Problem nije na glavi, već u glavi
Kako je odlučila da u 23. godini život nastavi pod maramom, zašto joj je u tome pomogao Hollywood, kakve reakcije je izazvala njezina odluka, te da li je zbog toga ikad imala problema ili neugodnih situacija, sve to u vrlo otvorenoj ispovijesti za Graciju govori sarajevska prevoditeljica Đermana Šeta
Ljubim dvomjesečnu Zejnu. Izlazim iz kuće. Idem prema televiziji. Kažem sebi da je ovo za nju i ostale djevojčice (a i dječake) koji, ako Bog da, neće morati u budućnosti svoje lične životne izbore i odluke objašnjavati i obrazlagati širokim narodnim masama i stalno se osjećati kao da su negdje nekome nešto skrivili. Stižem u studio. Počinje emisija… Ako me pitaju o rodnoj ravnopravnosti, reći ću da rodna ravnopravnost nije sama sebi svrha nego je njen cilj da omogući ženama (a i muškarcima) da u svom životu samostalno, bez pritisaka donose svoje odluke. Kad su ti kriteriji zadovoljeni, ne bi trebalo biti problema. Spremna sam. I zaista sam bila spremna. Na sve osim na teoriju po kojoj je, kako kažu mediji, pokrivanje muslimanki osmišljeno kao “napad ili izazivanje Srba i Hrvata”. Prošle su skoro dvije godine od toga. Scenarij se ponavlja. Vojni muftija u izjavi za medije navodi da je pokrivena žena suspendovana iz vojske jer je “tobože uvrijedila srpske i hrvatske pripadnike Oružanih snaga”. Izgleda da sam nešto propustila. Naivno sam mislila da znam zašto se pokrivaju one muslimanke koje se pokrivaju. Čak nijedan kvaziargument za pokrivanje do sada – od androcentričnog svjetonazora do političkog protesta – nije uključivao “unošenje straha u kosti drugom/oj”. Muslimanka se pokriva jer smatra da je njena duhovnost time potpunija. Jer smatra da je to jedan način da se postane bolja osoba.
Ovo je dio teksta naslovljenog Izvini što me se bojiš, koji je 30-godišnja freelance prevoditeljica engleskog jezika iz Sarajeva, Đermana Šeta, nedavno napisala ponukana uskraćivanjima prava na rad i slobodno prakticiranje vjere muslimankama koje nose maramu.
Magistrica religijskih studija, autorica knjige Zašto marama, koja je odluku o pokrivanju donijela u 23. godini, veli da osjeća odgovornost da govori o tom izboru. Odrasla kao kćer jedinica u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici, njen fokus je bio na obrazovanju i karijeri. “Teorija kaže kako je period srednje škole i fakulteta dio života kad se propitujemo, ko smo, kakvi smo”, govori Đermana, koja je u to doba imala potrebu da produbi svoju duhovnost.
Zanimljivo je da je ključna stvar koja joj je odredila povratak vjeri bio odlazak u Ameriku. Kao studentica druge godine engleskog jezika otišla je na studijsko putovanje u Kaliforniju, koja je za nju bila fascinantno iskustvo, ali je istovremeno shvatila i da se radi o “prodavanju magle”.
“Otkrila sam da je Bulevar slavnih uličica koja ne može Ferhadiji na ruke polit’, da su zvijezde na Bulevaru koje dobivaju velika glumačka imena zaprljane, da prostitutke tu rade 24 sata dnevno.” Veli da je posebno “otkrovenje” doživjela na neobičnoj turističkoj turi.
“Naš round trip podrazumijevao je obilazak Madonninog i smeća Willa Smitha – da vidimo jesu li bacili nešto što bi nama moglo biti zanimljivo! Bio je to poziv na buđenje. Neću da idem ovim putem, ovo nema smisla! Daj da vidim ima li nešto drugo, a ako je ovo smisao, da odmah odustanem.”
Zvuči kao filmski predložak, ali Đermana danas s osmijehom tvrdi kako je obilazak tog smeća bio trenutak kad je shvatila da se može više i bolje te krenula putem duhovnosti. “Ali, nemojte me pogrešno shvatiti, nisam protiv Amerike, dapače, vjerujem kako su posebno vjerske slobode uspješno zaštićene u američkom društvu. I da je to društvo koje vrijednim ljudima nudi neizmjerne prilike”, naglašava Đermana kojoj se novoprobuđena duhovnost sve više uvlačila pod kožu. Naprosto joj je, kaže, imalo smisla da se pet puta dnevno, pri namazu, sjeti svoje smrtnosti. U tome je pronašla smisao.
Predrasude u praksi
Njezin se život nije puno promijenio, ali reakcije su bile tu, sabrane u jednu rečenicu: Kako je neko poput tebe mogao tako nešto. “Ljudi imaju predrasude, postoji uvriježeno mišljenje u društvu šta podrazumijeva pokrivanje, ali jedno je teoretizirati o tome, a drugo doživjeti u praksi, i doživljavati svaki dan. Problem nikad nije na glavi, nego u glavi.”
Fasciniralo ju je kako su ljudi koji su je poznavali cijeli život u trenutku mijenjali mišljenje. Bilo je različitih reakcija, najčešće: Ko bi pametan sebi ograničavao život na taj način? Ti govoriš nekoliko jezika, pred tobom je blistava budućnost. Đermana je bila svjesna da u tim reakcijama ima izvjesna doza istine: teže se zaposliti s maramom na glavi, mnogo teže dokazivati kao žena, i to pokrivena.
Đermana Šeta autorica je i knjige Zašto marama, proizašle iz njezine magistarske teze “Hidžab na tržištu rada: izazov konceptu univerzalnih ljudskih prava”, što ju je prije dvije godine odbranila na Odsjeku za religijske studije Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.
“Iskreno se nadam da će ovaj poduhvat pomoći boljem razumijevanju pokrivanja u islamu za sve strane u procesu, ili ako ništa, da će podstaći nejednostrana razmišljanja o tome. Ako sruši barem jednu ciglu, sa bilo koje strane zida, smatrat ću ga uspješnim”, kaže autorica, angažirana i kao voditeljica istraživačkog odjela u Centru za istraživanje i edukaciju Nahla, koji analizira društvo, primarno o pitanjima žena i religije.
Jaranica Heidi Klum
Đermana je tekstom Izvini što me se bojiš htjela napraviti kratak zapis koji će nekog natjerati da se malo zamisli. “Ne dam da me se svrstava, ne dam da mi neko kaže kako nemam pravo imati jednake karakteristike kao Heidi Klum, koju spominjem u toj kolumni, ili da nas dvije ne možemo biti jaranice”, s osmijehom dodaje majka petogodišnjeg Imrana i dvogodišnje Zejneb. Sa suprugom se, dodaje, i upoznala dok su se oboje pokušavali naći u svijetu duhovnosti. Tako su i ostali zajedno.
Žene koje se odluče na pokrivanje imaju najčešće dvostruki otpor. Prvi dolazi iz porodice, jer čak i u tradicionalnim familijama koje prakticiraju vjeru smatraju da je to za ženu dodatni problem. A drugi otpor dolazi iz društva. “Ne u cijelosti, jer uvijek ima svijetlih primjera, ali nemojte očekivati da vam neko napravi feštu jer ste se pokrili! Svi su skeptični”, s osmijehom dodaje.
Jednu situaciju, zapravo incident, Đermana i danas pamti. Sa suprugom je, svečano odjevena, krenula na pozorišnu premijeru, ali im je neka žena upitnog mentalnog stanja presjekla put. “Ta žena me je zalila litrom vode. Uhvatila me za ruku, zalijevala me vodom i govorila: Vratite se odakle ste došli! A ja sam joj uporno govorila: Gospođo, smirite se, nemojte tako, dajte da porazgovaramo. Moj suprug Asmer, inače majstor karatea, sav u šoku je stajao pored mene i posmatrao šta se dešava”, s osmijehom prepričava nesvakidašnju situaciju naša sugovornica. I nekako želimo dodati: elokventna, obrazovana, vrlo strpljiva i spremna na dijalog, jednostavno predstavlja primjer uspješne žene kojoj je hidžab postao životni izbor.
(nahlaba)