Zaista, istina je da Zapad nije nikakva humanitarna organizacija, a istina je i to da uloga Zapadnih sila u arapskim revolucijama zahtjeva temeljitu analizu i to ne samo u jednoj, nego u svim državama u kojima je zapaljena iskra revolucije.
Da su, recimo, arapske revolucije izbile prije desetak godina scenario bi sasvim sigurno bio drugačiji. Tada su SAD potpuno gospodarile Zemljom, bez ikakve mogućnosti da im tu primat uzme neka druga svjetska sila. Ta kontrola se pogotovo osjetila na Bliskom Istoku, dok je danas, međutim, situacija potpuno drugačija. Amerika više nije ono što je bila nekada. Njena uloga na političkoj sceni je danas uveliko opala. Razlozi koji su SAD doveli do toga su između ostalog njihov poraz u Iraku i Afganistanu, kao i napredak Rusije, Kine, pa donekle i Evrope. Ako dodamo ovome i financijsku krizu koja potresa Ameriku, nije teško zaključiti da je ova, nekada super-sila, postala itekako ranjiva. Rezultat svega ovoga je da ćemo na međunarodnoj sceni u budućnosti vidjeti izjednačenu borbu za primat i teško će se desiti da u toj borbi neka od država napravi veliku prednost u odnosu na ostale konkurente. Sigurno da bi arapske revolucije izgledale potpuno drugačije da su se desile prije desetak godina.
Što se tiče cionističkog režima, veliki porazi koji su doživjeli u posljednje vrijeme su svakako i oni vojni u Libanu i Gazi. Dodajmo tome i pad unutrašnjeg imuniteta u društvenom, političkom, vojnom i sigurnosnom smislu. Sve to je potkopalo tvrdnje da je Izrael faktor koji radi šta hoće i kako hoće.Sve spomenuto možemo ubrojati u opće razloge, a uđemo li u detalje, dodatno ćemo pojačati naše tvrdnje.
Sve je počelo u Tunisu. Niko nije mogao očekivati da će u ovoj zemlji, koja je inače predstavljala predvodnika u suradnji i pomaganju cionizma i Amerike u čitavom regionu, biti zapaljena iskra arapskog ustanka. Zbog toga niko nema pravo tvrditi da je Zapad očekivao i pokrenuo ove događaje, a dokaz tome je njihov stav naspram dešavanja na samome početku. Kada su ljudi krenuli u masovne demonstracije, Zapad nije imao drugog izbora nego da stane na njihovu stranu. Jedino što su mogli uraditi jeste spriječiti direktan udar na svoje interese i na interese cionizma.
Nakon Tunisa, na red je došao Egipat. Ustanak u ovoj zemlji je bio daleko značajniji obzirom na njen položaj i utjecaj u regiji. Da je kojim slučajem Amerika mogla da pomogne starom režimu, ona bi to učinila bez imalo dvoumljenja. Bivši izraelski ministar industrije, inače prisan prijatelj sa svrgnutim Mubarekom, Benjamin Ben-Eliezer, jedne prilike Egipat je nazvao „strateškim blagom“. Ova izjava najbolje pokazuje šta je ova arapska zemlja značila Izraelu. Međutim, napori na pripitomljavanju revolucije i uspostavljanju vojnog režima u Egiptu i dalje traju. Izraelski krugovi nisu uspjeli sakriti srdžbu koju su izazvale SAD, pozivom vojnom vrhu Egipta da preda vlast civilnim strukturama. Da se u, do jučer super-jakom, Izrelu dešavaju neobične stvari najbolje pokazuje podatak da se njihov premijer Netanyahu po prvi put javno povukao i odustao od svojih stavova i to zbog nedobijanja podrške od strane vlastitog vojnog vrha. Kao rezultat toga svjedoci smo prve razmjene zarobljenika sa palestinskom stranom, kao i obustavljanje rušenja mosta koji vodi na zapadna vrata Mesdžidul- Aksa.
Libija je zemlja u kojoj je plamen buknuo nakon Egipta. Možemo slobodno reći da je i u ovoj zemlji sve počelo iznenada i neočekivano. Da nije bilo Francuske, vjerovatno se ne bi desila strana vojna intervencija, obzirom da je upravo ova zemlja lobirala kod SAD i EU. Francuski interesi su bili isključivo ekonomske prirode. Prije svega mislimo na ogromna libijska bogatstva koja su godinama crpili Talijani, Amerikanci i Englezi. Zašto je Evropljanima bila potrebna „zlatna libijska koka“ najbolje vidimo danas kada pogledamo u kakvim financijskim problemima grca Evropska Unija.
Ovo ne znači da će novi vladari Libije biti marionete u rukama Francuske i Zapada uopće. Konačan ishod će ovisiti od snage i snalažljivosti unutrašnje struje koja se zalaže za interese libijskog naroda. Tome treba dodati i to da će i narod igrati veliku ulogu u svemu, te da će sigurno insistirati na pozitivnim promjenama jer bi za njih bio veliki gubitak ukoliko žrtve koje su dali budu date uzalud.
Nastavimo li dalje sa žarištima, na red dolazi Jemen. Što se tiče njihove revolucije, Zapad nije imao jasne interese u vezi njenog odvijanja i konačnog ishoda. Međutim, ako gledamo taj region, interesi Zapada se ogledaju u ulozi Kraljevine Saudijske Arabije. Vladari Kraljevine nipošto nisu željeli da „proljeće“ dođe i kod njih, a sa njima ni vladari drugih zaljevskih zemalja. Taj scenario bi još manje odgovarao Zapadu. Zbog toga je bilo potrebno što prije završiti nemire u Jemenu jer bi se lahko moglo desiti da se prošire na druge zaljevske zemlje. Tada nam postaje jasnija inicijativa zemalja u regiji i pritisak koji su vršili na predsjednika Jemena da odstupi sa vlasti, a postaje nam jasnija i uloga Zapada koji je insitirao na što bržem rješenju jemenske krize. Treba li dodati da su upravo Zapadne zemlje imale ulogu „upravljača“ u Zaljevskoj inicijativi?
Šta reći za Siriju? Jačina i vitalnost njihove revolucije je bila nepredvidiva i neočekivana za Zapad, kao i za vladajuće strukutre u toj zemlji. Štaviše, revolucija nije bila očekivana ni od strane opozicije. Osim ako neko vjeruje da je znak za izlazak na ulice došao direktno od Obame, pa su stanovnici Sirije, da bi pridobili njegovo zadovoljstvo, dali na hiljade žrtava!!!
Neki će reći da je u interesu SAD, cionističkog režima i Zapada, svrgavanje trenutnog režima u Siriji zbog ograničene suradnje i nedostatka pokornosti njima. Nema nikakve sumnje u tačnost ove tvrdnje ali samo pod jednim uslovom, a to je da nasljednici ovog režima budu od istog „materijala“ kao i njihovi prethodnici. E tu nastaje problem. Poznavajući politiku i usmjerenja revolucionara, te činjenicu da će ti ljudi sigurno pobijediti i otjerati Al-Assada, Zapad je svjestan da će novo vodstvo biti itekako nepovoljnije negoli ovo sada. Amerika i saveznici nemaju nikakvog izbora nego ići u istom smjeru sa opozicionarima i pokušati uraditi šta se uraditi može kako bi na neki način djelovali na orijentaciju novih vladara Sirije. Bude li ta nova vlada formirana po volji naroda Sirije, Zapad će imati mnogo više problema nego što ih ima sa ovima danas.U tom smislu treba spomenuti izjavu Amosa Gilada, predsjednika odjela koji se bavi političkim i sigurnosnim istraživanjima pri Ministarstvu odbrane Izraela, u kojoj on kaže da bi pad Assadovog režima predstavljalo ozbiljno potkopavanje Jevrejske države.
Zapad sada želi da Sirija krene u dugi rat što bi značilo ogromno uništenje, a ograničavanje i sputavanje naroda i njihovih političkih predstavnika. Sa tim scenariom bi Zapadni krugovi zadovoljno trljali ruke. Ogromne vojne akcije koje gledamo ovih dana samo su dokaz ovim tvrdnjama. Bilo koji drugi način borbe protiv demonstracija bi značilo svrgavanje režima za kratko vrijeme, zato je vojna akcija jedini način.
Ovdje zastanimo i postavimo sebi pitanje! Da li će se ono što Zapad želi, sigurno ispuniti? Da li će se u Siriji zaista desiti uništenje i dovođenje drugog, pogodnijeg režima? Da li će Libija ostati taoc Zapada? Da li će strane sile ukrasti egipatsku revoluciju?
Odgovor u kojeg čvrsto vjerujemo glasi „NE“! Ako je Amerika imala projekat da zauvijek ostane vodeća sila na planeti i ako u njemu nije uspjela, kako će onda uspjeti da ukroti i iskoristi „Arapsko proljeće“? Svakim danom se u svijetu javlja sve veći broj suprotstavljenih interesa, a zastupaju ih zemlje koje imaju približnu moć kao i Amerika. Da li će u takvoj situaciji SAD imati moć da osigura svoje interese u arapskom svijetu?
Ako Amerika, u vrijeme dok je bila jedina super-sila na Zemlji, nije uspjela dogovorom u Oslu, osigurati da Izrael postane sigurna i zaštićena država, zašto bi uspjela u ovom slučaju? Ako invazija na Irak, pokrenuta od te iste Amerike, nije uspjela da ispuni svoje ciljeve, a to je da preoblikuje regiju u oblik koji bi odgovarao samo njima, zašto bi onda uspjela tako lahko u namjerama da ukradu narodnu revoluciju. Treba li spominjati propalu vojnu intervenciju na Afganistan i neispunjene želje za dominacijom nad Srednjom Azijom, Kaspijskim morem i tamošnjom naftom (Rusija je danas mnogo jača na ovom prostoru nego što je to bila prije desetak godina)? Ako za svaki od ovih projekata možemo reći da je doživio neuspjeh, zašto onda da mislimo da će ovaj najnoviji plan Washingtona uspjeti sa takvom lakoćom?
Kada jedan narod, u ovom slučaju arapski, izađe na ulice sa takvom odlučnošću i čvrstom voljom da dođe do slobode i ako u toj borbi daju toliku žrtvu, zašto onda vjerovati da će u svoj ovoj situaciji profitirati samo Zapad?
Svjedoci smo rađanja novog, drugačijeg ummeta. Rodila ga je ova revolucija. Ummet koji vrlo dobro zna šta su mu interesi i prioriteti. Ummet koji će odlučno odbiti korumpirane vladare, podređene Zapadu. Ummet koji želi živjeti u slobodi i dostojanstvu.
Zašto da sumnjamo u sve ovo? Zašto da sjedimo kao sumnjičavi starci, tražeći mahane u sebi i svome narodu, vjerujući da ćemo na posljetku biti gubitnici i da će nam revolucija biti ukradena? Upravo tako neki kritičari i intelektualci žele da predstave našu borbu. Međutim, demantiraju ih islamisti, koji stoje u prvim redovima narodnih masa i ponosno koračaju, kao da žele otkloniti svaku sumnju u pobjedu ummeta. Nepokolebljivo koračaju kao planine koje unose paniku i nemir među cionističke i zapadnjačke krugove.
Treba napomenuti da arapski svijet očekuje težak period. Vjerovatno će se proliti još mnogo krvi. Ali mi smo uvjereni da budućnost nosi pobjedu ummeta. Naše društvo ćemo osloboditi od svih vrsta poniženja. Palestinci će uživati u slobodi, kao i svi muslimani u regiji, ako Bog da.
Oni koji pomno prate događaje u regionu, znaju da se strah već nastanio u srca cionističkih okupatora. Kako je samo divno bilo slušati izraelskog premijera Netanyahua na jednom obraćanju svome narodu, 28. novembra ove godine, kako kaže da je val „radikalnog islama“ opasno ugrozio stanje u regiji i da sada nije vrijeme za „ishitrene poteze“!
(akosba)