Alija Isaković – hrvatska svojatanja bošnjačkih pisaca

Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga što je hrvatskosrpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase, te pripadnici niže ilmije (hodže) nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni osmanlijski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugačijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju.”

“Ovo insistiranje na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu uglavnom je najviše proizlazilo iz težnje da se nacionalnom identifikacijom Muslimana kao Srba, odnosno Hrvata, postigne majoritet Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je drugim riječima značilo da je Bosna ‘srpska’ ili ‘hrvatska’…

Na opredjeljivanju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu insistiralo se, moglo bi se reći, utoliko više ukoliko su se srpski i hrvatski nacionalizmi postavljali jedan prema drugome antagonistički. Udjelom Muslimana imao se pojačati jedan, a oslabiti drugi front. Tako je insistiranje na opredjeljivanju i samo opredjeljivanje imalo i primjesa šovinističkih zastranjivanja”, piše Muhamed Hadžijahić 1974. godine u knjizi “Od tradicije do identiteta”.

Ovo ćemo okončati mšljenjem Osmana Nuri-bega Firdusa objavljenom u Časopisu “Nova Evropa” 1925.: “… Ideja o nacionalnom opredjeljenju muslimana Bosne i Hercegovine nije nikada mogla poniknuti među samim muslimanima, jer sve što se zbiva u okviru te zajednice takvo je da je posve strano ovakvoj ideji. Dakle, ova je misao o opredjeljenju donesena izvana i otuda je imala prodrijeti u muslimanske mase i njima ovladati.” (Koga vise zanima ovaj opredjeljenski historijat može pogledati knjigu o “nacionaliziranju” Muslimana koju sam objavio 1989. u zagrebacom Globusu. Recenzenti su bili Dušan Bilandžić i Josip Sentija.)

U osnovi, sva ova svojatanja i opredjeljivanja valja gledati u kontekstu bošnjačke društvene realnosti. Termini Bošnjak i Bosanac bili su sinonimi, sve dok su označavali regionalnu ili državnoregionalnu pripadnost. Tako je najveći bosanski Hrvat, franjevac Ivan Frano Jukić, imao književni pseudonim “Slavoljub Bošnjak”.

Tako je bilo do druge polovice 19. stoljeća kada bosanski pravoslavci postaju nacionalno Srbi i bosanski katolici nacionalno Hrvati.

Pokušaj austrougarskoga ministra i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya da stvori bošnjačku naciju triju vjera propao je. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik (1907.), a Bošnjaci, prihvaćaju termin musliman, bilo s velikim ili malim, da ne bi bili muhamedanci. Ni Kraljevina Jugoslavija ne prihvaća njihov nacionalni status, u želji da se vremenom opredijele, u toku NDH bili su Hrvati islamske vjere, ili ništa, a socijalistička Jugoslavija, poslije ravnopravnoga imenovanja u NOB-u, od 1946. do 1971. tretira ih kao neopredijeljenu masu uz procenat opredijeljene inteligencije, sada više u srpskom nego u hrvatskom smislu.

Čak je u knjizi “Ko je ko u Jugoslaviji” 1957. i reis bio opredijeljen kao Srbin. Medutim, narod se nije htio opredijeliti, a moram reći i tehnička inteligencija se ponijela ponosno. Tako smo tek u popisu 1971. došli u priliku da se nacionalno iskažemo kao Muslimani, veliko M. Tu se Tito pokazao kao realan političar i to je bio naš uspjeh. Godinu dana kasnije, 1972. godine, objavljena je prva antologija muslimanske književnosti, Biserje, Stvarnost, Zagreb.

Zanimljivo je da smo i mi i Makedonci prve nacionalno imenovane knjige objavili u Zagrebu.

Svojatanje bošnjačkih pisaca i njihova opredjeljivanja moraju se drukčije gledati prije i poslije Biserja. Ima jedna zanimljiva pojava u tome: U vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine, ka hrvatskoj književnosti i naciji opredjeljivali su se oni talentiraniji, međutim, poslije 1945. bilo je obrnuto. Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugacije nego književno.

Mak Dizdar mi je govorio. Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrštavaju Husu i Izeta. Samo po sebi ovo opredjeljivanje i svojatanje književnika, i umjetnika uopće, nije tako strašno kako ga neki poimaju. Ivo Andrić je bio veći dio života opredijeljeni Srbin, a danas ulazi u ediciju “Pet stolježa hrvatske književnosti”, Meša Selimović je bio i “musliman” i “Srbin”, čas govorio jedno, čas drugo, a mi smo u Svjetlosti, pokrećući prvu ediciju “Muslimanska književnost u 25 knjiga” kupili Mešu od supruge Darke, pravno, nasljednički kupili za 300 ondašnjih miliona. Tačno je da je pri opredjeljivanju bilo i spekulativnih motiva. Npr. Meša mi 1972. nije prigovorio što je uvršten u Biserje. dakle muslimansku knjiiževnost! Mak je već bio preselio na ahiret.

Šta moram napomenuti?

Uvrštavanje nekih bošnjačkih pisaca u hrvatske edicije podrazumijevalo je kroatiziranje njihovih autorskih tekstova. Ili je to bio urednički ‘zahvat”, kao u Mulabdića, npr. roman “Zeleno busenje”, Matica hrvatska, 1898., ili se autor sam jezički prilagođavao kao Alija Nametak čiji seljaci iz Rotimlje kod Stoca govore u dijaloškoj formi kroatizirane oblike koji djeluju strano i komično:

Muslimanski seljak pita komšiju: Tko je ovo donio?

Kad je veš o Nametku nedavno je jedan ugledni hrvatski književni kritičar pitao “Kako može Nametak biti hrvatski pisac kad njegova djela nerzumijemo bez rječnika turcizama? Priređujući Mulabdića i Muradbegovića za ediciju KuIturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, morao sam njihov bosanski jezik rekonstruirati prema djelima objavljenim u Sarajevu. To je konkretizirano u priređivačkim napomenama: Red promjena u leksici bio je ovakav: umjesto kahva – kava, tačka – točka, takav – takov, ko – tko i slično. To je, dakle, bila ona praktična, najgrublja strana svojatanja: falsificiranje jezika! Ako smo danas slobodni, svoji na svome, kada Hrvati ne moraju zazirati od srbiziranja, a Bošnjaci od srbiziranja i kroatiziranja, da nas svako svojatanje i opredjeljivanje djeluje anahrono i pomalo komično. Uostalom, mi nemamo ništa protiv da Maka objavljuju sve evropske književnosti, i da ga uzimaju kao svoga, jer je velik pjesnik, ali on nikada nije rekao da je Hrvat. Zemljak mi je, živio sam i radio s njim do posljednjeg dana. Jer, ako je on Hrvat, kako njegov rođeni brat Hamid, osrednji književnik, može biti Srbin, i kako se u stručnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu razvrstavaju muslimanski bosanski pisci, ili danas bošnjački?

Kada sam tragao za našim piscima radi Biserja, pitam tadašnjeg direktora o ovome. Direktor odgovara rečenicom koja je zapanjujuća: “Ako su ti pisci objavili prvu knjigu latinicom, onda su u hrvatskoj književnosti, ako su prvu knjigu objavili ćirilicom onda su u srpskoj književnosti.” Biblioteka je preseljena u novu zgradu, ali koliko sam se moga uvjeriti, ništa u katalogu nije izmijenjeno! To ni u Sarajevu nije urađeno kako treba. Jedino gdje je u stručnom katalogu urađeno kako treba to je u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Umni prof. Muminović davno je napisao: Čovjek se može opredijeliti samo za ono što nije. Ili, na primjer, Musa Ćazim Ćatić u hrvatskoj književnosti. On je samo bio, kratko vrijeme, dio hrvatskoga književnog života. Tako i danas Kišević: dio književnog života. Nikakvo svojatanje njih neće istrgnuti iz bošnjačke književnosti.

Na kraju, ako uzmemo svojatanje kao realnost: Nikada antologičari u antologijama i urednici u edicijama nisu ravnopravno tretirali te opredjeljenske pisce. Mak je dobijao manje prostora od trećerazrednoga hrvatskog pjesnika. Ahmed Muradbegović je u Pet stoljeća dobio 12 puta manje prostora nego u ediciji Kulturno naslijeđe BiH. To je realnost. Sve izvan toga je neknjiževna spekulacija.

Sa simpozija “Islam i muslimani u Hrvatskoj” 27. 04. 1996.g. Zagrebačka džamija
Obrada: akos.ba