Nas i Turaka osamdeset (i dva-tri) miliona
Ali, ono što je izazvalo posebnu pozornost, i to, reklo bi se, mogo više u Srbiji i Sandžaku ili Bosni i Hercegovini nego u Turskoj, jeste aktivno nastojanje delegacije Rijaseta Islamske zajednice da se, uz pomoć turskih prijatelja, pokuša prevladati stanje koje je nastalo kao rezultat srbijanskog instaliranja nelegitimne Islamske zajednice
Dok Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini doživljava zvjezdane trenutke u odnosima s Turskom, neka sarajevska naklapala i zabavljači dokone čaršije objavljuju tekstove o "hladnim i samo formalnim odnosima sa vladom i Islamskom zajednicom Turske" (vidi: "Oslobođenje", 15 oktobar, 2011.). Da su takvi tekstovi objavljeni prije posjete delegacije Rijaseta Islamske zajednice Republici Turskoj pa čovjek bi nekako mogao shvatiti da se radi o našoj tradicionalnoj neobavještenosti i lupetanju bez posljedica za izrečeni javni čin, ali napisati tako nešto nakon što je cjelokupna turska javnost naprosto brujala punih deset dana (i noći) o posjeti jedne delegacije Islamske zajednice kakva nije zabilježena u analima ove države, delegaciji koju su primili svi najviši vjerski i politički dužnosnici Republike Turske, naprosto je neshvatljivo i tu se može govoriti samo o mržnji ("imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju") koja toliko zaslijepi čovjeka da on, jadan, vidi samo ono što hoće da vidi, čuje samo ono što hoće da čuje, mimo svega svijeta u kojemu živi, sagorijevajući u toj svojoj mržnji, malograđanskoj pakosti i frivolnom sažaljenju onih koji mu aplaudiraju.
