očito nije evolucijski).

Dawkins nas zatim vraća “u vremena naših predaka kad smo živjeli u malim i stabilnim skupinama poputa babuna, kad je prirodna selekcija programirala u naše mozgove altruističke porive, zajedno sa seksualnim porivima, porivom za utaživanje gladi itd. ….Seksualna želja je seksualna želja i njezina sila, u psihologiji pojedinca, ne ovisi o krajnjem darvinističkom pritisku koji ju je gonio. To je jak poriv koji postoji neovisno o njegovoj krajnjoj osnovi. Tvrdim da isto vrijedi za poriv ljubaznosti – altruizma, darežljivosti, empatije i milosrđa. U vremenima naših predaka imali smo priliku biti altruistični samo prema bliskim rođacima i onima koji bi nam mogli uzvratiti istom mjerom. Danas to ograničenje više ne postoji, ali je približno pravilo preživjelo.”

Potpuno je nelogično i neprimjereno, pogotovo u evolucijskom konceptu, u istu ravan stavljati seksualnu želju koja je temelj reprodukcije, sa porivima altruizma, empatije i milosrđa (to su potpuno različite kategorije, matematičke kruške i jabuke). Dawkins tvrdi da su i jedno i drugo zakazivanja, darvinističke pogreške, blagoslovljene, dragocjene pogreške. Seksualna želja je pogonska sila iza velikog dijela ljudske ambicije i truda i mnogo toga u njoj sastoji se od zakazivanja. On tvrdi da nema razloga zašto isto ne bi vrijedilo za žudnju da se bude plemenit i milosrdan ako je to posljedica zakazivanja u našem pretpovijesnom seoskom životu.

Pitanje je, kako to može prirodna selekcija programirati u naše mozgove (programer implicira razum, svijest i znanje) našu želju za spoznajom i duhovnom nadgradnjom? Kakva je uloga te nadgradnje i želje za otkrivanjem i spoznajom o nama samima u evolucijskom obračunu gena ili mema? Šta bi bilo sa programerom da se nisu desile blagoslovljene, dragocjene pogreške? Moramo postaviti vrlo logična pitanja: Čemu to, evolucijski i darvinistički, služe Shakspeare, Mozzart ili Picasso, čemu služe Einstein, Tesla ili Freud, čemu Diskobolos, Mona Lisa, Lorca, Apollo misija, pa i sam Darwin, ako je za izučavanje korijena naše moralnosti, dobrote i duhovnosti dovoljno posmatrati babune kako jedan drugom trijebe uši iz krzna? Koja je li je to evolucijska pogreška odgovorna za ljudsku umjetnost i znanost, želju za spoznajom i učenjem?

Terry Eagleton nije tako obziran kad komentira ‘Iluziju o Bogu’ primjećujući da “Dawkins, ukratko, nije samo liberalni racionalist nego i smjesta prepoznatljiv engleski srednjostaleški liberalni racionalist. Njegova mržnja prema Bogu nipošto nije gledište nepristrasnog znanstvenika koji je hvalevrijedno lišen predrasuda. Takva životinja ionako ne postoji. To gledište pripada specifičnom kulturnom kontekstu. Svjetovna inačica Deset zapovijedi koju nam on preporučuje u ‘Iluziji o Bogu’, od kojih nam jedna savjetuje da uživamo u svome spolnom životu dokle god on ne šteti drugima uglavnom je skup bljutavih liberalnih trivijalnosti.”

Obzirom da je Daniel C. Dennet filozof, njegovo tumačenje evolucije ima originilaniji stil: “Stoljećima je većina filozofa i teologa tvrdila kako je ljudski um (ili duša) nematerijalna, bestjelesna stvar, ono što je Rene Descartes nazvao “mislećom stvari” (res cognitas). U određenom smislu takav je um bio beskonačan, besmrtan i potpuno neobjašnjiv materijalnim sredstvima. Sada, međutim, znamo da um nije, kako je to Descartes zbrkano pretpostavio, u komunikaciji s mozgom na neki čudesan način; on jest mozak ili, tačnije rečeno, sistem ili organizacija unutar mozga, koja se razvila na vrlo sličan način kao i naš imunološki, dišni ili probavni sistem. Poput mnogih drugih prirodnih čuda, ljudski je um na neki način vreća trikova, sklepana tijekom eona neproračunatim procesom evolucije prirodnim odabirom.”

To bi, možda, i moglo biti tako da se svaki dio našeg organizma (mozak, pluća, srce, bubrezi, oko, uho, imunološki sistem itd.) samostalno razvijao i borio za opstanak pa zatim zajedno sa drugim dijelovima sastavljao ljudsko biće (mada ne vidim kojom logikom i povodom). Ali, najkraće rečeno, sve opisano ne pojavljuje se ispadajući iz evolucijske poderane vreće, kako Dennet kaže, nego čitav čovjek nastaje iz jedne oplođene stanice u čijoj DNK spirali se nalazi knjiga od tri milijarde slova, zapisana fascinantnim Božijim jezikom (kako kaže Collins) koji upravlja izgradnjom svih stanica našeg organizma uklopljenih u savršene autonomne cjeline koje neovisno o nama rade i održavaju nas u životu. Nazvati u svemu tome naš razum sklepanom vrećom trikova nije mi baš logično ni razumski obrazloživo. Kako neproračunati proces zna razlikovati šta je to dobro, a šta loše, za reprodukciju ljudi?

Dennent dalje tvrdi: “Evolucija je puna procesa koji se gotovo nikada ne dogode. Svako rođenje u svakoj lozi mogući je specijacijski događaj, ali specijacija se gotovo nikada ne dogodi, niti jednom u milijun rođenja. Do mutacije u DNK ne dolazi gotovo nikada – niti jednom u bilijun kopiranja – ali evolucija ovisi o njoj. Uzmite niz rijetkih slučajnosti – stvari koje se gotovo nikada ne dogode – i razvrstajte ih u sretne slučajeve, neutralne slučajeve i kobne slučajeve; pojačajte učinke sretnih slučajeva – što se događa automatski kada imate replikaciju i natjecanje, dobili ste evoluciju.”

Specijacija predstavlja odjeljivanje i razvoj novih populacija, tj. nastanak novih vrsta. Iz gornjeg opisa jasno je da se to može desiti kao posljedica nečega što se gotovo nikada ne događa. Ali, po Dennetovom principu učinka sretnih slučajeva oni se, ipak, slože u novu vrstu ili sklepanu vreću trikova (naš mozak) pa postanemo svjesni sami sebe i dovoljno inteligentni da analiziramo, recimo, tu istu evoluciju. Zato Dawkins pogreške u DNK kopiranju čiji rezultat su mutacije, nakon čega ide igra evolucijskih pokušaja i pogrešaka, naziva blagoslovljenim. “Mutacije su temelj evolucije” kaže The World Book Encyclopedia. Slično tome, paleontolog Steven Stanley naziva mutacije “sirovinskim materijalom” evolucije, a genetičar Peo Koller navodi da su mutacije “neophodne za progres evolucije”. Međutim, evoluciji nije potrebna bilo koja vrsta mutacije jer Robert Jastrow ističe da to mora biti “postepeno nakupljanje povoljnih mutacija”. Međutim, britanski zoolog Colin Patterson primjećuje: “Slobodno je nagađati. Ništa mi ne znamo o tim regulatornim genima.”

Pretpostavka je da većina mutacija nastaje i javlja se u normalnom toku staničnog umnažanja. No, eksperimenti ukazuju da one nastaju i zbog vanjskih faktora, kao što su radijacija i kemikalije. Eksperimenti, također, potvrđuju da je proces umnažanja genetskog materijala u stanici izvanredno stabilan. Mutacije se u odnosu na broj stanica koje se dijele u živom organizmu razmjerno rijetko dešavaju. Encyclopedia Americana to potvrđuje: “Umnažanje DNK lanaca od kojih se sastoje geni izvanredno je pravilno. Greške u otisku ili kopiranju rijetki su slučajevi.”

Očito je da mutacije nisu ni izbliza ono što bi ateistički ultraevolucionisti željeli da one budu, kako bi mogle predstavljati pokretač zamrlog evolucijskog procesa. Suštinski, pravo pitanje je: zašto evolucija nije mutacije, kao i sve ostale procese u organizmima, učinila redovnom pojavom i tako sebi osigurala pogonsko gorivo? Još čudnije je da sve ćelije imaju mehanizme koji imaju za cilj da spriječe mutacije, a da osiguraju što preciznije kopiranje DNK kako bi se izbjegla greška. Zašto bi evolucija razvijala mehanizme kojima sama sebi onemogućava budući razvoj?

Denent, poput Dawkinsa, analizira: “Argument iz dizajna zasigurno je najpronicljiviji i najpopularniji argument, i to već stoljećima. Zdrav razum nam kaže (zar ne?) kako je sva čuda ovog svijeta morao ureditit neki Inteligantni Dizajner? Ne može sve biti puki slučaj, zar ne? Pa čak i ako evolucija prirodnim odabirom objašnjava dizajn živih stvari, ne iziskuje li “fina podešenost” fizikalnih zakona, koja omogućuje svu tu evoluciju, nekog Podešivača? (Argument antropičkog principa). Kada smo pogledali Darwinovim očima u konkretne procese dizajna, koji je do danas proizveo nas i sva čuda prirode, otkrili smo da je Paley bio u pravu kada je te učinke vidio kao posljedicu golemog dizajnerskog rada, ali mi smo iznašli nečudesan prikaz istoga: masivno paralelan, a time i zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna, u kojemu se, međutim, minimalnim prirastima gospodarilo štedljivo, kopirajući ih i ponovno upotrebljavajući milijardama godina.”

Evo, dobili smo novi termin za evoluciju i prirodni odabir – zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna. Mogli bismo razgovarati o dijelovima gornje formulacije, osim onog koji kaže da je u pitanju algoritam. Ako pogledate u bilo koji priručnik vidjećete da algoritam ili postupnik, predstavlja konačan slijed dobro definiranih naredbi za ostvarenje zadatka, bez obzira da li se radi o matematici, računarstvu, lingvistici ili kuhanju čaja. Za nešto takvo trebate razum – ne pomaže ni zadivljujuće ni rastrošno ako je proces bezuman, on ne može kreirati algoritam, on može da se odvija po algoritmu kojeg mora uspostaviti neko drugi.

To je priča o biološkoj strani medalje, ali šta je sa duhom, šta je sa moralom, šta je sa religijama? Vjerujem da se većina ljudi može složiti sa William Jamesom koji u, Raznolikosti religioznog iskustva kaže: “Religija u obliku liječenja duhom pruža nekima od nas spokoj, moralnu ravnotežu i sreću, te sprečava određene oblike bolesti, baš kao i znanost, a kod određene vrste ljudi čak i uspješnije.”

Dennet, pak, kaže da je važnije pitanje, je li religija temelj moralnosti, dobivamo li sadržaj moralnosti od religije, je li ona jedna i nezamjenjiva infrastruktura za organizaciju moralnog djelovanja, i osigurava li ona moralnu ili duhovnu snagu, da bi na kraju zaključio: Tek kada oblikujemo sveobuhvatno gledište o tim brojnim vidovima religije, moći ćemo osmisliti obrambene strategije kako reagirati na religije u budućnosti. Želja da se osmisle takve obrambene strategije, pokazuje koliko je ateizam isključiv i nespreman na suživot sa religijskim svjetonazorom.

Moramo podsjetiti, što je vrlo zanimljivo, da je sam Darwin bio mnogo oprezniji ne glorificirajući ni u jednom momentu svoju teoriju, jer u poglavlju “Poteškoće u teoriji” svog ‘Porijekla vrsta’ korektno naglašava da se “te poteškoće i prigovori mogu razvrstati u slijedeća pitanja: Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike?Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane. Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih nenalazimo ugrađene u mnogim Zemljinim slojevima? Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji (sloju), koji potiče iz doba u kome su vladali posredni (prijelazni) uvjeti za život?”

Ni do dana današnjeg evolucionisti nemaju odgovore na ta, od samog Darwina, dobro postavljena pitanja. Stvarno, zašto arheolozi ne pronalaze izumrle mutante koji nisu preživjeli jer su bili evolucijski loše i neprilagođeno rješenje? A znamo, da je samo vrlo mali broj mutacija povoljan za prirodnu selekciju. Gdje su fosili organizama sa greškom koji bi morali postojati ako je teorija evolucije istinita?!

Naravno da ne želim osporiti bilo kome pravo da vjeruje u evoluciju ali tada ne možemo govoriti o znanosti. Da bi znanstveno istražili neku pojavu ili proces postoje samo dva načina: posmatranjem te pojave a zatim njenom eksperimentalnom potvrdom. Evoluciju ne možemo posmatrati (ni prošlu ni sadašnju) a nema načina da se pokusima dokaže bilo šta iz njene povijesti. Karl Popper smatrao je temeljnom osobinom neke znanstvene teorije mogućnost da bude opovrgnuta. Teorije koje ne zadovoljavaju ovaj uvjet ne mogu biti u rangu znanosti, već ih je smatrao pseudoznanstvenim. Očigledno da evolucija predstavlja dobar primjer takve teorije jer njeni zagovornici sve argumente protivne evoluciji uvijek protumače na način (nedostajuće karike će se pojaviti) da ona nikako ne može biti pogrešna.

 

Nastaviće se…

 

Tekst objavljen u: Preporodu od 15.07.2011.
Autor:  Ejub Topić