SAFF 306: Peterov san

Piše: Jonathan Stock

Izvor: Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, 02.07.2011

Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović

Proganja ga unutrašnji nemir, labilna je ličnost: tako ga karakterišu čuvari Ustava koji ga već šest godina posmatraju. «Smatra se nasilnikom i korisnikom narkotika», piše u dosijeu Saveznog kriminalističkog ureda. Učestvovao je u reketiranju, krao je, tukao se; to je ono što on sam o sebi kaže. Četiri puta je bio kod policije u Hamburgu radi uzimanja otisaka prstiju, tamo se vodi kao «potencijalni terorista».

Kaže da je jednostavno stići do pakla. Dovoljno je samo slijediti svoje strasti. Ali, doći u raj je teško. Za to se mora trpiti ismijavanje, nerazumijevanje, iskušenja i kazne. Svoje ime i svoj lik ne želi vidjeti u novinama. Predložio je nadimak «Mr.X», ali njegovo ime zvuči tako njemačko kao Peter – dakle, dat ćemo mu ime Peter.

Jedan od sudionika koji mogu prisluškivati Peterove razgovore kaže da su ovakvi ljudi propali klovnovi koji pričaju gluposti bez kraja. Iracionalne djetinjarije, smatra on, izlapio, uobražen, nesposoban da odreže sebi krišku hljeba. Ali, «odjednom razumijete takvu osobu i njegov krut i zatvoren pogleda na svijet».

Peter kaže da loše snove šalje đavo, šejtan. Nije dobro pričati ih, bolje je pljucnuti preko lijevog ramena i tražiti zaštitu kod Boga. Dobre snove šalje Allah. «Statistički gledano, situacija je sljedeća; Od 130.000 muslimana koji žive u Hamburgu su 2.000 islamisti, znači manje od 2 posto. Opet, od te 2.000, 200 njih je nasilno, a 40 smatramo džihadistima. I tih 40 su naš prioritet», kaže jedan od čuvara. To su ljudi koji potpomažu džihad, oružani sveti rat. Peter je jedan od njih.

U zatvorskoj ćeliji u Peshawaru, gdje sunce nije grijalo niti je mogao čuti cvrkut ptica, osjećao se vrlo blizu svom cilju. Bilo je to između zore i izlaska sunca, sat prije sabaha, najbolje vrijeme za snove. Ležao je na podu pakistanskog zatvora, ali je u snu vozio BMW, šesticu Coupé, spuštenog, sa crnim felgama. Vozio se putem, brzo i cool, kad se asfalt odjednom pretvorio u željezne tračnice. Auto je drndalo, stubovi i trafoi izranjaju iz zemlje poput prepreka u nekoj kompjuterskoj igrici. On okreće volan lijevo-desno, sve zaobilazi, pruga se pretvara u rampu, on je preskače, gume više nemaju kontakt sa tlom. On leti, sve dalje i dalje ka nebu. Tada se budi.

«Svako treba svoje snove sam da interpretira», kaže Peter. San s BMW-om on tumači ovako: let, svijetlost koja ga je ispunila, neopisiv osjećaj, to samo može da bude smrt šehida. Vožnja i prepreke kao i zahtijevno tamo-‘vamo, predstavlja život.

U zatvoru je proveo dva mjeseca, i imao je mnogo snova. Ali ovaj san mu je bio najdraži, san njegovog života, čak i sada, dvije godine kasnije u kućici u Hamburgu-Wandsbecku s ljubičicama u vrtu i žutim mirišljavim drvetom u hodniku.

Ko Peteru dođe u posjetu, mora se malo strpiti na ulaznim vratima dok Peter svoju drugu ženu skloni u spavaću sobu. Za nju je kupio prirodne lijekove jer je boli stomak. Također, i prvoj ženi je kupio cvijeće, jer tako zahtijeva njegov zakon, šerijat: sve žene se moraju tretirati isto.

Ručak je napravila njegova mama, ona postavlja boršč, što Peter jako voli. Na sofu sjeda taj 30-godišnjak s budnim zeleno-sivim očima, otac jedne male djevojčice.

Priča o životu

Obaveza javljanja policiji – dva puta sedmično, srijedom i subotom. Pasoš je oduzet po Zakonu o pasošima, paragraf 7, tačka 1, jer bi Peter mogao ugoriziti «unjutarnju ili vanjsku sigurnost ili druge značajne interese Savezne Republike Njemačke».

Prisluškivači, po njegovom mišljenju četiri (u telefonu, stanu, džamiji i autu). «Ali samo Allah sve vidi», kaže on.

Ožiljci: 1. Rana od uboda na lijevom bedru. 2. Opekotina na lijevoj ruci. 3. Oko 100 rezova žiletom po stomaku. 4. Posjekotina na lijevom palcu.

Oni pričaju njegov život.

Najstariji ožiljak je na boku, rana nastala od uboda u toku borbe s nožem. «Ako si muško, bori se», rekao mu je Rus, i on se borio. To je bilo u vrijeme neznanja, džahilijeta. Prije nego je postao musliman, prije nego je znao za jedinog Boga, za Poslanika ili zakon.

Reketiranje za rusku mafiju, mjesečno je kroz Njemačku prevaljivao po 15.000 km. Zbog pljačke je više puta bio u zatvoru, ali ne zna tačno koliko dugo. Ukupno dvije do tri godine, po njegovim procjenama. Zbog reketa nije nikad bio osuđivan, jer kako kaže, uvijek su radili čisto.

Hamburški polulegalni svijet, žene, odjeća, satovi, auta, alkohol, pušenje trave, kokain. «To je bio moj život, razumiješ li? Samo zezancija. Niko mi nije ništa smio reći.» Novac su dijelili, zvali se braćom.

Poneki takav život smatraju u redu i snalaze se u njemu. Neki uzimaju droge čim se uznemire. Peteru se činilo da mu nešto nedostaje, uprkos drogama, iako dugo nije mogao da kaže šta je to.

U toku jedne turneje upitao je svog prijatelja Hermanna: «Postoji li nešto za što bi bio spreman umrijeti?». Mora nešto postojati, razmišljao je Peter, nešto za što bi sve dali, čak i svoj život. Nešto što bi rado prenijeli svojoj djeci. Jer tako kako on upravo živi, to ne želi svojoj djeci. «Znači, ovo je pogrešno, ili?»

Peter ne zna tačno šta je Hermman odgovorio, ali nakon dužeg vremena je došao opet kod njega, tada je Peter već bio musliman. «Nemaš više pameti, poludio si u zatvoru», rekao mu je. To je bio njihov zadnji razgovor.

Drugi po starini ožiljak je na lijevoj ruci. Tu se vijugaju ostaci tribal-tatooa, veliki plavi romboi što idu prema ramenu. «To je haram», kaže Peter, zabranjeno. Tatooi su mjenjanje tijela kojeg je stvorio Allah. Šejtan zavodi ljude da mjenjaju stvoreno. «Zato sam ih ispržio», nastavlja Peter.

”Stopostotni” musliman

 Ispržio je svoju prošlost s hemikalijom koju naziva marganzowka, mješavina kaliumpermanganta s glicerinom. Sedam minuta je marganzowka razjedala njegovu kožu. Ostala je velika, crvena opekotina s korom.

Haram: zabranjeno. Halal: dozvoljeno. Razliku Peter uči pri zadnjem boravku u njemačkom zatvoru. U zatvoru je jer je prekršio uvjetnu kaznu. Ne želi više uzimati droge. Ima 25 godina, proučva Tao, Bibliju, Kur’an.

Biblija mu se sviđa, nosi krst oko vrata, samo jedno ipak ne razumije. «Ako me neko udari u desni obraz, zašto moram poturiti i lijevi? Kakva je to religija?» Razgovara s pastorom koji ga u prisustvu ostalih zatvorenika želi pokrstiti, ali Petar radije ne bi. Tada na tv-u vidi reportažu o islamu. «Možda bih trebao postati musliman», govori sebi.

I onda ni sam ne zna šta treba da radi. Moli se, jednostavno. «Bože, Allahu, daj mi ono što hoćeš, daj mi što je najbolje. Ja ne znam šta je tačno.» Jedan zatvorenik je musliman, on mu objašnjava Kur’an, mračno je, on uči ajetul kursiju. Neki muslimani plaču kada imam uči: «Kursijja Njegova obuhvata nebesa i Zemlju, i ne umara Ga održavanje njihovo. A On je Svevišnji, Veličanstveni.»

Tog se momenta naježio, kaže Peter, po cijelim leđima osjeća trnce. Smatra da je to bio melek, anđeo, koji ga je zagrlio, pokrio poput deke. Odmah je znao: To je to! Počinje da posti, počinje i da trči, zimi izlazi napolje u kratkim pantolama i trlja se snijegom, pliva, bavi se sportom. «Tada sam počeo trenirati, a nisam još znao da je to ispravno.» Trenirati za džihad. Jer ono što radi, kaže Peter, on radi uvijek 100 posto, a džihad je u svakom slučaju 100-postotan.

Po dolasku iz zatvora 2005. godine, ubrzo postaje posmatračka meta čuvara ustava. Upoznati su s njegovim prelaskom na islam. Nije neuobičajeno da neko na taj način pokuša prestati s konzumiranjem droga. Njegova braća po vjeri ne kažu da je Peter konvertirao, oni kažu da se Peter vratio Allahu. Svi su ljudi po rođenju muslimani, samo to ne zna svako.

100 posto je za Petera i Al-Kuds, džamija u kojoj su klanjali i atentatori 11. septembra. Svjetski poznata među islamistima, historijsko mjesto za simpatizere, mnoge njene džematlije je smatraju jedinom ispravnom džamijom Hamburga. Tu je 2008. upoznao Ramija Makanesija, inače u maju 2011. osuđenom za pripadnost terorističkoj organizaciji. Tada je htio, kao i ostali, prebaciti se do trening-kampa u Vaziristanu, graničnom području između Afganistana i Pakistana.

Na pitanje koji su razlozi da to učini, Peter priča o videima i izvještajima iz Čečenije i Afganistana i o zlodjelima nevjernika: ženama se odsijecaju grudi, nerođena djeca se ubijaju u majčinim utrobama, vojnici koji čekaju u dugim redovima kako bi silovali, oficiri koji pri tome čuvaju straže, i da se ženama izbijaju zubi kako bi bolje oralno zadovoljavale vojnike.

«Ne možemo samo piti čaj i čekati», kaže on, «moramo nešto uraditi.» Džihad je za njega oslobađajuća borba od okupatora, njegova borba je borba za njegovu braću. Prema istraživanjima čuvara ustava prije nekoliko sedmica pala je odluka i plan za neku akciju. Nije ništa o tome rekao ni majci ni ženi. «Zna da sam često odsutan», kaže.

11. marta 2009. godine u pola devet ujutro na aeorodromu Beč-Schwechat, kada je čekirao prtljag za let QR-94, austrijska policija ga je upitala kuda je krenuo. «Za Pakistan, da kupim tepihe i na svadbu», glasio je odgovor. Morali su ga pustiti da ide dalje. Pakistanska policija ga je naprotiv dočekala s vrećom preko glave, i odmah biva zatvoren. O zatovrenicima, dugobradim brdskim ratnicima, koji su bili s njim u pakistanskom zatvoru kaže :» To su bili najbolji ljudi!». U njemačkim zatvorima se susretao samo s kriminalcima. Nakon dva mjeseca, deportiran je za Njemačku.

Treći ožiljak je na stomaku, preko jetre, iz 2010. Za to je sam odgovoran. Hidžama; arapska metoda liječenja koju je praktikovao i Poslanik s.a.v.s. Žilet ostavlja na desetine tragova iza sebe. Nakon toga, Peter savija papirić u rolnu, pali ga i baca u veliku čašu. To pritišće na kožu. Vakum izvlači krv, lošu krv, objašnjava dalje Peter. Dim, pepeo i krv se mješaju u mutnu, crnu mješavinu.

Borba sa đavolom

Peter reže svoju kožu jer želi živjeti kao Poslanik Muhamed a.s. Zbog toga ne ostavlja ništa na tanjiru, jer je sunnet sve pojesti, tako je radio i Poslanik s.a.v.s. Ne koristi četkicu za zube, a u pastu za zube su nevjernici ubacili otrov za miševe. On za čišćenje zuba koristi so ili misvak, korijen drveta koji se koristi za to, i to je radio Poslanik a.s., a i spava na podu kao i on.

Šejtani, đavolova braća, žive u prljavšitni ispod noktiju, zbog toga se nokti moraju kratko rezati. Kada se zijeva, mora se staviti ruka na usta, inače može đavo da uđe u tijelo. On je vješt, koristi sve kao vrata za ulazak u tijelo. Đavo pokušava također da ode u nebo kako bi prisluškivao razgovore meleka. Zato meleci bacaju kamenje na njih, za nas vidljivo kao pad zvijezda. Borba protiv đavola je naporna, ali ko ne posustane, njega čeka najveći poklon: Raj!

Dan prije nego što Al-Kuds džamija na zahtijev senatora Hamburga u augustu 2010. biva zatvorena, Peter uz šolju čaja priča o raju. Izgleda umorno, opet je puštao krv, ovaj put s glave. Ponekad pogleda brata koji upravo pere suđe, sljedećeg dana pokazuje srednji prst policistima koji su tu da razvale bravu na vratima džamije.

Zapravo, svima je jasno da je raj za džihadiste velika stvar, ali kroz razgovor s Peterom, dobija se utisak da se to ranije nije znalo. Peter o tome priča ozbiljno i vrlo konkretno. Za njega raj nije nešto u oblacima, već nešto stvarno. Tamo ima vina koja nakon svakog gutljaja postaju još bolja, i žena, tako lijepih da im i najljepše žene ovog svijeta ne mogu ni primirisati. Samo prvi zagrljaj trajat će 70 godina. Njegov brat u vjeri dobacuje: «Tamo ima sve što je ovdje zabranjeno, imaju parties. Želim brzinom svjetlosti otići tamo».

600 metara jugozapadno stoji velika reklama porno trgovine s casinom: «Ovdje se živi». Odmah pored blješti hamburška rijeka Alster u prekrasnom zalasku sunca, omladina grila na livadi i s pivom u ruci hlade noge u rijeci. Peter bi im se mogao pridružiti, odmah se napiti, ali on to ne želi.

Zašto ne? U maju 2011. Peter u svom VW-u vozi kroz park u Wandsbeku. Sit je posmatrača, što nema pasoša, prisluškivača u svom stanu, obaveznog javljanja dva puta u sedmici, sit je praćenja. Tada se pita: «Šta je sve ovo?».

Ovdje je livada u proljećnom buđenju, lavež psa, miris lipe i jedna žena plave kose.

To za njega nije nešto. «Pogledaj, kakav je to život? Žena ide u šetnju s psom, zatim mora na posao, raduje se božiću, i onda božić prođe. Zamisli da se živi po 10.000 godina, ali i tih 10.000 godina bi prošlo», kaže Peter. U suprotonom, raj je beskrajan.

Možda to objašnjava neke nesporazume poput dana kada je Peter trebao postati tajni agent. Vratio se iz Pakistana, 2009., nakon dvojmesečnog zatvora. Nije se mogao optužiti za nešto, uostalom tvrdio je da ide na svadbu i da kupi tepihe.

Par sedmica kasnije posjetio ga je jedan čovjek, nizak, oko tridesetak star, smatra Peter. Ono što Peter ne može reći jeste da li je čovjek pripadnik policije ili jedan od čuvara ustava. Policija ne želi ništa reći u vezi s tim, dok jedan od čuvara ustava kaže da se kod «ovakvih ljudi» ništa ne može isključiti.

Čovjek ljubazno pita da li može ući u kuću, jer ima ponudu za njega. U sobi priča o kući, novcu i novom pasošu. «Ali, radi se o uzimanju i davanju», kaže čovjek. Peter bi trebao raditi kao tajni agent. Peter odgovara jasno: «Ne». Ne treba da prenagljuje s odlukom, treba s mirom razmisliti, savjetuje ga čovjek. «Ja sam musliman, i želim u raj. Šta mi ti možeš dati?», uzvraća Peter. Čovjek na to: «Uvijek je bilo špijuna». Peter odgovara: «I uvijek će ih biti, sve do Sudnjeg dana».

Špijun je licemjer, munafik. A munafici su za Petera gori nego najgori neprijatelji islama, gori od nevjernika. Oni će gorjeti na samom dnu Džehenema, tako piše u Kur’anu, u četvrtoj suri u 145. ajetu. Tamo gdje iz korijena vatre izrasta drvo zakum, čiji su plodovi kao glave šejtana, plodovi koji izjedaju iznutricu licemjera.

To mali čovjek nije znao.

Najfriškiji ožiljak je onaj na lijevom palcu, rez dubine pola centimetra. Čakijicu uvijek nosi na kaišu. Nije isto kao mač kakvog je imao Poslanik s.a.v.s Ali, živi se u Njemačkoj, mora se integrirati, smatra Peter. Rana je zadobio u toku jednog traninga borbe nožem.

Peter ne može trenirati u Pakistanu jer mu je pasoš oduzet, zato trenira u Hamburg-Lohbrueggeu, preko puta prodavnice Netto. S njim treniraju drugi muslimani. Potiljak trenera izgleda kao da mu je neko pod kožu pokušao sakriti hrpu teniskih loptica. Bio je trener u njemačkim oružanim snagama, poznat je u 151. pješačkom bataljonu iz Neubrandeburga. «S hvalom i sjećanjem», piše na zidu male sobe za treniranje.

Peter i ostali moraju na pesnicama raditi sklekove, tri minute, ponekad duže, a trener ide okolko i udara ih nogom u stomak, bedra ili grudi. Niko se ne buni. Zatim, trener pretrčava preko stomaka, prije nego li učenici unište nerve u podlakticama. Onda slijedi borba noževima, boksanje, jedan protiv dvojice, jedan protiv trojice.

Isti ti učenici se kasnije grle, zbijaju šale, crkavaju od smijeha.

Na zidu kao u crvenoj magli stoji nacrtan gladijator, pored njega kralj Leonidas iz filma «300» s mačem u ruci i jednoj strijeli koja probada desnu bradavicu i izlazi opet iz lijeve bradavice.

Kad se Peter bori, on se tad smješka. Kada udara ili dobija udarce, pogled mu je oboren a njegove oči bivaju veće. On trenira već duže, i ekstremnije od ostalih. Kada svi odu, on nastavlja sa 70 sklekova i 30 vježbi na vratilu.

«Disciplina je sve, nebitno je li učenje u pitanju ili trening. Svako mora biti disciplinovan i imati plan», kaže Peter.

Njegova vjera je kruna svega. Kada radi hidžamu, puštanje krvi, najvažnije je da su osnovni higijenski uvjeti ispunjeni, nastavlja Peter dalje. Nakon molitve obilazi sve i gasi svjetla. Smatra ispravnim da je u Al-Kuds džamiji postavljen natpis «Molimo da ne ostavljate bicikla, inače će biti uklonjena – Uprava».

Peter je sa svojom braćom u vjeri na ulazu prostorije u kojoj treniraju.

Bolji čovjek

Na zidu sobe gdje treniraju, na ulazu, Peter je sa svojom braćom u vjeri nalijepio 27 novinskih isječaka, koristeći ljepljive gume kako se tapete ne bi oštetile. U člancima se radi o pucnjavama, ubitstvu Brunnera, protokolu smrti Loveparade. «Dosta je više!», piše pored, «Konačno zatvor ubici radi 20 centi», «Ovo je Melaniein silovatelj», «Mjesto zločina Neustadt: Ponovo je noć bila noć nasilja». 27 članaka o propalom svijetu. Peter stoji ispred i čita vrteći glavom. «To ovdje stoji da bi ljudi znali šta se vani dešava, kontaš? Sve su to originalni slučajevi.»

Kada se u gradu slavi finale za Svjetsko prvenstvo u fudbalu, Peter ide u džamiju. I dok drugi vjeruju da Peter živi u pogrešnom svijetu, on misli suprotno od toga. Dok drugi vjeruju da je Peter izgubljen, on se osjeća spašenim, konačno.

Kasnije, u podrumu gdje se nalazi prostor za trening, jedan brat uči suru El-Fatiha. Jasno i glasno odzavanja njegov glas između vratila i tegova. Peter klanja onako kako se i bori: kao vojnik, s tačnim pokretima, rame uz rame, noga dodiruje nogu onog što stoji pored njega, svi prsti u jednoj liniji, da šejtan ne bi mogao proći. Peter prvo pada na koljena, zatim spušta ruke na tlo, tako se približava Bogu.

«Ja sam ustvari već odavno trebao da odem», kaže kasnije u podzemnici. Da «ode», misli na Pakistan. Džihad je vrsta životnog osiguranja za njega, njegovu porodicu, u raju će mu se za to isplatiti hiljadu puta više, kaže Peter. Želi otići u Pakistan, čim dobije pasoš nazad.

Eric Breininger, džihadist, umro je u Vaziristanu, na usnama je imao osmijeh kada su ga pogodili, priča Peter. Njegovo tijelo je preliveno kiselinom jer nisu htjeli da se zbog tog osmijeha drugi ne podstaknu na isto djelo. Ipak, tijelo nije istruhlo, mirisalo je na mosuš dvije sedmice nakon toga.

«Putovanje, ono počinje odmah», kaže Peter.

Može li se Peter zaustaviti? Kako nekom oduzeti raj?

Kada vlasti zatvore džamiju, nove se otvaraju negdje drugo, u Pinnebergu ili u Harburgu, najnovija, koju čuvari ustava ne želi da spomene je otvorena u Borgfeldu. S vana se ne mogu odmah prepoznati, čak ni susjedi ne znaju o čemu se radi. To je svijet pozadinskih dvorišta. Ako prislonimo uho na tepih u Assalam-džamiji, u kojoj on ponekad klanja, čuje se tiho šaptanje klanjača i brujanje auta u podzemoj garaži ispod.

Kada Peter razgovara o nečemu važnom, kao o planu putovanja ili o financiranju, tada ostavlja svoj mobitel kod kuće i ide šetati pored Alstera. Stavlja prsta na usta i mimikom dočarava neizrečene riječi. Pokret s kojim pokazuje da u rukama drži kalašnjikov je znak za džihad.

Otkako je konvertirao u islam, njegova majka, srdačna i vrlo ljubazna gospođa, je vrlo zadovoljna s njim. Zvuči čudno, ali Peter je u zadnjim godinama ipak napredovao u životu. Vjera ga je smirila, i njegova majka kaže: «Allah mi je poklonio novog sina, Elhamdulillah, nije bio uvijek ovakav kao što je sada».

Ako ga neko u noći nazove i zamoli za prenoćište, on ga ugoštava. Ko ostane bez posla, njemu pomaže da dobije novi posao. Ako vidi da žena koja raznosi poštu gura kolica trotoarom, Peter se izmakne u stranu. «Hvala», kaže ona, «Molim», odgovori on. Kupuje kinder-jaja za djecu svojih prijatelja jer se djeca uvijek obraduju, a i on se raduje s njima. On preporučuje sokove „hohes C“ i „Granini“, oni su kvalitetni. Naknadno je završio osnovnu školu, drogu više nije uzimao, posao je našao u distributivnom centru u Hamburgu, na odjelu za voće i povrće.

Pospremi i obriše sto nakon jela. «Ako majka nije zadovoljna s djetetom, ono neće ući u raj», kaže Peter.