Od Hasana (Basrije) prenosi se: Licemjerstva (ili Allaha) boji se samo vjernik, a ne boje ga se samo licemjeri.3
Upozorenje na (opasnost) ustrajnosti u licemjerstvu i griješenju ukoliko ne postoji pokajanje na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: „I nisu ustrajali na onom što su činili, znajući da je to grijeh.“4
48. PRIČAO NAM JE Muhamed b. Ar’are, njemu Šu’be prenoseći od Zubejda koji je kazao:
– Pitao sam Ebu-Vaila za murdžije, a on reče: „Pričao mi je Abdullah da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: Grditi muslimana je grijeh, a borba protiv njega je nevjerstvo.“
1. Ova se Tejmijeva izjava može prevesti dvojako u zavisnosti od toga da li je rekao: “mukezziben” (s kesrom na slovu zal), ili je rekao “mukezzeben” (s fethom). U slučaju prvom, on hoće da kaže da se boji da njegova djela ne budu u skladu s riječima, a Uzvišeni Allah je prezreo one koji govore ono što ne rade – pa da tako sam sebe demantuje, ili u laž utjeruje. Odnosno, da time sliči lašcima. U drugom slučaju, značilo bi da se boji da ne bude od drugih, koji vide nesklad njegovih riječi i djela, utjeran u laž.
2. U prethodnom poglavlju istaknuta je nagrada onom koji iskreno u ime Alaha učestvuje u obredima dženaze, a u ovom upozorava se na eventualne poroke koji mogu uticati na smanjenje te nagrade, pa čak i njeno anuliranje, a da to vjernik i ne osjeti.
Buhari gornjim naslovom želi demantovati mišljenje murdžija, koji tvrde da Allah neće kazniti grješnika za učinjeni prijestup, ako je očitovao samo da „nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.“ Dobra djela čovjeka, po njihovom mišljenju, ne mogu propasti zbog samog griješenja, a da je iman grješnika jednak imanu pobožnoga. Ovakvo mišljenje odbacili su svi ashabi i kasnije mudžtehidi, koji su pored osobite bogobojaznosti uvijek izražavali bojažljivost i strah, da im nagrada za njihova dobra djela ne bi izmakla i propala zbog nekog kasnijeg njihovog propusta. Tako su uvijek živjeli između straha od Allahove, dželle šanuhu, kazne i nade u Njegovu milost.
Kadi Ijad kaže: „Murdžije zastupaju mišljenje suprotno haridžijama i mutezilijama. Haridžije tvrde da griješenje izvodi vjernika iz islama i uvodi u nevjerstvo, dok mutezilije drže da vjernik griješenjem postaje samo grješnik, ali i jedni i drugi smatraju da će on za te svoje grijehe ostati vječno u Paklu, da neće iz njega nikad izaći niti Allahovo pomilovanje dobiti.“ Murdžije tvrde da grijesi pored vjerovanja ne štete. Važno je imati iman. Ekstremna grupa murdžija smatra da je dovoljno samo vjerovati i srcem priznavati (postojanje Allaha), a nepostojanje bilo čega drugog ne šteti. Neki kažu: Dovoljno je srcem vjerovati, a jezikom očitovati. Ima murdžija kao što je Salahi i Halidi čija se učenja podudaraju sa stavom kaderija, a ima ih koji od njihovog učenja sasvim odstupaju. Murdžije su se dosta rano pocijepale na pet grupa i u svom učenju razišle toliko da jedni druge smatraju nevjernicima.
Drugovi Allahovog poslanika i pored iskrene bogobojaznosti, rada za dobro zajednice, živjeli su u strahu da im njihov rad ne bude konačno pomućen i upropašten nekim slučajnim licemjerstvom i eventualnim neprimjetnim propustom. Čovjek je po prirodi grješno biće i ne može nikada biti siguran za svoju konačnu sudbinu i konačno svoje vjerovanje sve do posljednih časova svoga života. Samo meleki, bezgrješna duhovna Allahova bića, mogu biti sigurni u svoje vjerovanje.
Sadržaj ajeta: „… i oni koji dijele od onoga što im je dato, a srca im dršću…“, na pitanje Aiše, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, protumačio je riječima: „To su oni koji redovno obavljaju namaz, poste i dijele zekat (sadaku), a opet strahuju da im se to neće uvažiti kod Allaha, dželle šanuhu.“
Ajet: „Allah im je predočio ono čemu se oni nisu nadali i što nisu ni mislili…“, neki iz prvih generacija (selef) tumačili su da su to loši poslovi koje su oni smatrali dobrim i plemenitim. Dobra djela treba raditi samo u ime Allaha, dželle šanuhu, bez ovozemnih interesa.
3. Ibn-Hadžer i Kastelani smatraju da se spojena lična zamjenica trećeg lica „hu“ u riječi „hafehu“ odnosi na licemjerstvo (nifak), dok Ajni smatra da se ona odnosi na Uzvišenog Allaha.
4. Izjava Hasana Basrija zasniva se između brojnih ajeta i na ovom: „Za vjernika koji se boji mjesta na kome će stati pred svojim Gospodarom imaju dva Dženneta.“
Od Hasana Basrija prenesene su i riječi: „Tako mi Allaha! U prošlosti nije bilo nijednog dobrog vjernika koji nije strahovao od posljedica licemjerstva, niti će ga u budućnosti biti, kao što nije nikada bilo licemjera, a da nije bio ravnodušan i bezbrižan za svoju sudbinu, niti će ga u budućnosti biti.“
Hasan Basri često govoraše: „Licemjerac je onaj ko se ne plaši licemjerstva.“
islambosna.ba