Rahman Špijodić iz Krušev dola kod Žepe, bivši zatočenik logora u Srbiji

A Krušev do, jedno je od najjužnijih sela općine Srebrenica. Tokom rata je ovo naselje dijelilo sudbinu malo nižeg sela Luke, smještenog na obali Drine, gdje počinje akumulacija jezera Perućac, a s druge strane je mnogo poznatija Žepa. Mještanima Krušev dola je Srebrenica matična općina, ali vezu sa svijetom najčešće ostvaruju preko Žepe.

Rahman Špijodić je rođen u Krušev dolu. Tu je živio do  agresije na Bosnu i Hercegovinu. A tokom agresije, deportiran je u  logor u Srbiji, gdje su zatvarani Bošnjaci.

„Bio sam oko sedam mjeseci u logoru Mitrovo polje, kod Kruševca. U blizini je bila i Šljivovica, drugi logor u koji su zatvarani Bošnjaci. To su bili dani užasa i potpune životne neizvjesnosti“, sjeća se Rahman Špijodić.

Kakav je bio režim u logoru?

„Mučili su nas svim mukama koje su im padale na pamet. Sve je bilo, da tako kažem najgore, ali svakodnevno smo svi trpili žeđ i glad,što nas je pretvorilo u žive kosture. Na 25 logoraša išlo je po kile hljeba dnevno. Eto, kako su nas hranili. Tjerali su nas da radimo gladni i žedni. Proživio sam logorski užas i zato sam danas bolestan. Ja te muke ne mogu opisati baš pismeno, jer kad mi sve to naumpane nešto mi zakoči pamet“, pokušava objasniti Špijodić i instiktivno  uzmahuje desnom šakom oko glave, kao da želi što slikovitije na sugovornika prenijeti impresije koje su se urezale u njegov um tokom mučenja po logoru.

Dok prepričava detalje o metodama koje su srbijanski agresori primjenjivali u mučenju logoraša, Rahman Špijodić pred sugovornikom obara pogled, kao da se stidi zbog zlodjela koje su pravile logorske vlasti. U jednom trenutku, kao da govori sam sebi, odmahuje rukom i tiho „cijedi“:“Nedo Bog nikom da se to događa, te torture, poniženja i mučenja. A ja i ostali smo to trpili baš na pravdi Boga“.

Rahman Špijodić i stotine Bošnjaka zatočenih u logoru Mitrovo polje kod Kruševca, imali su sreće da ih je registrirao Međunarodni crveni križ. Na taj način bar su im goli životi bili zajamčeni. Na drugoj strani, registriranjem logora svijet je javno priznao da zna kako je Srbija umiješana u rat na tlu Bosne i Hercegovine. To je bio i jedan od primarnih razloga međunarodne zajednice da logorašima ponude utočište širom svijeta. Na taj način su – možda i nesvjesno – svjetske metropole postale učesnici u raseljavanju Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, odakle su ih agresori inače progonili.

„Iz logora su u jednoj turi – koliko mi je poznato – oko 250 Bošnjaka preko Beograda i Atine razasuti širom svijeta. Većina nas je avionom prebačena u Njujork. Tamo su nam dali para i vize, a iz Njujorka smo upućeni u razna mjesta, kako u Americi, tako i prema Australiji i drugim zemljama. Ja sam sa još sedam logoraša upućen u Kolorado, tačnije u Denver. Ta putovanja su bila veoma stresna, ali sam istovremeno bio sretan da sam živ“, tiho priča Špijodić.

Zašto su ptovanja bila stresna, dodatno objašnjava naš sugovornik.

„Pa ideš u tuđi svijet, ne znaš šta ti je s porodice, s tvojih najbližih, koji su također negdje rasuti, protjerani, razmišljaš možda mučeni, možda ubijeni. Sve ti se to roji po glavi. A opet, s druge strane si sretan što si živ, pa kud god ideš, razmišljaš, nekako ću se „iskobeljati“ (izbaviti)“.

A putovanje avionom?

„Samo po sebi stresno. U logoru smo bili bez cigara, bez hrane, bez osvježenja, bez normalnog kupatila i WC-a…Kada su nas poveli iz logora, stranci su nas obukli, nahranili, dali osvježenja. Dobili smo i cigara. Kad smo letjeli  iz Njujorka za Denver, meni se pripušilo. Avion poluprazan. Ja odem u rep aviona, zapalim duhan pa mi lakše. Nisam čestito ni povukao prave dimove iz cigare, a kroz avion skoro trče atlete u uniformama i nešto viču. Zapamtio sam da govore „krejzi, krejzi“, a druge riječi nisam razumio. Zgrabili su me i onu mi cigaru istrgli iz ruku. Činilo mi se da će me baciti, toliko su bili ljuti. Ja nisam riječi rekao, samo sam zaplašen i zbunjen gledao u njih. Natjerali su me da opet naprijed sjedem i stalno su se okretali prema meni. Valjda su mislili da ću opet zapaliti. Eto i toga se sjećam, kao da je juče bilo“, priča nam Rahman Špijodić.

Naš sugovornik je u Denveru ostao oko godinu dana. Kaže, sve je to za njega bilo novo, sve nepoznato, puno iznenadjenja, sa puno problema u komunikaciji.

„Nama je UNHCR nudio da nam se spoje porodice, što znači da bi mi iz Bosne doveli ženu i djecu. Ja nisam bio oduševljen Amerikom, a žena nije htjela tamo, pa sam se i ja nakon godinu dana vratio. Nije taj svijet za mene, Amerika je za mlađe, koji se mogu obikavati na novi život, koji mogu raditi čitav dan. Ja sam se vratio u Bosnu i vratio se u Krušev do. Ovdi mi je najobičnije, iako se teško živi, a nekad se vala i kajem što sam ovdi“, priča Špijodić.

Rahman se pomirio sa sudbinom. Oprostio je vlastitim dželatima. Kaže da neće tražiti odštetu zbog prisilnog odvođenja u logor. Smatra da je teško dobiti takvu odštetu, iako nije ni pokušao da traži. U Krušev dolu je svikao, podnosi taj život i danas, iako se teže živi nego prije.

„Vratio sam se u Bosnu i Hercegovinu, vratio sam se u rodni kraj prije pet-šest godina, jer želim održati imanje koje sam imao. Ali, vjerujte teško ide. Bolesni smo i žena i ja. Ona prima pomoć i od toga živimo, a imamo i dvije kćerke. Da nam one ne pomažu, bilo bi još gore, jer nemamo nikakvih drugih prihoda. Ja baš ne znam šta ova vlast misli o nama. Poteško je ovdi život živit, a povratnicima nema pomoći. Prije rata ovdi u Krušev dolu je bilo oko 100 kuća sa oko 700 numera insana (osoba), bile su dvije prodavnice u Luki. Sada nema ništa, nema Ambulante, nema osnovne škole, ima samo do četiri razreda, a za više razrede se mora u Žepu, ili negđi u Federaciju. Zato se ljudi ne vraćaju. Ovdi je obnovljeno 30 i još koja kuća, a ovdi zimuje samo četerestak nas, postarijih“, objašnjava Rahman.

U krušev dolu i Luki nema ambulante. Zato im svakih 15 dana dolazi „doktor Suljo“ (Čakarević o.a.) iz Srebrenice, koji povratnicima podijeli dozu lijekova, mjeri pritisak i pruža druge jednostavnije zdravstvene usluge. On im je jedini emisar, koji ih obavezno povezuje sa ostatkom svijeta.

Krušev do i Luka su plodne površine, ali…

„Zemlja je ovdi dobra ko hljeb. Rodi što god posiješ i posadiš, ali medvjedi, lisice, vukovi, divlje svinje pojedoše sve. Ne mereš se odbraniti, jer smo okruženi brdima i šumama. Zato nemaš računa ni obrađivati zemlju. Tokom ljeta vukovi deru ovce u naselju. Skoro su jednu rastrgali. Eto kako je kod nas. Zime su duge i hladne, a snijeg nekad napada i do dva metra, pa budemo odsječeni od svijeta. Eto kakvo nam je podneblje, da kod nas nema one krompirove zlatice, jer je još niko nije prenio u ove krajeve“, uz smješak nam govori Rahman Špijodić, koji je sa svojih 62 godine i „zaradio“ šećer i još poneku savremenu „bolešćinu“, uglavnom zbog frustracija i mučenja u logoru. U Srbiji je preživio fašističku torturu, ali ne traži kompenzaciju, jer u tu mogućnost ne vjeruje. Dijelom to ublažava lijekovima, koje njemu, kao i drugim mještanima redovno, ljeti – zimi doprema „doktor Suljo“.

(istocnabosnaba)