Mnogo godina, Izrael i Turska sarađivali su u rješavanju sigurnosnih izazova u regionu, okupljeni svojim odnosima sa Sjedinjenim Državama i zajedničkim percepcijama o prijetnjama od strane Sirije i Irana, nestabilnosti u Libanu i terorizmu.
Međutim, tokom protekle decenije, turske sigurnosne percepcije pomjerale su se u skladu s dinamikom u regionu, a temelji na kojima su se tursko-izraelski odnosi gradili 1990-tih godina počeli su se raslojavati. U okviru izvikane politike Ankare u smislu “nultih problema” sa susjedima, odnosi s Iranom i Sirijom su se popravili, vođeni ekonomskim odnosima i zajedničkim zabrinutostima po pitanju kurdskog nacionalizma.
Regionalna dinamika u Iranu, Iraku i Siriji dovela je do toga da Izrael postane manje važan u sigurnosnim percepcijama Turske. Ako ništa, iz perspektive Ankare, nemogućnost Izraela da nađe zajednički jezik s Palestincima postajala je prijetnja po regionalni mir i sigurnost.
Međutim, tekuće Arapsko proljeće, a posebno akcija suzbijanja demonstranata u Siriji u režiji režima Bashara al-Assada, te rastuće tenzije između Ankare i Teherana u vezi podrške Irana Siriji, ponovno su izmijenili dinamiku i sigurnosne percepcije u regionu.
To je neke navelo na to da se zapitaju dali ima šanse da se tursko-izraelski odnosi povrate s najnižeg nivoa u historiji tih dviju zemalja.
Kao i mnogi u Izraelu, neki turski političari smatraju da u cilju jačanja regionalne stabilnosti, ta dva bivša saveznika moraju pronaći način da poprave svoje odnose.
“Ali kako?” pita Turkes. “Izraelski zvaničnici bi trebali o tome razmisliti. Volio bih da se incident u Gazi, u kom je poginulo devet naših državljana, nikad nije ni desio.”
Odmah nakon što su septembru procurili detalji UN-ovog izvještaja o incidentu s flotilom, Turska je smanjila obim diplomatskih veza, raskinula sve vojne sporazume, poduzela korake na osiguravanju slobode plovidbe u istočnom Mediteranu i najavila da će podržati žrtve iz flotile u ostvarivanju pravde na međunarodnim sudovima.
Kao preduslov za normalizaciju odnosa, Turska zahtijeva ispriku od Izraela, naknadu za porodice žrtava iz flotile i ukidanje blokade za Gazu.
Odražavajući raspoloženje analitičara i organa nadležnih za politike u Turskoj, Turkes kaže da je nedavni doprinos u humanitarnoj pomoći Turskoj u reakciji na zemljotres koji je krajem oktobra pogodio Van predstavljao “vrlo topao gest”, ali nedovoljan za obnovu diplomatskih odnosa.
Čak i takozvana “fudbalska diplomatija” je zakazala, jer ni turski ni izraelski zvaničnici nisu učestvovali na fudbalskom meču 1. decembra između Besiktasa i Maccabija iz Tel Aviva u Izraelu.
“Nemamo ni o čem razgovarati s Izraelcima ukoliko oni ne prihvate svoju odgovornost [za incident s flotilom],” izjavio je za SETimes Yahya Akman, parlamentarni poslanik iz redova vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP), koji je dao ostavku iz Grupe tursko-izraelskog prijateljstva dan nakon incidenta u Gazi.
Međutim, direktor projekata za Tursku pri Međunarodnoj kriznoj grupi Hugh Pope smatra da neće biti prave topline u odnosima sve dok javno mnijenje u Turskoj ne bude uvjereno da Izrael odano radi na rješenju s Palestincima.”Naš problem nije s izraelskim narodom; naš problem je s izraelskom administracijom, koja nije mirovno orijentirana,” dodaje on, rekavši da bi se odnosi mogli značajno popraviti ako bi se izraelska strana ispričala za incident s flotilom.
“Turskoj je vrlo stalo do normalizacije odnosa s Izraelom,” izjavio je on zaSETimes. “Takvom normalizacijom bi se očito smanjile tenzije u regionu, iako to možda nije osnovni prioritet u kontekstu pobuna u arapskom svijetu, s obzirom na to da su u obje zemlje ambasade još uvijek otvorene i da se osnovni kontakti i dalje vode.”
Za Caroline Glick, zamjenicu glavnog urednika lista Jerusalem Post, zemlje se mogu pomiriti samo onda ako Turska odluči da je zainteresirana za pomirenje.
U Izraelu, kaže ona, “mi smo se već odmakli od svojih odnosa s Turskom i izgradili jake strateške veze s Grčkom, Kiprom i drugim državama, kako bismo napravili ravnotežu u odnosu na sve veću ratobornost i neodgovorno ponašanje Turske.”
Međutim, dvije zemlje još uvijek dijele određene interese, kaže ona, dodajući: “kao rezultat toga, moguće je da ćemo vidjeti saradnju po konkretnim pitanjima tamo gdje takva saradnja služi interesima obiju zemalja.”
“Ta saradnja međutim neće služiti kao osnova za ponovnu izgradnju ranijih odnosa, dok god Turska i dalje bude opredijeljena ka svojim aktuelnim anti-izraelskim i anti-zapadnim politikama,” kaže ona.
Međutim, novoprocvali odnosi Izraela s Kiprom i Grčkom samo su pogoršali stavove nadležnih u Ankari, dodatno razdvojivši Tursku i Izrael. Za mnoge analitičare, odnosi Izraela s državama trećeg reda koje se suočavaju s ekonomskom krizom i geografski su udaljene od sigurnosnih interesa Izraela na Bliskom Istoku ne predstavljaju nikakvu zamjenu za Tursku.
Alon Liel, bivši izraelski ambasador u Turskoj, smatra da dok god se Izrael ne ispriča za žrtve u incidentu s Mavi Marmarom, službeni kontakti mogu biti samo na obavještajnom nivou između Mossada i MIT-a.
“Taj kontakt sad ima stvarnu šansu za razvoj, zbog građanskog rata u Siriji i njegovih mogućih implikacija i na Izrael i na Tursku,” izjavio je on za SETimes, tvrdeći da bi Sirija, da su tursko-izraelski odnosi dobri, danas drugačije pristupala svojim odnosima s Turskom.
U Ankari, političari su još uvijek oprezni po pitanju razgovora o mogućoj izraelsko-turskoj saradnji u ovoj fazi, a neki smatraju da bi arapski ustanci i sve veća međunarodna izolacija Izraela mogli dovesti do toga da zvanični Izrael prihvati uslove turske po pitanju nesreće sa flotilom.
“Ova situacija ne pruža nikakvu nadu Turskoj, koja je stremila modernoj demokratiji u regionu. Ali za Izrael, ona stvara zagušujuću političku atmosferu,” dodaje on.”Geopolitičke promjene mogle bi dovesti do većih poteškoća po interese Izraela nego Turske,” kaže Sukru Elekdag, iskusni turski diplomata, dok pojašnjava da bi pobune u arapskom svijetu mogle rezultirati “grupacijom sunitskih režima u regionu, zasnovanih na šerijatskom pravu”.
Ali Balci, analitičar na Univerzitetu Sakarya, slaže se s tim da će, ukoliko se Izrael ne ispriča za flotilu u Gazi, Turska “pokušati riješiti probleme poput PKK, Sirije i drugih, bez oslanjanja na Izrael”.
“Na primjer, Turska sarađuje s Arapskom ligom na rješavanju sirijskog problema. Ona također dobiva pomoć američkih bespilotnih letjelica i iračke vlade u borbi protiv PKK,” tvrdi on.
Međutim, dodaje Balci, u slučaju da Izrael prihvati uslove Turske, “to neće vratiti te dvije zemlje u okvire sigurnosno orijentirane vanjske politike kakva je bila tokom 1990-tih.”
“Medeni mjesec iz 1990-tih [već neko vrijeme] predstavlja prošlost. Izrael bi to trebao prvi prihvatiti. U okviru novog približavanja trebalo bi se dozvoliti da Turska i Izrael imaju zajedničke interese na kojima mogu graditi odnose, ali i neslaganja koja trebaju razriješiti,” naglašava Balci.
Među neslaganjima koja treba razriješiti, kaže on, nalazi se “agresivna politika” Izraela, na koju Turska gleda kao na jedan od glavnih razloga koji stoje iza nestabilnosti u regionu.
Međutim, Nildag Gizem Hatayoglu, istraživačica pri ankarskom Centru za bliskoistočne strateške studije, tvrdi da bi se problem između dviju zemalja mogao riješiti da na vlasti nisu islamizam u Turskoj, a nacionalizam u Izraelu.
“Ja imam mnogo prijatelja u Izraelu. Mi se svi slažemo da naše nacije ne mogu biti neprijatelji, a niti lako odustajati od svog prijateljstva,” kaže ona za SETimes, dodajući da bi narodi u obje zemlje mogli prevazići svoje poteškoće ukoliko ne bi obraćali pažnju na službenu propagandu.
“Ljudi ne znaju da ima mnogo mogućnosti za spajanje, jer lokalni mediji u obje zemlje ne govore o tome, osim što šire negativnu propagandu,” kaže ona.
(webpublicapressnet)