U Americi su 1960.-ih godina marširali za građanska prava i protiv vijetnamskog rata; 70.-ih su ustali u Iranu i Portugalu; 80.-ih su se vodile rasprave protiv nuklearnog naoružanja u SAD-u i Evropi, protiv izraelske okupacije Zapadne Obale i Gaze, protiv komunističke tiranije na Tiananmenskom trgu i Istočnoj Evropi. Demonstracije su bile prirodni nastavak politike, samo sa drugim sredstvima.
A onda je došao ‘Kraj historije’, sumiran u utjecajnom eseju Francisa Fukojame iz 1989. godine, u kojem se tvrdilo da je čovječanstvo došlo do „krajnje tačke ideološke evolucije” u globalnom trijumfu „zapadnog liberalizma”. Počevši sa 1991. godinom, naredna dva desetljeća su svjedočila najvećem povećanju životnog standarda kojeg je svijet ikada vidio. Kredit je bio lagan, samozadovoljstvo i apatija su rasli, a ulični prosvjednici su izgledali kao besmisleni emocionalni cirkusi – zastarjeli, čudni, ekvivalenti onome što je konjica bila u ratovima iz sredine 20. stoljeća. Rijetke velike demonstracije u bogatom svijetu su se činile neutjecajnim i nevažnim. ( „Bitka u Seattleu”, 1999.)
Bilo je nekoliko izuzetaka, poput demonstracija koje su uprkos sankcijama, pomogle da dođe do kraja aparthejda u Južnoj Africi, 1994. godine. Međutim, za mlade ljude radikalne kritike i protesti protiv sistema su najčešće bili ograničeni fantazijom pop-kulture: „Fight the Power (Bori se protiv vlasti)” bio je naziv pjesme na platinastom albumu platinastog benda „Rage Against the Machine”, a omiljeni hrabri pobunjenici koji su se borili protiv sveobuhvatnih globalnih tlačitelja su bili samo grupa likova iz filma Matrix.
„Masovne i djelotvorne ulične demonstracije” su bile globalni oksimoron sve dok odjednom, šokantno – počevši tačno prije godinu dana – to nije postala definirajuća metafora našeg vremena. A demonstrant je opet postao pokretač historije.
Uvod u revolucije
Počelo je u Tunisu, gdje je diktatorska zloupotreba vlasti i njihov visoki životni stil prešao granicu sramotnosti, a uobičajeno djelovanje okorjele vlade protiv običnog građanina – 26.-ogodišnjeg prodavača Muhammeda Bouazizija – prelilo je posljednju kap. Bouazizi je živio u šarmantnom tuniskom gradu Sidi Bouzid, oko 200 km udaljenog od Tunisa. U petak ujutro, skoro tačno prije godinu dana, spremio se na posao da prodaje proizvode iz košarice. Policija je rutinski godinama pretresala Bouazizija – izjavljuje njegova porodica – kažnjavajući ga i tjerajući ga da se bavi birokratskim peripetijama. Na dan 17. decembra 2010. godine policajka ga je još jednom počela ponižavati. Zaplijenila mu je vagu i navodno ga ošamarila. On je zatim otišao pravo u upravnu zgradu provincije da se žali, ali nije dobio odgovor. Na vratima se polio razrjeđivačem i zapalio.
„Moj se je sin zapalio zbog dostojanstva”, rekla mi Mannoubia Bouazizi kada sam je posjetio.
Njena 16-ogodišnja kćerka Basma je dodala: „U Tunisu je dostojanstvo važnije od hljeba.”
Poticaj za nemire u Egiptu su bili apsurdni i lažni nacionalni izbori 2010. godine i, kao u Tunisu, neoprostivo brutalno djelovanje sigurnosnih agenata. U SAD-u poticaj su tri akutne i akumulirajuće novčane krize, pad ekonomije, sistemska finansijska nepromišljenost, gigantski javni dug, uz prateće otkrivanje dvostrukog poslovanja banaka, novi državni zakoni koji potraživanja sindikata usposlenika smatraju neutemeljenim, te odbijanje Kongresa da razmotri tek neznatno više poreze na one sa najvećim prihodima – sve navedeno mobiliziralo je pokret „Occupy Wall Street” i njegove milionske podržavatelje. U Rusiji je to uviđanje da narednih šest ili dvanaest godina ostanka na vlasti Vladimira Putina neće voditi napretku i demokratskoj stabilizaciji.
U Sidi Bouzid i Tunisu, u Aleksandriji i Kairu; u arapskim gradovima duž 10000 km od Perzijskog zaljeva do Atlantskog ocena; u Madridu, Atini, Londonu i Tel Avivu; u Meksiku, Indiji i Čileu, građani su ustali protiv kriminala i korupcije; u New Yorku i Moskvi i desecima ostalih američkih i ruskih gradova, gnušanje i bijes spram vlade i njihovih saveznika su postali nezadrživii.
Opasnosti od demonstracija se veoma razlikuju od mjesta do mjesta. U Sjevernoj Americi i većini Evrope nema diktatora i disidenti ne bivaju izloženi torturama. Svaki dan kada Tunižani, Egipćani ili Sirijci izađu na ulice i trgove oni znaju da neko od njih može biti pretučen ili ubijen, te da neće završiti samo poprskani pepper-sprejem ili vezanih ruku. Demonstranti na Bliskom istoku ili Sjevernoj Africi doslovno umiru kako bi dobili političke sisteme koji grubo posjećaju na one koji do onih koji izgledaju nepodnošljivo nedemokratskim za demonstrante u Madridu, Atini, Londonu i New Yorku. Frank Castro (53), aktivist pokreta „Occupy” u Oaklandu, California, koji zarađuje za život vozeći mješalicu za beton kaže: „Mislim da ostali dijelovi svijeta imaju više petlje nego mi.”
U Egiptu i Tunisu sam pričao sa nekim revolucionarima koji su bili magistri fizike i filmski redatelji, kao i sa mladim kćerkama berača maslina iz provincije, te sa iznimno pametnim 29.-godišnjim članom Muslimanske braće, koji je nosio bilježnicu s likom tigra iz crtića Winnie the Pooh. Pokret „Occupy” u SAD-u je smješten u medijski fokus od strane dvojice urednika magazina – 69-ogodišnjeg Kanađanina i 29-ogodišnjeg afro-amerikanca, te 50-ogodišnjeg antropologa. Međutim, piloti, bake, prodavači i perači suđa – svi su oni dio mnoštva.
“Muhammed je mnogo propatio. Teško je radio. Ali, kada se zapalio, to nije učinio jer su mu vage bile zaplijenjene. Bilo je to zbog dostojanstva.”
Mannoubia Bouazizi, Tunis
IslamBosna.ba