Egipatska revolucija

0

Egipatska revolucijaOno što se do jučer u arapskom svijetu smatralo nedostižnim, to je danas postalo stvarnost. Muhammed Husni Mubarak je 11. februara 2011. zbačen sa stolice vlasti na kojoj je proveo tri decenije. Egipatski narod inspiriran učinkom Tunižana, krenuo je 25. januara 2011. u masovne i mirne demonstracije s ciljem svrgavanja Mubaraka i njegovog režima. To će se i dogoditi za samo 18 dana okupljanja i stacioniranja Egipćana na trgu Tahrir i svim drugim trgovima širom zemlje. Procjenjuje se da je više od 18 miliona Egipćana izlazilo na ulice Egipta i učestvovalo u protestima protiv bivšeg predsjednika.

Mubarak se nije lahko predao, bacio je sve karte i učinio sve što je u njegovoj moći kako bi ostao u predsjedničkoj fotelji ne birajući sredstva. Cilj mu je opravdavao sredstvo, pa je život uskratio stotinama Egipćana, a zdravlja lišio hiljade ljudi, ali se na koncu ispostavilo da je narod vječniji od vladara.

 

Želja za uklanjanje sile mraka, tiranije, tlačenja, poniženja i korupcije bijaše dovoljan povod za egipatsku revoluciju. Težnja za ostvarenjem slobode, pravde, I digniteta bijaše dovoljan razlog za skidanje Mubaraka s kormila vlasti. Visoka stopa nezaposlenosti i izuzetno siromaštvo su pridonijeli masovnim protestima. Egipat je u vrijeme vladavine Mubaraka nazadovao u svim segmentima. Mubarak je minimizirao regionalnu i međunarodnu ulogu Egipta i pretvorio ga u zemlju trećeg svijeta. Borio se protiv prosperiteta Egipta. On je svu svoju snagu i napor podredio zapadnoj hegemoniji. Napunio je zatvore neistomišljenicima i liderima opozicije, a naročito je briljirao u mučenju islamista na čelu s Muslimanskom braćom, uz permanentnu diskreditaciju njihovog ugleda.

Nisu Egipćani samo ti koji su ispaštali zbog njegove diktature! Na listi potlačenih našli su se i susjedni Palestinci koji su pored svoje muke s Izraelćanima imali i Mubaraka na leđima. Diktator je neposredno sudjelovao u opsadi Gaze, zatvorio granični prijelaz Rafah te izgradio čelični zid duž palestinske granice. Nakon svrgavanja Mubaraka, bivši izraelski ministar odbrane Benjamin Ben Al Ja’zer izjavio je da je Mubarak važio kao strateško blago za Izrael i ponudio mu je politički azil, što eksplicitno ukazuje na njihovo skandalozno savezništvo.

Akumulacijom i nagomilavanjem svih tih faktora mjera je konačno bila prevršena. Kukavički bijeg Ben Alija u Saudijsku Arabiju ohrabruje narod Egipta. Preseljenjem prvog šehida Egipćani se oslobađaju straha i kreću u borbu za sticanje svojih legitimnih prava. Politika represije koju sprovodi Mubarak ne odvraća narod od ustrajnosti. Sloga i jedinstvo su ključ uspjeha egipatske revolucije. Islamiste, liberaliste, sekulariste, socijaliste, sve njih ujedinjuje jedan cilj: rušenje režima. Egipćani, u 18 dana koliko je trebalo Mubaraku da odstupi s vlasti, pokazuju svu svoju veličinu. Mudrost, upornost, neustrašivost i miroljubivost su oružja kojima su raspolagali revolucionari Tahrira i drugih mejdana. Onaj ko je pratio način na koji su Egipćani izveli revoluciju, metode kojima su vodili demonstracije, izjave i saradnju s medijima, transparante i uzvikivane parole, mogao se uvjeriti u njihovu spretnost i civiliziranost. Egipatska impozantna revolucija koja je zadivila cijeli svijet prerasla je u uzoran model koji će se slijediti i izučavati u svjetskim udžbenicima.

Padom Mubaraka pada i veliki kamen sa srca egipatske nacije koja se napokon oslobađa velikog bremena. Padom Mubaraka obični Egipćanin vraća u posjed oteto dostojanstvo i ponos. Sloboda izražavanja i političko djelovanje su nove vrijednosti građana Egipta. Osnivanje novih političkih stranaka sa islamskom orijentacijom kao i njihova neometana sublimacija u društvo zapravo su jedna posljedica revolucije. U domovinu se vraćaju egipatski umovi i dugogodišnji prognanici u kojima je Mubarak vidio opasnost po nacionalnu sigurnost. Čak su i krcati zatvori konačno izborili nešto više slobodnog prostora. Svjetlo dana su ugledali politički i islamistički zatvorenici. Pokret Muslimanske braće koji artikuliše interese umjerenih i pobožnih muslimana je najviše bio izložen torturi, ugnjetavanju i zlostavljanju od strane bivšeg režima. On je u cilju propagiranja islama kao rješenja i načina života žrtvovao oko 50 hiljada pritvorenika, od kojih je 30 hiljada u proteklih 10 godina, te bio primoran djelovati u podzemlju.

Egipatskoj sreći se raduju i susjedi. Ona dobija regionalni karakter. Stanovnici Gaze napokon uzimaju predaha, jer egipatska revolucija baca svoju sjenu i na njih. Granični prijelaz Rafah otvara širom svoja vrata. Hrana, lijekovi i druge potrepštine nalaze svoj put do palestinskih kuća, ali ovaj put prirodno preko granice, a ne ispod zemlje putem tunela kako je jedino i moglo u vrijeme vladavine izraelskog strateškog saveznika. Palestinske frakcije oličene u Hamasu i Fatahu postižu historijsko pomirenje u Kairu pod egipatskim pokroviteljstvom, i time potvrđuju činjenicu da je Mubarak predstavljao glavnu prepreku na tom putu. Na obzorju se ukazuje svijetla budućnost muslimana. Zahvaljujući revoluciji, Egipćanima se pruža nesvakidašnja prilika za uzdizanje islamskog ummeta, kao i povratak svoje vodeće uloge.     

Kada govorimo o Egiptu onda govorimo o kolijevci civilizacije, o nepresušnom izvoru islamskih autoriteta, uleme, učača, reformatora, mislilaca, intelektualaca, medicinara i inžinjera. Govorimo o zemlji Azhara, o srcu i žili kucavici arapskog i islamskog svijeta. Zbog toga svega, nama je stalo da egipatska revolucija dođe do svog konačnog cilja, da udari temelje modernoj, savremenoj, demokratskoj i građanskoj državi sa islamskom referencom u kojoj će šerijat biti izvor zakonodavstva. Ako Egipćani probiju led, onda će to poći za rukom i drugim arapskim narodima.                                                            

Abdullah Kapo, apsolvent na Fakultetu islamskog prava pri Al-Azharu

 

(rijasetba)

Leave a Reply