Svima je jasno da ova naša Bosna i Hercegovina teži Evropskoj uniji ali samo u teoretskom smislu.Pa tako i ovaj Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja, baš kao i bolonjski proces u BIH naša domovima je dočekala nespremno i od primjene je ostalo mrtvo slovo na papiru.Normalan građanin se zapita kako mogu nekakav zakon donijeti a da isti ne mogu sprovesti?! Koji zakoni imaju prioritet pri donošenju? Ako je neki zakon neprimjenjiv zašto je nemoguće da se isti izmjeni?
I pored svih svojih problema, a imaju ih znatno više od cijele Evrope, građani širom BIH danas ne mogu bezbjedno hodati ulicama. Psi lutalice koji su gladni napadaju slučajne prolaznike, a najviše nas “šokira” kada su žrtve nedužna djeca. Napad na dvije djevočice u bihaćkom naselju Ozimice 2 podijelo je javnost na one “ubice pasa” i “humaniste i borce za prava životinja”. Pojedini “prosvijetljeni” mediji indirektno napadaju lokalnu vlast i nju drže za odgovorne zbog nerješavanja problema pasa lutalica nepoznajući realnu stvarnost da su lokalnoj vlasti ruke svezane. Svezane su im ruke zbog krize i realnosti da nemaju sredstava u budžetima, ali želja za još jednim mandatom tjera ih da izdvajaju sredstva za famozne “azile za pse”, koje će izdvojiti poreski obaveznici neznajući svrhu azila.
Praksa u SAD-u
Sjedinjene Američke države su kolijevka demokratije. Prvi borci za prava životnija su se organizirali i počeli djelovati u SAD ,te im danas na početku 21. vijeka ne smeta činjenica da se godišnje eutanizira preko 8 miliona pasa i mačaka u azilima. Praksa u SAD-u je da ukoliko se pas lutalica nakon određenog vremena ne udomi (6-8 dana) dolazi do eutanazije ili “uspavljivanja” psa jer ni razvijene države ne mogu hraniti pse vječno!
Naš famozni Zakon u članu 14 ne dozvoljava eutanaziju u ovom obliku već samo u slučaju:
a) se životinja ne može izliječiti, a ostanak u životu će joj uzrokovati nepotrebne bolove i
patnju;
b) je životinja dostigla visoku starost i otkazuju joj osnovne životne funkcije;
c) životinja boluje od neizlječive i/ili zarazne bolesti, posebno one koja može ugroziti
ljude;
d) je životinja opasna za okolinu;
e) je životinja u agoniji.
Danas u BIH imamo preko pola miliona nezaposlenih, ogroman broj ljudi koji koji živi na granici i ispod granice siromaštva, borci iz očaja i neimaštine svakodnevno vrše samospaljivanja, obrazovanje nam je na najnižoj mogućoj razini, mladi bez perspektive, privreda nepostoji , Kosovo ima više autoputa nego mi a naravno nama su prioriet psi.
Niko ne treba da spori potrebe azila za pse ali zar je toliko teško izmjeniti zakon i napraviti ga ostvarivim u praksi, obzirom na realnost u kojoj živimo?! Zar je Njemačka prvo napravila skloništa za životnije pa onda rješavala problem nezaposlenosti?!
Pod pritiskom javnosti većina gradova u BIH je izdvojila značajna sredstva za izgradnju azila širom BIH čija zajednička suma prelazi nekoliko miliona. Kada se mogu izdvajati pare budžetskih obaveznika za proširenje kapaciteta skloništa za životinje, isto tako se mogu izdvajati pare za javne kuhinje, nova radna mjesta i bolesnu djecu. Još nemamo formiranu državnu vlast tako da nije ni moguće izmjenivati zakone a niti donosi nove a do tada svaki građanin kada se okrene na cesti i ugleda pse lutalice treba sebi postaviti samo jedno pitanje: “Koga vidi više, gladnih pasa lutalica ili gladnih sugrađana?!“.
(KIP.ba)