Kralj je objašnjavao da se ovaj polumjesec proteže od Irana prema Iraku, gdje se povećava ši’ijski utjecaj, a odatIe do Sirije, zemlje kojom vladaju Nusajrije, ši’ijska sekta, preko Libana, gdje je ši’ijska populacija u usponu, te u konačnici do Zaljeva. Kasnije su zbačeni egipatski predsjednik Hosni Mubarak, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Saud el-Fejsal i drugi također ukazivali i skretali pažnju na prijetnju ši’ijskog polumjeseca koja se pomalja. Sa formiranjem ši’ijske vlade u Iraku u periodu nakon odlaska Sjedinjenih Država i sve većeg utjecaja Hizbullaha u libanskoj vladi, isticanje ove prijetnje još se više povećalo.
Dok su opća javnost na Bliskom Istoku i određeni intelektualci, koji sa simpatijama gledaju na Islamsku revoluciju u atmosferi dominacije Hizbullahovog otpora Izraelu i anti-američkog i anti-izraelskog diskursa Teherana, bili naklonjeni iranskoj politici, arapski lideri kao i ugledni muslimanski učenjaci poput Muhammeda Imare i Jusufa el-Karadavija, uporno su upozoravali na prijetnju Ši’ijskog polumjeseca.
Iranski zvaničnici su uvijek odbacivali ovu ideju. Ali Hamenei je objašnjavao da je ovo gledište zapadni trik koncipiran da podijeli islamski Ummet. A Mahmud Ahmedinedžad je izjavljivao da je islam jedan i ujedinjen.
Nakon što je otpočela sa aktivnijom politikom na Bliskom Istoku, Turska je u početku okretala glavu od ove debate i slijedila kurs koji je bio prilično blizak Iranu što je stvaralo nelagodu kod sunnijskih administracija u regionu. Svaka turska oficijelna posjeta Egiptu, Jordanu ili Saudijskoj Arabiji, gdje su ši’ijske brige dostizale skoro stepen fobije, susretala se sa pitanjima koja su zahtijevala objašnjenje te turske blage politike prema Iranu. Odgovori na ova pitanja, u rasponu od jedne idealističke perspektive do naglaska na zajedničkirn interesima regiona, jesu bili važni: Turska želi miran region.
Ukoliko bi se politički i ekonomski odnosi mogli pojačati, svako bi se okoristio. Iskustvo Evropske unije bi se moglo preslikati na Bliski Istok i ukinuti vize po sistemu sličnom onom u «Schengen zoni» Evropske unije. Sektaška polarizacija bila je prijetnja ne samo za Tursku, već također i za region. Za Tursku je bilo otmjenije da bude Činilac koji može razgovarati sa svakim.
Turska je zadržala ovu politiku u odnosu na političke aktere u Iraku, za kojeg se moze reći da predstavlja jedan minijaturni Bliski Istok, kao i u odnosu prema Libanu. Ona je pozivala Iran i Saudijsku Arabiju da budu staložene i mirne i među njihovim vođama podsticala dijalog. Zauzela je prilično hladan stav prema iranskom nuklearnom projektu, noćnoj mori Arapa sunnija. I premda se često deklarirala da je protiv neke vrste nuklearnog Irana, opredjelila se da ublažava sve sumnje koje su brinule zapadne zemlje i sunnije u korist Irana. Ulagala je napore za demokratsko rješenje u saradnji sa Brazilom. Potrudila se što je bolje mogla da vodi politiku koja je podržavala Iran, i čineći to glasala je negativno protiv rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koja je pozvala na uvođenje sankcija Iranu, unatoč činjenici da su se čak i Rusija i Kina suzdržale. Kada je bilo razmatrano pitanje postavljanja protu-raketnog štita u Turskoj, ona je mjesecima lobirala za skidanje Irana sa liste prijetnji i zalagala se da taj radarski sistem treba biti kontroliran od strane NATO-a, a ne Sjedinjenih Država.
Ova politika podržavanja Irana do granica rizikovanja naših postojećih odnosa pala je na prvom testu u Iraku čak i prije nego što je Teheran zaprijetio da će napasti NATO radar. Vizije ove dvije zemlje 0 Iraku bile su kontradiktorne jedna drugoj. Turska je davala prednost Bagdadu u kojem će sve strane biti zastupljene. Zbog toga je podržala listu «al-Iraqijja», za koju je vjerovala da to može postići. Iran je, s druge strane, bio priklonjen ideji vlade kojom će dominirati ši’ije predvođene Nurijem el-Malikijem. Interesantno, ostvarila se želja Irana, također zahvaljujući potez Sjedinjenih Država koji je išao u ovom smjeru. Unatoč višestarnoj politici Turske u Libanu, vlada koju je predvodio sunnija Hariri zamijenjena je vladom pod utjecajem Hizbullaha. Čim su se Sjedinjene Države povukle iz Iraka, jedan novi stil politike se osjetio u Bagdadu. Malikijeva vlada, koja je ranije uhapsila nekih hiljadu sunnijskih intelektualaca, izdala je nalog za hapšenje zamjenika predsjednika Tarika al-Hašemija, sunnijskog političara koji je veoma blizak Turskoj.
Kako su talasi Arapskog proljeća počeli udarati od obale Sirije osovina Iran- Irak-Sirija- Liban postala je očiglednija. Maliki je pokrenuo rat protiv sunnijske Baas partije u svojoj vlastitoj zemlji, ali se stavio na stranu Irana u podršci nusajrijskoj Baas partiji u Siriji. Usprotivio se rezoluciji Arapske lige da se nametnu sankcije Siriji, koju je Turska podržala, Druga zemlja koja je iznijela zamjerke i protivljenje sankcijama bila je Liban kojom dominira Hizbullah. Iako neki u Ankari još uvijek misle da su veze Ankare sa Iranom savršene, te unatoč nastojanja da se one poremete, skorašnji razvoj događaja bi ih dočim trebao iznenaditi.
Kao odgovor na sankcije Turske, Sirija je počela praviti smetnje za nekih 300 turskih kamiona koji dnevno prelaze preko te zemlje u tranzitu. Turska se okrenula Iraku i zahtjevala alternativrri koridor. Kada je Jordan zatražio silčno I uputio zahtjev Bagdadu, iračka vlada je odgovorila « Nećemo prihvatiti bilo koji potez koji bi mogao naštetiti Siriji.» Istu poruku je dala i Turskoj.
Imajući u vidu sav ovaj razvoj događaja, teško je kazati da je «Ši’itski polumjesec » neka vrsta «mita». Kao odgovor na sektaško držanje Turska je zauzela ispravan, k tome, ekstremno dobronamjeran pristup. Međutim, mi se nađemo u ovakvoj poziciji kada se na naše dobre namjere ne uzvrati istom mjerom. Za sada, u najmanju ruku, ovo pitanje trebamo shvatiti ozbiljno i izbjeći okretanje glave od našeg historijskog iskustva.
Autor: Abduhamit Bilici
Originalan tekst iz časopisa: Today’s Zaman
Tekst objavljen u Preporodu
(akosba)