Sporazum o Vijeću ministara, 15 mjeseci nakon općih izbora u BiH, kojim se BiH, odmaknula od ruba ponora, postignut je nakon što su lideri tri bloka odustali- netko manje, a netko više- od danima ponavljanih „čvrstih stavova i načela“. Na čemu su ustrajno insistirali, a što su na kraju prihvatili i potpisali Čović, Lagumdžija, Ljubić, Tihić, Dodik i Bosić?
Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, nakon što je njegova stranka sa SDA, te Lijanovićima i HSP-om, pučem preuzela vlast u Federaciji BiH, 17. ožujka ove godine, pretvorivši je u Bošnjaciju, dugo je vremena zagovarao kako „parlamantarna većina u F BiH (Platformaši) s parlamentarnom većinom u RS“, treba formirati vlast i na državnoj razini. Bez dva HDZ-a, dakle. Izgleda logično, ali i hegemonistično. No, nakon izjave američkog veleposlanika, potom i famoznog PIC-a, kako se međunarodna zajednica neće mješati u formiranje vlasti na razini BiH, kao što je to učinila u F BiH, Inzkovom legalizacijom puča, Lagumdžija je izrazio spremnost i na „široku koaliciju koja bi uključivala i HDZ“. Dva HDZ-a uz to su imala i dvotrećinsku većinu u Domu naroda Parlamenta BiH i bez njih Vijeće ministara nije bilo moguće izabrati, osim Inzkovom federalnom metodom, koja, Lagumdžiji je dano do znanja, više neće biti korišteta. Bilo bi prerizično, zaključili su Amerikanci i Turci.
Na tvrdnje dva HDZ-a kako Hrvate u vlasti mogu predstavljati samo oni koji su dobili „većinsku podršku građana hrvatske nacionalnosti na izborima“ Lagumdžija je odgovarao na nepostojeće tvrdnje- kako nije točno kako su u HDZ-ovima veći Hrvati nego u SDP-u. Stranka koja je dobila ne više od 2 posto glasova hrvatskih birača, ustrajavajući na politici hegemonizma, kandidirala je, potom, tobož nestranačkog Kukića, za predsjedatelja Vijeća ministara, a Lagumdžijin komšić i Tihićev Izetbegović imenovali ga mandatarom. Nakon Kukićevog petnaestodnevnog „mandatarenja“ i ekspozea u Parlamentu, kojeg nikoga nije zanimao SDP-ov samodopadni ideolog „okanio se ćorava posla“.
SDP je ponovo popustio. Prihvatio je da mandatar za sastav Vijeća ministara bude iz HDZ BiH, ali je ustrajavao da jedno ministarsko mjesto u tzv „hrvatskoj kvoti“ popuni Hrvat iz SDP-a, ponavljajući kako Partija ne može pristati da ju se tretira samo kao stranku bošnjačkog naroda. Lagumdžijin koalicijski partner Tihić predložio je da stranke Platforme i hrvatsko srpski blok podijele plijen, po principu pola Bošnjacima- pola ostalima. Čović i Ljubić ustrajavali su na tome da jedino koaliciji dva HDZ-a koja predstavlja „većinsku izbornu izbornu volju Hrvata“ ima pravo popuniti hrvatske pozicije u izvršnoj vlasti BiH. Kako je na čelu Vijeća ministara u prethodnom mandatu bio Srbin, a prije njega Bošnjak, istrajavali su i da ovaj put mjesto premijera mora pripasti legitimnim predstavnicima Hrvata.
U ovom zahtjevu podržavao ih je i srpski blok (SNSD- SDS). Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik bezbroj je puta ponovio, posljednji put dan uoči pregovora, kako Srbima trebaju pripasti četiri ministarske pozicije, uključujući mjesto šefa diplomacije i poziciju tzv. ostalih.
I vječiti optimista Čović danima je opetovano izjavljivao kako nema trgovine hrvatskim pozicijama pa su, na kraju, on i njegov koalicijski partner Ljubić- uvjetno, prihvatili malo Lagumdžijinog hegemonizma, prepuštajući SDP-a jedno od tri zamjenička mjesta iz „hrvatske kvote“ Hrvatu iz „multietničke stranke“. Lagumdžija se već danas pohvalio, kao će SDP kroz poziciju zamjenika ministra sigurnosti pokazati da je i hrvatska stranka, dok će Čović i Ljubić morati smišljati opravdanje za gaženje načela da Hrvate u vlasti mogu predstavljati samo oni koji su izraz „većinske izborne volje hrvatskog naroda“. Uz to, ostaje vidjeti kako će Lagumdžija i Čović postići dogovor o tome čiji će Hrvat ( SDP-ov, HDZ-ov ili možda nestranački, podjednako bliz ili dalek obojici) doći na čelo Uprave za neizravno oprezivanje.
I Dodikovi čvrsti stavovi i principi, kako Srbima trebaju pripasti četiri ministarstva, a po načelu rotacije među njima i ministarstvo vanjskih poslova i ministarstvo koje treba ppopunjavaju tzv. ostali, pokazali su se kao podizanje cijene uoči pregovora. Srpski je blok pristao na tri ministarske pozicije u zamjenu za čelna mjesta u SIPA-i i RAK-u, što se Bakiru ni malo neće svidjeti.
Bošnjački blok SDP- SDA, polazeći s makismalističkih pozicija politike hegemonizma (formiranja vlasti i na razini BiH, bez predstavnika Hrvata), na kraju je pristao na četiri ministarske pozicije, ( šefa diplomacije, sigurnosti, obrane te prometa i komunikacija) i malo dekonstituiranja Hrvata. Da se nije izborio za to malo Lagumdžija bi zgazio srž svoje „lažnomultietničkopobjedničkosocijaldemokratske“ stranke. Ovako je od Platforme na razini BiH, ostalo, samo, ili ipak, P.
Čović i Ljubić prvotno su formiranje Vijeća ministara uvjetovali- pa potom nisu uvjetovali, ali su insistirali, a danas ni insistirali nisu-rekonstrukcijom Federalne paravlade.
Zaključimo. Petnaest mjeseci nakon izbora vlast u BiH formirana je na svim razinama, osim u Hercegbosanskoj županiji. Tamo gdje je Bog rekao laku noć. Tamo gdje je najviše ovlasti, proračunskog novca i resursa, na razini F BiH, u vlasti i dalje nema predstavnika „većinske izborne volje Hrvata“, dok u Predsjedništvu BiH i dalje uz predstavnika Srba ( Nebojšu Radmanovića) sjede dva predstavnika Bošnjaka ( Željko Komšić i Bakir Izetbegović) i ni jedan Hrvata. Samo da se ne zaboravi.
(vijestiba)