Njega se kao lakmus papir tamo moglo izravno umočiti u koncept kojeg civilizirani svijet zagovara i kroz dijalog Istoka i Zapada; mjereći sve kroz kriterij tolerancije, a ne obrnuto! Pa da iz te perspektive vidimo zašto se Dodik toliko dugo, ovakav kakav je – podnosi? I što ta njegova politička formula zapravo predstavlja…
Čuvaj se Vuka – pazi se Dodika
Da je bio nazočan u Dohi i uz to “primoran” govoriti, Dodik je svoja poznata stajališta mogao iznijeti i kontekstualizirati kao prije dva mjeseca u Washingtonu. Dakako, kroz svoju već standardnu retoriku, koja odmah na prvoj NATO kapiji južno od Hrvatske nesmetano eskalira
U tom bi se kontekstu onda mogla izvagati i vjerodostojnost šefa srbijanske diplomacije Vuka Jeremića; on je u Dohi govorio o “europskoj Srbiji” – koja, nakon svega i svih proteklih ratova u svom okružju, želi da je ubuduće pamte po Nikoli Tesli i Novaku Đokoviću. Pritom Jeremić uopće nije spominjao Kosovo, već europsku regiju Sandžak.
No, kod te je Jeremićeve sintagme opet zapelo i došlo do “loma”, kao i u svakoj balkanskoj krčmi. Sudarile su se opet dvije percepcije: percepcija o sebi kao vrhu civilizacije nasuprot onoj o objektivnom naslijeđu. Slušajući pažljivo srbijanskog ministra u Dohi, čuo sam lomljavu stakla po kojem bi netko ponovo mogao bosonog prohodati.
U isto vrijeme, samo stotinjak kilometara južno od Zagreba, Dodikova se disonantna grmljavina nastavljala. Iako na drugu temu, mnoge Dodikove riječi i dalje odzvanjaju u sličnom guslarskom tonalitetu, kao kad je prije 20-tak godina pokušavao “racionalizirati” (?!) Martićeve rakete ispaljene na hrvatsku prijestolnicu. Uostalom, Dodik i danas legalno – politički da i ne govorimo – preživi sve ono za što bi mnogi drugi odgovarali.
Tko sve puše u njegova jedra
Otkako ga je ljetos u Banja Luci posjetio izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman, da preko njega iznudi suzdržanost BiH oko palestinskog pitanja u UN-u, Dodik kao da koristi svaku šansu da naplati dio nekog dugoročnog političkog zajma.
Počeo se uvelike baviti međunarodnom politikom: evo predlaže da poslije francuskog i bh.parlament usvoji zakon o zabrani negiranja genocida nad Armenima. Da! Onaj isti Dodik, koji negira genocid u svom susjedstvu, iako su genocid u Srebrenici pravomoćnim presudama potvrdili i Haaški tribunal (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ).
Kao velemajstor dnevne politike, on razmišlja “globalno”, ali djeluje lokalno, i to zahvaljujući onima koji se još prave da ne vide tu njegovu trgovinu na račun prava i političkih argumenata; oni bi se čak mogli prozvati Dodikovim sponzorima.
Zato se iskreno radujem što BiH završava svoj mandat u Vijeću sigurnosti UN-a, jer će sve te Dodikove “međunarodne” blokade sada ponovo biti svedene u domaće okvire. Da se više ne lažemo preko Vijeća sigurnosti i glamuroznog East Rivera!
Potemkinova sela sa Vrbasa
Milorad Dodik i Boris TadićNedavno mi je u New Yorku visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko rekao – šaljući predsjedniku manjeg bh.entiteta poruku preko novina – da bi on trebao biti antifašist, jer su mu to bili i roditelji. Ipak, proteklih je dana Inzko ponovo morao podsjećati Dodika da bi izdvajanje RS-a iz BiH bio dokaz da je “Miloševićev” projekt još živ, iako je “balkanski kasapin” odavno mrtav.
U intervjuu za bečki “Kurier” Inzko je upozorio najagilnijeg političkog Srbina van granica Srbije, a zapravo čistokrvnog Bosanca Dodika, da bi izdvajanje RS-a iz BiH predstavljalo “posthumni trijumf Miloševića i dokaz da se etničko čišćenje isplati”. I onda dodao: “Raspad Jugoslavije je završen. Daljih otcijepljenja više neće biti”!
Upravo je Milorad Dodik živi dokaz da Srbija još ne može računati na sliku koju, u maniru najboljeg diplomatskog trgovačkog putnika – pokušava prodati Vuk Jeremić. Još ne, čak i uz pozajmljene Teslu i Đokovića!
To što se Tadić uspio sprijateljiti s predsjednikom Ivom Josipovićem, ne umanjuje srbijanske rizike na europskom putu. Jer, Angeli Merkel se baš fućka što se Dodik oko Palestine dogovarao s Liebermanom.
Mnogi su prozreli tu igru Beograda, koji zbog Arapa, većinom suzdržanih oko Kosova – priznaje Palestinu. I Banja Luke, koja o pravima Palestinaca vodi brigu kao o lanjskom snijegu, ali se brine čak i za rosu u Tel Avivu. Po oprobanom američkom receptu, “good cop – bad cop” (dobar i loš policajac) – Dodik i njegova politička braća iz Beograda već dugo vode tu igru.
Tako su Tadić i Jeremić dobri “policajci”, a loš je samo “Potemkin”, alias – Dodo sa Vrbasa, zato što izgovori mnogo toga što drugi u Beogradu misle, ali ne žele izreći zbog “nove” Srbije koju prodaju.
Protiv principa inkluzivnosti
Vuk JeremićPravdajući valjda epitet najbezkrupuloznijeg političara, koji “prvo puca, pa onda pita”, Dodik nastavlja verbalno terorizirati ne samo BiH, već i regiju, jer ga kao “kviska” upotrebljavaju svuda – od Gaze do Kosovske Mitrovice.
Slao je, kažu, i svoje dragovoljce na barikade na sjeveru Kosova, tamo gdje još traje “martićevska” balvan revolucija. A onda i obećavao zemlju, i to onu – etnički očišćenu od Bošnjaka i Hrvata u dijelu Bosne i Hercegovine, koja je, uz sve – nedolično dobila ime “republika”, i to s ekluzivnim etničkim predznakom.
Takav je “bosanski” Dodik – žalosno je podsjećanje da je Srbija, vrijednosno, još na samoj periferiji Europe, bez obzira koliko joj, sasvim ispravno – radi regionalnog mira u kući i nove regionalne sigurnosne arhitekture – i Hrvatska pruža ruku spasa.
Dodik je zasad (a već dugo) antiteza tom europskom principu inkluzivnosti, jer ponajviše inzistira na jednoetničkoj ekskluzivnosti.
Uz instrumentalizirane Srbe sa sjevera Kosova, Dodik je najzaslužniji što je Srbija, usprkos tomo što je prema Bruxellesu ispunila mnoge uvjete, u Berlinu dobila ‘jedinicu iz vladanja’, kako to kaže Vuk Drašković. I još dodaje: “Budala je svako onaj tko se o isti balvan iznova saplete”.
Priznajem: da nije toliko mnogo lopova među ostalima, i Bošnjacima posebno, svih onih do kosti korumpiranih političara u većem bh.entitetu (Federaciji BiH), i teško prihvatljivih ratnih tajkuna s kojima se mora živjeti i raditi – Dodik bi u mojoj priči bio glavni negativac!
Ovako je samo najopasniji oprtunist u toj široj regionalnoj paradigmi! U zemlji, koju je bosanski romansijer Meša Selimović opisao u par rečenica: “U Bosni svakih 50 godina rat. Budale se prve late oružja; fukara (siromašni) obogati, a pametan čovjek zanijemi”.
Dodik očito nije zanijemio! A riječima se i prije u srcu Europe potpaljivalo balkansko bure baruta. Jer, u Bosni, kao i drugdje – ne manjka luđaka!
To je onaj zajednički prostor kojeg je banjalučki biskup Franjo Komarica opisao kao mjesto gdje se često uskraćuje “stanarsko pravo” Bogu, pa onda riječ Čovjek tu ponajmanje gordo zvuči. Sve češće Dodik kao da troši posljednje zalihe te preživjele ljudskosti.
(webpublica)
