Rođen je u Gradačcu davne 1802. godine. Bio je njegov posljednji kapetan. Kapetanom najuglednije i najbogatije kapetanije u Bosni postao je u 18. godini života, nakon smrti njegova brata Murat-kapetana kojega je u Travniku smaknuo zloglasni Dželaludin-paša 1822. godine. Narod je Husein-kapetana prozvao “Zmaj od Bosne” što dovoljno govori o njegovom vatrenom karakteru. Energičan i odlučan, Husein-kapetan je bio visokomoralna osoba, bio je pametan i razborit, bio je u dobrim odnosima sa svakim, siromašnim i bogatim. Zna se da je bio „veliki vjernik”. Kada je 1831. godine od strane naroda izabran za bosanskoga vezira, posebnom je bujruldijom naredio da se „sve džamije i mektebi popravljaju, a tamo gdje mekteba nije bilo trebalo ih je graditi, da se službenici plaćaju na vrijeme, da se namaz džematom klanja, a oni koji to ne čine trebaju biti kažnjeni”.
Za ono vrijeme bio je dosta obrazovan čemu je posvećivao posebnu pažnju. Ni jednu odluku nije donosio po vlastitom iskazu nego se pridržavao principa savjetovanja sa suradnicima i prvacima. U svemu se oslanjao na narod. Bio je izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka. Husein-kapetan je uživao opće povjerenje i bio je veoma poštovan. Živio je u vrijeme stagnacije i propadanja Osmanske države kada su nacionalizam i nacionalne države uzimale maha. Tako je bilo i na Balkanu. Bošnjaci su trpjeli ogromne ljudske i materijalne žrtve u neuspješnim ratovima koje je Carstvo vodilo, bilo u gušenju unutrašnjih ustanaka ili u međunarodnim ratovima.
Pokret za autonomiju Bosne pojavio se takvim prilikama. Pokret je bio općenarodni i pripadao je svakom čovjeku u Bosni bez obzira na vjersku pripadnost, te su svi slojevi stanovništva uzeli učešća u njemu. Bošnjaci su u ta vremena organizirali česte sabore. Na jednom takvom, u Travniku 29. marta 1831. godine, iznijeli su nekoliko zahtjeva prema sultanu. Ključni zahtjev, zbog koga se i pojavio Pokret za autonomiju, te zbog čega su se organizirali masovni protesti širom Bosne, bio je taj da Porta opozove privilegije date kneževini Srbiji. One su podrazumijevale davanje šest bosanskih nahija ovoj Kneževini. Bošnjaci su svoju vlast u Bosni zaveli već 31. maja 1831. godine kada se javlja prvi zvanični akt Husein-kapetana el-muhakkema tj. izabranog po volji naroda. Bošnjaci su ovaj čin morali potvrditi i na vojnom polju protiv sultana. U prvom pohodu, 18. juna 1831. godine kod Lipljana na Kosovu Bošnjaci su porazili osmansku vojsku, a sam veliki vezir Mehmed Rešid-paša je, ranjen, jedva živu glavu izvukao. Husein-kapetan je u tom trenutku načinio ključnu grešku! Povjerovao je osmanskim obećanjima o ispunjenju zahtjeva iz Bosne, a zauzvrat obustavio vojne akcije. Na saboru u Prištini augusta 1831. godine Husein-kapetan je, faktički, izabran za bosanskog valiju na prijedlog vojnih komandanata. Zvanično će se izbor desiti u Sarajevu 12. septembra 1831. godine kada je dobio naziv paše. I tada je tražio potvrdu iz Istanbula za taj čin. Prema zvaničnim zapisima i na saboru u Sarajevu Husein-kapetan je pokušao odbiti prijedlog bosanskih prvaka da on bude na čelu Bosne tvrdeći da njemu nije stalo do položaja i vlasti. Međutim, na veliko insistiranje, on se prihvatio položaja.
Polaganje prisege sa abdestom
Prisega je, nakon uzimanja abdesta i polaganja ruku prisutnih na Časni Kur’an, glasila: „Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno, tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosna. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god da ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovog nema odustati.” Naravno, Bošnjaci su i tada imali, najmanje, „dva tabora”. Personifikacija protivničkog tabora nasuprot Husein-kapetanu bila je u ličnosti Ali-paše Rizvanbegovića. U drugom osmansko-bošnjačkom sukobu kod kasabe Banjske u decembru 1831. godine ponovo je sultanova vojska predvođena skopskim mutesarifom Jašar-pašom u pokušaja zauzimanja Novog Pazara bila poražena.Naravno, sultan nije mogao prihvatiti autonomiju Bosne, bez obzira na to što su Bošnjaci i dalje priznavali sultana i halifu, dakle nisu tražili samostalnost, već autonomiju za unutrašnja pitanja, te je počeo pripreme za konačni vojni obračun sa Bosnom.
Posljednja bitka odigrala se 4. juna 1832. godine na Stupu kod Sarajeva. „Nož u leđa” dobrostojećoj Husein-kapetanovoj vojsci zabili su odredi Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. To je dovelo do poraza Husein-kapetanove vojske. On se utaborio na Bakijama, te je nakon kraćeg vijećanja raspustio vojsku i otišao u Gradačac. Bio je to definitivan vojnički poraz. Nakon bitke na sarajevskom polju, Husein-kapetan je rekao: „Ovo je posljednji dan naše slobode.” Pošto je koncem aprila 1832. godine posebnim sultanovim aktom proglašen „nevaljalcem”, „izdajnikom”, „razbojnikom”, „zlikovcem”, „odmetnikom”, „buntovnikom”, te osuđen na smrt i konfiskaciju imovine, Husein-kapetan je morao u izgnanstvo. „Tuga za Bosnom, koju je beskrajno voleo, briga i bojazan od neizvesnosti, koja čeka njega i njegove u Austriji, razočarenje u prijateljima i ratni napori, podneseni i poslednje vreme, potresoše i iznuriše osjetljivog viteza. Na obali savskoj nije mogao da ide bez tuđe pomoći. Dva momka su morala da ga podupiru u pomoći.”
Nakon kratkog boravka u Osijeku, početkom oktobra 1832. godine kreće u Osmansku državu. Prema fermanu sultana, naređeno mu je da ne može u Bosnu niti evropski dio Carstva, već samo u Anadoliju. U Beogradu je primio sultanov ferman kojim je određeno da dođe sa ženom u Istanbul gdje će „mirno i bezbrižno živjeti u sjenci carske milosti”. Tako je u decembru 1832. godine iz Beograda otpremljen u Istanbul. Husein-kapetan je, prema istraživanjima Muhameda Kreševljakovića, preselio na Ahiret 17. augusta 1834. godine. O njegovom mezaru koji se nalazi u istanbulskoj četvrti Ejub nije se vodilo nikakvog računa. Tokom Drugog svjetskog rata pojavila se ideja o prenosu posmrtnih ostataka iz Istanbula u Sarajevo. Međutim, to je bila samo politička manipulacija, pa su zbog toga i rezultati izostali. Dugo vremena nakon toga ponovo se pojavila slična ideja, a „vrijeme će pokazati”, kako napisa dr. Husnija Kamberović, „da li će se ona realizirati”.
Tako je završio prvi Bošnjak, borac za autonomiju koja je imala svoje lice i naličje. Do potpunog sloma Pokreta za autonomiju Bosne došlo je za vrijeme Omer-paše Latasa koji je posjekao bošnjačku elitu. Time je sahranjeno nastojanje Bošnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj položaj shvatili kao izvor bogaćenja.
Muftija Džabić, Bošnjak – borac za autonomiju
Politička situacija u narednim godinama donijela je okupaciju Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine. Bošnjačko-muslimansko pitanje je i dalje bilo aktuelno. Sve je počelo izjavom fra Grge Martića i austrijskog generala Filipovića da je „58 muslimanskih prvaka potpisalo odvajanje od Carigrada” u vjerskim poslovima, a da i dan-danas niko nije vidio te potpise u originalnoj formi! Prodavati svoje pod tuđe! Lomila su se diplomatska koplja oko položaja muftije bosanskoga. Na koncu, bilo je po volji Beča! Hilmi ef. Hadžiomerović, „podobna ličnost” po austrijske interese još od vremena pred okupaciju, zasjeo je na tu, ispostavilo se, vrlo važnu stolicu. Istanbul, niti je potpisao niti je protestirao na ovaj potez! Dakle, ostao je bez reakcije! Dakako, šutnja u ovom slučaju nije bila znak odobravanja. Time je caru Franji II Josipu bio otvoren put za imenovanje prvog bosanskog reisu-l-uleme i Ulema-medžlisa što je i učinio 1882. godine. Nakon što je okupaciona vlada sve stavila “pod strogi nadzor”, počela je tiha, ali odlučna borba Bošnjaka muslimana za „vjersku i vakufsko-mearifsku” autonomiju. To je bio društveno-politički pokret, iako se Benjamin Kalaj trudio objasniti caru da je riječ o malom i nebitnom pokretu.
I onda, nakon mnogih dijelova Bosne, 1899. godine dižu se i muslimani u Hercegovini pod vođstvom, borca za autonomiju, muftije Ali Fehmi efendije Džabića. Muftija Džabić je rođen 1853. godine u Mostaru. Namješten je za mostarskog muftiju 1884. godine. Na tom položaju je ostao do smjene 1900. godine.
Povod Pokretu bila je „diskriminacija na vjerskoj osnovi” prema nekim muslimanima Hercegovine. I tada su Bošnjaci imali najmanje dva suprostavljena tabora. U Mostaru su jedni bili uz Mujagu Komadinu, gradonačelnika, a drugi uz muftiju Džabića. Opet, poznata rečenica: „Posvađane muslimane je pokušavala pomiriti Vlada!” Muftija Džabić je, između ostalog, tražio autonomiju vjersko-školskih institucija muslimana. Na sve zahtjeve muftije Džabića, Austrija je imala jedan odgovor: „Ne!” A zatim mu je i oduzela titulu muftije. Naravno, drugi Bošnjak je bio već „začešljan” da sjedne na njegovo mjesto – Hadži Abdulah Riđanović! Vlada je, naravno, imala „svoje” Bošnjake… Komadinu, Karabega, Hadžića, Kazazovića…
Vođe Pokreta bile su i protiv uleme koja je bila lojalna Vladi, u prvom redu protiv reisu-l-uleme, koji „umjesto da štiti muslimanske interese”, kako su pisali, „traži pismene izjave o lojalnosti vladinoj politici”. I tada su se održavali sabori, skupovi, konferencije… sve u cilju omasovljenja Pokreta. Suština svakog zahtjeva muslimana bila je da o njima odlučuju oni, autonomno, a ne Vlada. Ona bi, eventualno, potvrdila imenovanja. Naravno i standardno, i tadašnja okupaciona Vlada se nakon Nacrta muslimana odlučila za pregovore! Cilj je bio napraviti „razdor i podržati umjerenu struju” među muslimanima. Vlada je planirala preko hodža koje bi plaćala iz državne kase utjecati na rad organa Islamske zajednice. Jedna od metoda okupacijskih vlasti bila je i „diskreditacija ličnosti muftije Džabića” i propaganda protiv njega. Česta optužba je bila kako je on „prvenstveno okrenut Carigradu i da je panislamist”! To je bilo kanalisano putem svih tadašnjih štampanih medija.
Intersantno je da je muftija Džabić surađivao sa svima koji su mu bili od koristi u Pokretu – pa i sa jednim dijelom Srba! To su bili „taktički pregovori” protiv Austro-Ugarske okupacije. Okupaciona vlada je imala jasan plan. Nakon odlaska na savjetovanje u Istanbul, muftiju Džabića i ostale vođe Pokreta je 1901. godine proglasila „neovlaštenim iseljenicima”. Muftija je trebao iseliti se u Carigrad i dobiti titulu „mule od Smirne”. Opstrukcijama pasoša muslimana koji putuju u Carigrad i Budimpeštu, političkim internacijama, šikaniranjima, hapšenjima, zatvaranjima i drugim represalijama (čak i u Carigradu) Vlada je nastojala ugušiti Pokret. Istodobno, dok je 187 muslimanskih intelektualaca potpisalo memorandum protiv tih vladinih mjera, Vlada je „rasturala” brošuru Nuri Hadžića pod nazivom „Muslimansko pitanje u BiH” u kojem su se napadale vođe Pokreta!
Godine 1902. održavani su skupovi muslimana sa zahtjevom da se odobri povratak muftije Džabića u zemlju! Muftija je još neko vrijeme bio indirektno prisutan u Bosni, jer „bez njega se ništa nije moglo učiniti”. Politička emigracija u Carigradu brojala je oko 500 osoba! Pokušaji povratka muftije Džabića u Bosnu nisu urodili plodom. U odsutnosti muftije, razni politički mešetari Bošnjaci – vladini špijuni – pokušavali su inaugurirati novog vođu, poput Omera Ćirkinagića juna 1903. godine, ali bez uspjeha. Godine 1903. i 1904. osjećalo se nejedinstvo i među samim vođama Pokreta, na relaciji Džabić-Bičakčić! Vladine mjere su ipak djelovale! Pokret je od 1907. godine dobio nove vidove djelovanje, formiranjem MNO (Muslimanska narodna organizacija) na čelu sa Ali-beg Firdusom. U prvi plan su stavljeni agrarni problemi. Tek kada je bila sigurna da je ugušila bilo kakav utjecaj muftije Džabića, Vlada je smatrala da nema zapreke u njegovom vraćanju u Bosnu!
Muftija Džabić je za vrijeme boravka u Istanbulu predavao arapski jezik i literaturu na Univerzitetu, te objavio veliki broj članaka u raznim časopisima. Povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, napisao je pamflet na arapskom, upućen parlamentarcima u arapskim zemljama, a u kojem je napao austro-ugarsku vladavinu nad Bosnom i Hercegovinom, kao i osmansku vladu zbog povlađivanja. Kao rezultat, bio je odstranjen sa Univerziteta (Daru-l-funun). Dana 12. augusta 1918. godine, na dva mjeseca prije kapitulacije Osmanske države u Prvom svjetskom ratu, Ali Fehmi-efendija je preselio na Ahiret. Ukopan je u mezarluku Edirne-kapi, ulaza u Istanbul iz pravca Balkana. „Impozantna pojava, poznavalac islama, protivnik okupacije i pisac”, napisao je historičar Nusret Šehić o muftiji Dažbiću.
Muftija Zukorlić, Bošnjak – borac za autonomiju – kako će skončati ?
U jednom ostatku nekadašnje Bosne (Sandžaku), za čiju se autonomiju borio Husein-kapetan u političkom, a muftija Džabić u vjerskom smislu, danas živi i djeluje još jedan Bošnjak – borac za autonomiju. Ime mu je Muamer Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji. Kada je počeo javno, otvoreno i glasno pričati o diskriminaciji Bošnjaka po svim osnovama u Sandžaku koju vrši državni aparat Republike Srbije, održavati sabore, skupove i konferencije o tom pitanju, graditi infrastrukturu Islamske zajednice na toj teritoriji, time je de facto započeo Pokret za autonomiju Sandžaka. Ključni zahtjev Pokreta je taj da se Bošnjacima u Srbiji omogući autonomno odlučivanje o svim pitanjima koja ih se tiču, a da se pri tome i dalje poštuje ustavni okvir države. Istovremeno, dogodila se podjela među Bošnjacima i ovaj put. To je bio cilj beogradskih vlasti. Nakon toga, naravno po poznatom historijskom receptu, trebalo je podržati „umjerenu i lojalnu struju”. I to, gle čuda, preko hodža koje plaća iz državne kase, ali i dežurnih, provladinih, podobnih Bošnjaka koji su u saradnji sa beogradskim vlastima pokrenuli propagandnu kampanju protiv Pokreta. Prvi na udaru je, naravno, vođa Pokreta. Muftija Zukorlić se propagandno-medijskom mašinerijom pokušava diskreditirati na svim mogućim i nemogućim osnovama. Pri tome, nož u leđa su mu zabili i politički mešetari među Bošnjacima. Vlasti na sve načine pokušavaju svaku bošnjačku aktivnost staviti pod strogi nadzor. Muftija Zukorlić je, kao „veliki vjernik”, odgovorio na sve napade. Jačanje vjerske, nacionalne, obrazovne i humanitarne infrastrukture predstavlja najjače oružje u Pokretu. Čak je i u političkom smislu pripremio prigodan aparat. Na tom polju, opet smo vidjeli, historijski zabilježenu, saradnju sa jednim dijelom Srba. Možemo je, kao i kod muftije Džabića, komotno nazvati „taktičkim potezom”. Šta je trenutno na sceni. Nekim čudnim historijskim putevima, ponovo u rješavanju bošnjačko-muslimanskog pitanja svoju ulogu imaju Srbi i Turci. Još im samo fale Austrijanci i Mađari!
Na sceni je, naravno, opet oprobana metoda – pregovori i pregovori… u kojima svaka strana ima svoj cilj. Opasnosti koje vrebaju Pokret i njenog vođu su višestruke. Čašu je prelio zahtjev beogradskih vlasti da se „muftija Zukorlić potpuno eliminiše iz javnog života i da mu se pronađe neki angažman u Istanbulu u kojem bi proveo ostatak života”. Naravno, među Bošnjacima i ovaj put ima onih „začešljanih” koji su spremni već sutra sjesti na njegovo mjesto. Opasnost koja vreba je i ta da se u dugotrajnoj napetoj situaciji pojavi razdor i nejedinstvo među vođama Pokreta. To su Bošnjaci u svojoj historiji već posjedočili! Opasnost koja bi se ponovila je, kao što je to bilo u slučaju Husein-kapetana, lahkomisleno povjerenje u pogrešne osobe i odustajanje od Pokreta. Iseljavanje u Istanbul bi značio prekretnicu, vjerovatno i „ključnu grešku”, te faktičko gušenje Pokreta, bez obzira što bi se organizirao neki skup podrške za povratak muftije u Sandžak i bez obzira što bi on neko vrijeme još držao konce u svojim rukama odnosno bio indirektno prisutan u Sandžaku.
Dakle, sadašnja generacija Bošnjaka – boraca za autonomiju ima jednu komparativnu prednost u odnosu na prošle. Ona se sastoji u tome da može pročitati ovaj i druge tekstove, te izvući pouke iz vlastite historije. Ko zna kako bi danas izgledao položaj Bošnjaka da je Husein-kapetan izborio autonomiju u svoje doba. Vjerovatno onda ne bi bilo potrebe za autonomijom muftije Džabića. A i da jeste, opet se postavlja isto pitanje. Oni su bili primorani prihvatiti „krnja” rješenja za Bošnjake. I neki drugi kasnije, prihvatali su „krnje” Ustave. Još jednim „krnjim” rješenjem bošnjački narod bi doživio potpuni poraz! Stoga, današnji borac za autonomiju potpuno slobodno, savjesno i svjesno može odlučiti o svojoj i sudbini svoga Pokreta.
(SAN)