Ekonomska kriza je zapravo politička
Evropa ne pati od dužničke krize. Prije je to politička kriza. Sa izuzetkom Grčke, zemlje Evropske unije pod udarom finansijskih tržišta u osnovi su jake, bogate i produktivne. Ipak, od početnih mlakih reakcija kada je prije dvije godine počela kriza u Grčkoj, do najnovijeg sporazuma koji je njemačka kancelarka Angela Merkel nametnula zemljama članicama EU, evropski lideri su bili iznenađujuće nevoljni da se suoče sa političkim činjenicama. Izmjene sporazuma, predložene tokom prošlosedmičnog samita, fokusirane su jedino na dug, i malo toga čine za rješavanje političke nesigurnosti koja podstiče finansijsku zarazu u središtu krize.
Ustvari, ograničenja fiskalnog pakta koji je dogovoren na samitu u Briselu devetog decembra vjerovatno će samo ubrzati kraj eura, umjesto da ga spasi. Uvođenje pravila o deficitu i dugu u tekst ugovora neće odvratiti međunarodna tržišta obveznica od naplaćivanja neodrživo visokih stopa zemljama EU koje pokušavaju posuditi novac. Niti je to pravi lijek za evropske vlade pod stresom, koje trebaju naći način za izlazak iz duga, a da ne uguše svoje ekonomije smiješnim pravilima javnih finansija. Lideri EU, a posebno Merkel, moraju pokazati posvećenost pravoj političkoj i fiskalnoj uniji koja svojim članicama nudi podršku, a ne samo sankcije. Monetarna unija će preživjeti samo zajedničkim udruživanjem snaga eurozone u kolektivni dužnički instrument, istovremeno nudeći proces istinskog odlučivanja o reguliranju evropske ekonomije. Tehnokratski zahtjevi za fiskalna ograničenja u osnovi pogrešno shvataju tržišta, prirodu problema i njegovo rješenje. Finansijska zaraza je u vezi sa uvjerenjima, opažanjima i testiranjem političke volje, a tržišta vjerovatno neće kupiti ono što Merkel prodaje – kao i zemlje članice koje moraju slijediti njene naredbe.
MMF procjenjuje da će zaduženost Japana dostići 250 posto BDP-a u 2015., ali niko ne govori o japanskim problemima finansiranja obveznicama. Tvrdnja da Evropljani trebaju “živjeti unutar svojih mogućnosti” je besmislena u svijetu gdje postoji fleksibilnost u načinu na koji tržišta vide šta znače pogodni nivoi zaduživanja.
Dakle, šta se uistinu događa u Evropi? Je li zaista riječ o dugu? Ne. Brojke o dugu i deficitu razlikuju se širom Evropske unije i, ustvari, širom industrijaliziranog svijeta, a ipak nivoi zaduživanja ne prate pouzdano iznose koje tržišta obveznica naplaćuju suverenim dužnicima u Evropi ili negdje drugo. Omjer duga prema BDP-u, kako je Međunarodni monetarni fond (MMF) zabilježio, varira od 87 posto (Francuska) do 67 posto (Španija) do 121 posto (Italija), a ipak svim ovim evropskim zemljama se naplaćuju stope iznad onih koje se naplaćuju državama poput Njemačke (83 posto), SAD-a (100 posto) ili Japana (nevjerovatnih 233 posto). MMF procjenjuje da će zaduženost Japana dostići 250 posto BDP-a u 2015. Radi poređenja, MMF predviđa da će grčki omjer duga prema BDP-u u 2015. biti 165 posto, Italije 116 posto i Španije 76 posto. Ipak, niko ne govori o japanskim problemima finansiranja obveznicama. Zaključak? Tvrdnja da Evropljani trebaju “živjeti unutar svojih mogućnosti” je besmislena u svijetu gdje postoji fleksibilnost u načinu na koji tržišta vide šta znače pogodni nivoi zaduživanja.
Ekonomski faktori
Vjerovatno je dug važan zbog drugih ekonomskih faktora. Da li je problem u tome da su evropske zemlje jednostavno previše ekonomski različite da bi bile u valutnoj uniji, čineći investitore više zabrinutim zbog duga u eurozoni nego u nacionalnim okruženjima? Još jednom, dokaz ne podržava ovaj laki odgovor. Valute su, bez historijskih izuzetaka, određene državnim granicama – politikom – a ne konvergentnim ekonomskim zonama. Sjedinjene Države su primjer za to. Iz čisto ekonomskog gledišta, one ne bi trebale imati jedinstvenu valutu pošto regionalni ekonomski ciklusi širom SAD-a neizbježno dovode do različitih fiskalnih i monetarnih potreba uprkos univerzalnoj monetarnoj i tečajnoj politici Federalnih rezervi. Ozbiljni studij o ispitivanju optimalnih geografskih oblasti za jedinstvenu valutu sugeriraju da bi Sjedinjene Države trebale imati nekoliko valuta – dolar pacifičko-sjeverozapadnog područja, dolar južnih država SAD-a, industrijski dolar Srednjeg zapada i sjeveroistočni dolar. Ipak, niko ne brine o raspadu američkog dolara zbog toga.
Razlog? Političko jedinstvo. Sjedinjene Države preživljavaju svoje neujednačene regionalne ekonomske cikluse jer imaju istinsku fiskalnu i političku uniju. Trezor obveznica upravlja rizikom na nacionalnom nivou dok automatski stabilizira podjelu sredstava gdje je to potrebno u teško pogođenim oblastima i uvodi prihode iz naprednih oblasti. Kroz trenutnu krizu, stabilnost Amerike kao jedinstvenog političkog tijela nikada nije dovedena u sumnju, pružajući povjerenje i sigurnost tržištima uprkos uznemiravajućim efektima Velike recesije.
Ako su štednja i besmislena pravila o deficitu i dugovima u fiskalnoj uniji jedini način za napredovanje eurozone, onda bismo se svi trebali pripremiti za njen kraj.
Umjesto prepoznavanja važnosti političke posvećenosti i političkog mehanizma u stabiliziranju monetarnih unija, oni koji su zainteresirani za mjere štednje, međutim, koriste krizu kako bi poduprli svoje planove, sa očiglednim ignoriranjem posljedica.
Dok su prošlosedmični sporazum sastavili Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy kao osnovu za fiskalnu uniju, ustanovljeni sistem nema nikakvih sličnosti sa bilo kakvom funkcionalnom fiskalnom unijom u historiji. Upravljanje samo pravilima i sankcijama, zamišljajući da će se nacionalne vlade nekako pridržavati ciljeva očuvanja javnog duga na 60 posto BDP-a i budžetskog deficita na tri posto BDP-a suprotno je svemu što znamo o tome kako politika djeluje u stvarnom životu i podsjeća na magično razmišljanje. Sporazum je obnovljena verzija postojećeg Pakta za stabilnost i rast (SGP), zasnovana na smjernicama postavljenim prije dvije decenije, kada su evropski lideri odlučili da krenu naprijed sa eurom.
Podsjetimo da su Njemačka i Francuska obje na kraju prekršile SGP (kao što su trebale) kada je njihovim ekonomijama bio potreban poticaj. Romano Prodi čuveno je pakt nazvao “glupim” kada je bio predsjednik Evropske komisije, a ekonomska teorija nikada nije pronašla osnovu za određene ciljne brojeve. Ono što je potrebno nije automatska primjena nepromišljenih pravila osuđenih da se sruše, već opreznost u odlučivanju šta je ispravno u datoj situaciji, a što zajednički utvrde demokratski izabrani lideri EU unutar upravnih institucija prave fiskalne unije.
Pojedinačne valute historijski su kovane u ratu kao dio većih projekata izgradnje države koji su oborili moć centru kroz oporezivanje, potrošnju i dužničke instrumente, a kojih su se dočepali lideri u potrazi za sredstvima za preživljavanje uoči vojnih sukoba. Evropska unija je bila izuzetak, ali je njeno vrijeme možda isteklo. Koliko politički teško može biti za Merkel da prizna potrebu za udruživanjem suvereniteta pristajanjem na euroobveznice i istinsku fiskalnu uniju, toliko je u najboljem slučaju za nju kratkovido da uništi znatne ekonomske i političke koristi koje je Njemačka sakupila od eura i šireg EU projekta. Ako su štednja i besmislena pravila o deficitu i dugovima u fiskalnoj uniji jedini način za napredovanje eurozone, onda bismo se svi trebali pripremiti za njen kraj.
Mišljenja izražena u ovom tekstu su autorova i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
(balkansaljazeeranet)