A nedavni teroristički napadi tako su, čini se, samo potvrdili ovu premisu.
Ali ako želimo miran svijet, pod hitno nam je potreban izbalansiraniji pogled. Ne možemo se nadati pobjedi ‘u borbi za srca i umove’ ukoliko ne znamo šta se zaista u njima nalazi. Isto tako ne možemo očekivati da muslimani budu impresionirani našim liberalanim vrijednostima ako nas vide kako bespogovorno podliježemo srednjovjekovnim predrasudama rođenim u vrijeme ekstreme hršćanske ratobornosti, piše RSE.
Kao i hindusi, budisti, Jevreji, hrišćani, siki i sekularisti, neki muslimani su bez dileme nasilni i netolerantni, ali nova izložba u Britanskom muzeju ‘Hadž: Put u srce islama’, je pravovremni podsjetnik da to nije cijela priča.
Hadž je jedna od pet najvećih svetkovina islama; kada idu na hodočašće u Meku, muslimani ritualno upražnjavaju centralni princip njihove vjere. Izjednačavanje religije s vjerom je moderno zapadno odstupanje. Kao plivanje i vožnja, i religijsko znanje se stiče praksom.Učiš samo ako je upražanjavaš. Drevni obredi hadža, koje su Arapi praktikovali vijekovima prije islama, pomogli su hodočasnicima da stvore naviku srca i uma – mir, zapadni stereotip – nenasilan i inkluzivan.
U svetom gradu Meki, nasilje bilo kakve vrste je zabranjeno.Od trenutka kada napusti kuću hodočasniku nije dozvoljeno da nosi oružje, da zgazi insekta ili pokaže bilo kakvu ljutnju, a disciplina koju prihvati će ga odvesti u novi način življenja. U ključnom trenutku njegovog puta prorok Muhamed je iscrtao ovu tradiciju. Bježeći od progona iz Meke 622., zajedno sa muslimanskom zajednicom (uma) on je emigirao u Medinu, 250 milja sjevernije. Meka je bila odlučna da uništi muslimansku zajednicu i uslijedio je težak sukob.
No, na kraju je Muhamed uspio da prekine smrtonosni ciklus ratovanja sa jednom smionom nenasilnom inicijativom. U martu 628., na opšte čuđenje, on je obajvio da ide na hadž. To je začilo da će da ujaše nenaoružan na neprijateljsku teritoriju u pratnji još 1.000 muslimana. Hodočasnici su jedva izbjegli masakar od strane konjice iz Meke, ali su na kraju ušli na svetu teritoriju Meke, gdje su jednostavno sjeli pored svojih kamila i odbijali da se pomjere. Znajući da će izgubiti sav kredibilitet ako poubijajuju hodočasnike na toj svetoj zemlji, vlasti Meke su pristale na pregovore, a Muhamed je prihvatio ponižavajuće uslove koje su muslimane ispunjavali razočarenjem.
Ali Kur’an je proklamovao da je taj naizgled poraz zapravo „čisti trijumf“ jer su, kao i Jevreji i hrišćani, i muslimani djelovali u duhu mira, samokontrole i strpljivosti. Dvije godine kasnije neprijateljstvo je obustavljeno i građani Meke dobrovoljno su otvorili vrata Muhamedu.
Jasno, Kur’an ne prezire Jevreje i hrišćane; ovaj afinitet prema ‘ljudima knjige’ takođe je centralan dio u muslimanskom kultu Meke. Arapi su jasno vjerovali da su takođe djeca Abrahamova, jer su potomci njegovog najstarijeg sina Ismaila – regionalni pogled koji proizilazi iz Biblije. Tvrdi se da su Abraham i Ismail obnovili Kabah, sveti oltar Meke, koji je bio zapušten, nakon čega je posvećen njihovom Bogu, a potom je služio za obrede hadža. Mnogo Arapa smatra da je Alah, njihov vrhovni Bog, bio Bog koje su obožavali ljudi knjige – i Arapi hrišćani su nekad išli na hodočašće- hadž, zajedno sa paganima.
Arapi nemaju koncepciju jedne isključive religijske tradicije, pa su bili duboko šokirani kada su otkrili da većina Jevreja i hrišćana odbija da ih prihvati kao dio Abrahamove porodice. Kur’an i dalje poziva muslimane da poštuju ljude knjige i njihove proroke, ali je odlučeno da umjesto u Jerusalim, gdje su se molili kao i do sada, oni treba da se okrenu prema Ka’nahu koji je izgradio Abraham.
Arapi nemaju koncepciju jedne isključive religijske tradicije, pa su bili duboko šokirani kada su otkrili da većina Jevreja i hrišćana odbija da ih prihvati kao dio Abrahamove porodice.
Kao Abraham, koji nije pripadao jednom zatvorenom kultu, oni su ne bez ponosa uspostavili instituciju i , baš kao što je i Abraham učinio, fokusirali se na obožavanje samog Boga. Zato je sve o muslimanskom Hadžu zapravo sve o Abrahamovoj familiji, ne samom Muhamedu. Hodočasnici tako stalno obnavljaju priču o Hagaru i Ismailu, simbolički je vraćajući u doba koji je prethodilo vjerskom šovinizmu.
Avaj, sve tradicije su izgubile svoju primarnu čistotu i izdale idale svojih utemeljivača. Ali predivna prezentacija Hadža u Britanskom muzeju može nam pomoći da shvatimo kako ogromna većina muslimanskog svijeta doživljava svoju vjeru. Sokrat, osnivač zapadne racionalne tradicije, insistirao je da vježba razuma od nas zahtijava konstantno i snažno preispitivanje ideja i ukorijenjenih uvjerenja.
Ova nova izložba može zaista postati put u srce islama i takođe, možda, ka više autentičnom i poštovanom zapadnom racionalnom identitetu.
(24sata.info)