Izvješće MUP-a RS-a i izjave ministra Stanislava Čađe o aktivnom djelovanju brojnih vehabijskih skupina na području RS-a izazvalo je brojne reakcije i polemike, osobito od Islamske zajednice u BiH. MUP RS-a tvrdi kako su om teroristička prijetnja, a vrh IZ-a BiH smatra kako se radi o neargumentiranoj kampanji iz RS-a s ciljem zastrašivanja povratnika. Kakve su Vaše informacije? Ima li doista pouzdanih informacija da radikalne vjerske skupine nastavljaju intenzivno djelovati protiv sigurnosti države?
Dr. Azinović: – Nemam uvida u saznanja sigurnosnih agencija u čijoj je nadležnosti suzbijanje terorizma, međutim, iz javno dostupnih izvora i razgovora s upućenima, moguće Je zaključiti da u BiH, pa i u regiji djeluju skupine koje se nadahnjuju kombinacijom neukih vjerskih tumačenja i inspiracijskih predavanja i video-materijala, poput onoga o Jubi – bagdadskom snajperu koji je ubio na desetke američkih vojnika, a kojima se sljedbenici radikaliziraju i potiču na nasilje protiv neistomišljenika. Posebno je opasno što se među njima često nalaze i osobe koje su višestruki povratnici u kriminal i uz to psihički prilično nestabilne, sa socijalne i ekonomske margine, cesto s jedva završenom osnovnom školom i bez stalnog zaposlenja. Ovisno o psihosocijalnom profilu takvih osoba, nekada nema ni posebne potrebe izravno ih poticati na akte nasilja. Dovoljno izložene opisanoj indoktrinaciji, takve osobe sa skromnim spoznajnim ١ intelektualnim sposobnostima, mogu u jednom trenutku osjetiti daje došlo vrijeme da ispune svoju misiju na ovome svijetu tako što će osvanuti pred američkim Veleposlanstvom u Sarajevu naoružane kalašnjikovom i pucajući po njoj „zaraditi” raj.
– Vidite li Vi neke konkretne preventivne mjere koje država provodi nakon brutalnoga terorističkog napada u Bugojnu i zadnjega napada na američko Veleposlanstvo u BiH? Hoće li možda država BiH opet biti pomalo zatečena nekim, ne daj Bože, novim terorističkim napadom?
Dr. Azinović: – Da bi bile djelotvorne, mjere o kojima govorite ne moraju biti vidljive. Čak je i bolje da nisu. Neodmjerena reakcija vlasti i pojačana represija uvijek su ishod kakav priželjkuju teroristi jer time dokazuju opravdanost svojih akcija i motiva. Važno je podsjetiti da je terorizam sustavan, predumišljajan i kontinuiran oblik nasilja. Mi u BiH više nemamo izolirane slučajeve terorističkih napada, pa s obzirom na globalne i lokalne trendove, zdrav razum nalaže da se očekuju i novi. Za nadati se da s tom spoznajom na umu postupaju i nadležne sigurnosne službe u BiH.
– Možda iz RS-a i pretjeruju u širenju straha od vehabija, ali slučaj Mevlida Jašarevića pokazuje da u BiH ipak ima tzv. spavača s dugim bradama za koje policija i obavještajci mjesecima ili godinama i ne znaju kada su stigli u BiH, gdje su živjeli, sto su radili i tko ih financira?
Dr. Azinović: – Po onome što danas znamo, Mevlid Jašarević nije bio klasični „spavač”, odnosno netko tko je godinama, mirno i uzorno, živio kao elan šire zajednice i onda odjednom, preko noći i na nečiji poticaj, postao terorist. Jašarević je proteklih godina bio podvrgnut sigurnosnim obradama u Srbiji i u Bosni i Hercegovini, u Austriji je pravomoćno osuđen kao suučesnik u pljački banke. Radi se o osobi koja ima policijski dosje u više držav i koja se nije baš pojavila niotkud. Ako je netko u ovom slučaju spavao ili barem drijemao, to su bili dijelovi našeg sigurnosnog sustava. On je dijelom pasiviziran identitetskim imperativima naših političkih elita, koje pri odabiru čelnih ljudi u sigurnosnom sektoru rijetko daju prednost profesionalizmu i obično su sklonije onima koji su spremniji slušati i izvršavati političke naloge.
– Ministar Čađo tvrdi kako u BiH ne gledaju svi jednako na terorističku prijetnju. Smatra kako ima krugova u FBiH koji žele relativizirati prijetnju vehabija po sigurnost države i zapravo nisu spremni poznati opasnost i boriti se protiv toga?
Dr. Azinović: – Koliko znam, unatoč uznemirujućim objavama u medijima, policija i pravosuđe u RS-u nisu dosad procesuirali nijedan slučaj terorizma. Kada tu spoznaju sravnimo s tvrdnjama o broju „vehabija” i opisima njihovim aktivnosti u RS-u, nešto nije uredu. Ili policija ne radi svoj posao ili „vehabije” baš i nisu takva sigurnosna prijetnja kako ih se u Banjoj Luci često opisuje. Postoji, naravno, i treća mogućnost. Priča o „vehabijama” i „islamskom terorizmu” koristi se u dnevno-političke svrhe i temelji na jednostavnoj, ali neodrživoj logici: teroristi su uglavnom vehabije; Bošnjaci su u znatnom broju vehabije, a to bi valjda trebalo sugerirati kako među Bošnjacima ima puno potencijalnih terorista. Tom se iskrivljenom logikom ojačava argumentacija za razgradnju BiH i legitimizira se secesija barem jednog njezinog dijela. Nažalost, već godinama način na koji se u manjem bh. entitetu tretira problem terorizma, uz nesebičnu pomoć samoproglašenih ekspertnih timova i „stručnjaka”, služi upravo jačanju te teze, a ne suzbijanju ovog sigurnosnog izazova.
– Nedavno su se pojavile informacije i prilozi u medijima kako vehabije u nekim područjima pokušavaju na silu preuzeti neke „džemate”. Što, po Vama, treba preventivno činiti Islamska zajednica, a što država? Dojam je kako ijedni i drugi prebacuju teret te borbe na onoga drugoga?
Dr. Azinović: – Islamska zajednica u BiH vrlo je oštro i nedvosmisleno osudila teroristički napad u Sarajevu od 28. listopada. Uz to, u svojoj bajramskoj hutbi reisu-l-ulema Mustafa Cerić uputio je i teološki izazov skupinama koje najčešće nazivamo vehabijskim ili selefijskim, a koje, zapravo, po svojoj ideološkoj i svjetonazorskoj matrici najviše podsjećaju na haridžjje (pobunjenici), jednu od prvih sekti u ranom islamu.
Karakterizirala ih je isključivost, nesnošljivost, pa i nasilje prema onima koji nisu prihvaćali njihovo shvaćanje izvornog islama. Otkako se početkom 1990-ih ova vrsta prakticirala islama počela širiti u BiH, ključna teza njezinih zagovarača bila je da su bosanski muslimani odstupili od izvornog islama i priklonili se „novotarijama”, te daje to glavni uzrok njihove patnje i stradanja. Reis Cerić je sada poručio tim skupinama da same „uvode novotarije i zablude koje ih sigurno vode u pakao”.
To je snažna poruka, gotovo anatema. Možemo, naravno, spekulirati o tome bi li bilo bolje da su ovakva osuda i izazov odaslani znatno ranije. Islamska zajednica ima unutarnju strukturu i mehanizme kojima može preventivno djelovati, ali ona ne može, niti treba, biti zamjena za nefunkcionalnu državu i njezin sigurnosni aparat. Suočeni smo s apsurdnom situacijom. Političke elite koje dugo i ustrajno opstruiraju uspostavu funkcionalne države u BiH sada slavodobitno upiru prstom u posljedicu vlastite opstrukcije – pojavu Mevlida Jašarevića i „vehabija”. Kao kada bi se nogometaš radovao autogolu koji je upravo zabio vlastitome timu. No, takvi su naši politički „igrači”. Takav je njihov odnos prema državi i prema nama, građanima, koji ih plaćamo.
Djelom i zbog toga, naša opća sigurnost više počiva na pukoj sreći i slučajnosti, prije nego li na funkcionalnim mehanizmima prevencije i represije.
(Dnevni list, 13. decembar 2011. godine)
(rijasetba)