Predvođena jednim od najpoznatijih zagovornika islamske demokracije u svijetu, islamskim misliocem Rašidom Gannušijem, u Tunisu je krajem oktobra pobijedila islamistička stranka Al-Nahda al-islamiyya, osvojivši 90 od 217 mjesta u Vijeću koje će donijeti novi ustav.
U Maroku je prošle sedmice pobijedila, također, islamistička Stranka napretka i razvoja (PJD), osvojivši 80 od 395 mjesta u marokanskom parlamentu, a njezinog lidera Abdelillaha Benkiranea kralj Muhammed VI. imenovao je za premijera.
Spontani bunt
Očekuje se da u Egiptu na prvim parlamentarnim izborima poslije više od tri decenije Mubarakove diktature pobijedi Stranka slobode i pravde koju je osnovalo najpoznatije islamističko bratstvo “Muslimanska braća”.
U Libiji je pobjedničko Nacionalno prijelazno vijeće, nakon svrgavanja Gaddafijevog režima, najavilo da će novi libijski ustav biti utemeljen na šeri’atu (legislativi sadržanoj u Kur’anu i sunnetu poslanika Muhammeda).
Dok nastaje ovaj tekst, traju demonstracije protiv diktatorskih režima u Jemenu i Siriji, povremeno i u Bahrejnu, Izrael nastavlja sa svojom okupacijom palestinskih teritorija na Zapadnoj obali i u području Jerusalema, a Palestina se u OUN-u nastavlja boriti za priznavanje svoje državnosti na koju se ovo najviše međunarodno političko tijelo obavezalo 1948. godine. Kuda ide “arapsko proljeće”?
Na to pitanje odgovor se sada može bar naslutiti, mada će se na njega potpunije moći odgovarati tek nakon dramatičnih događaja koji nas očekuju u narednim mjesecima, a vjerovatno i godinama.
Pobjeda islamista na demokratskim parlamentarnim izborima u nekoliko spomenutih arapskih zemalja, kao i njihova gotovo sigurna buduća pobjeda u Jemenu, Siriji i Alžiru, svjedoči o tome da dolazi vrijeme novog, islamskoga koncepta države u ovom svijetu, ali i vrijeme novih međunarodnih odnosa.
Odgovor na pitanje o pokretanju “arapskog proljeća” dao je već spomenuti dr. Gannuši, nakon povratka u svoj Tunis kada je rekao da je to “proljeće” nastalo kao spontani bunt ugnjetenih muslimanskih naroda, a ne kao intervencija izvana – jer nijedna vanjska sila ne bi mogla natjerati siromašnog tuniskog studenta Muhameda Bouazizija da se spali.
Upravo je taj student pokrenuo bujicu bijesa svoga, a onda i ostalih arapskih naroda protiv diktatorskih režima u njihovim zemljama.
Globalni fenomen
U širokoj povijesnoj, političkoj i društvenoj pozadini “arapskog proljeća” kriju se mnogo dublji faktori od samospaljivanja jednog studenta, pa čak i od pukog bunta arapskih naroda – jer “arapsko proljeće”, ma koliko bilo kompleksan fenomen, ima svoju dominantnu misao, svoj specifični politički profil i svoje najšire postavljene ciljeve iza kojih stoji volja ne samo islamista nego većine građana u svakom muslimanskom narodu.
Ono se ne može razumjeti ukoliko se ne razumije priroda islama kao “permanentne revolucije” protiv svakog vida tlačenja ljudskog bića.
Ovaj globalni fenomen ispravnije je nazivati “islamskim proljećem” ili “islamskim buđenjem” (al-sahwa al-islamiyya). (Sahwa etimološki znači: buđenje, dolaženje svijesti, spoznaja, samosvijest…).
Do tog buđenja ne bi došlo da upravo u Egiptu tridesetih godina XX stoljeća – dakle, pred Drugi svjetski rat, kada je došlo do prekomponiranja svjetskih interesnih sfera i etabliranja cionističke države Izraela na tlu Palestine – nije nastalo najjače islamističko bratstvo “Muslimanska braća” (Ikhwan al-muslimin) koje je zagovaralo islamski poredak u ovoj zemlji, odbranu Palestine, vojnopolitičku solidarnost muslimanskih naroda i njihovo oslobađanje od zapadnih kolonijalnih sila.
Osnivač te organizacije, Hasan al-Banna, ubijen je u atentatu 1949. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, a njegovog nastavljača, najpoznatijeg pisca i aktivistu ovog pokreta, Sayyida Qutba, (pan)arapski režim Gamala Abdunasira objesio je 1966. Između 1970. i 1980. na univerzitetima u Alžiru i Tunisu predavali su prognani članovi “Muslimanske braće” Muhammed al-Ghazzali i Jusuf al-Qaradawi.
Oni su, uz Qutba, Mustafu Siba’ija i Seida Havu (Sirija) te Hasana Turabija (Sudan) i Rašida Gannušija (Tunis), najpoznatiji mislioci i pisci – zagovornici političkog islama. To što se danas u arapskom, a jučer u izvanarapskom muslimanskom svijetu (Pakistan, Iran, Turska, Indonezija, Malezija, pa i Afganistan…) dešava na političkom i društvenom planu djelo je spomenutih i inih reformatora i islamskih revolucionara potaknuto razumijevanjem političke dimenzije osnovnih islamskih izvora, Kur’ana i sunneta, kao i sviješću o uzrocima “žalosnog stanja muslimanskih naroda”.
Nakon najmanje dva stoljeća nesvijesti i letargije, tokom kojih je islamska civilizacija doživjela svoj pad i bila prevladana civilizacijom Zapada, XX stoljeće dalo je najplodnija istraživanja političke dimenzije islamskog učenja, najviše političkih ideja i vizija utemeljenih na islamskim izvorima, najviše islamskih političkih mislilaca i aktivista.
U doba “poraza sekularnih ideologija” u muslimanskom svijetu (arabizma, panarabizma, socijalizma, ba’asizma, marksizma, liberalizma, laicizma…), “islamsko buđenje” označava povratak dostojanstva arapskog i muslimanskog čovjeka u vlastitom identitetu, ali i povratak islamske civilizacije i njezinih vrijednosti na globalnu scenu.
Otimanje Palestine
I s ma koliko prepreka se susrelo (plemenske i mezhepske podjele te svrstavanja pojedinih arapskih zemalja uz različite svjetske sile…), “islamsko buđenje” ima realne šanse da ostvari svoje ciljeve prije svega zato što to više nije buđenje elita, ove ili one društvene klase, nego je to buđenje muslimanskih naroda koji se vraćaju svojim izvorima i koji zbacuju satelitske vlade i diktatore koje im je, u postkolonijalnom periodu, nametnuo Zapad.
“Islamsko buđenje” se događa u vrijeme najvećeg internacionalnog bojkota Izraela zbog njegove okupacije i kolonizacije Palestine. Za protagoniste “islamskog buđenja” Palestina nije samo palestinsko, niti samo arapsko, već je ona svemuslimansko pitanje. (“Palestina je najvažnije pitanje našeg ummeta”, govorio je ajetullah Homeini, vođa islamske revolucije i utemeljitelj Islamske Republike Irana.)
U njoj je smještena po važnosti treća džamija na Planeti, Mesdžidu’l-aqsa, sa svojom “blagoslovljenom okolicom”, koja simbolizira suštinu islamskog ekumenizma: Musa, Isa i Muhammed (koji je u ovoj džamiji, u noći Isra’a i Mi’radža, predvodio molitvu ispred svih vjerovjesnika) mogu živjeti skupa u miru; Jerusalem je sveti grad muslimana, kršćana i jevreja; sve vjere imaju isti “korijen”, ali i isto “ušće”, itd.
Oteti ovaj sveti grad iz muslimanskih ruku znači ubiti islamsku ideju tevhida (jednoboštva) i zajedničkog života svih monoteista, a muslimanske narode držati u stanju duhovne i vojnopolitičke potlačenosti.
Učitelji “islamskog buđenja” decenijama podučavaju čovječanstvo spomenutom ekumenizmu uporno ponavljajući da anticionizam ne znači i antisemitizam, da nepriznavanje cionističke države na palestinskoj teritoriji ne znači nepriznavanje jevrejskog naroda niti njegovu eksterminaciju (koju su mu u prošlom stoljeću priredili upravo narodi zapadne Evrope i Rusije).
Zaustavljen u svojoj ekspanziji na sjever, u ratu protiv libanskog, proiranskog Hizbullaha 2006 . godine, Izrael je vrlo brzo, već 2008. godine – da bi povratio izgubljenu slavu nepobjedive i najveće vojne sile na Bliskom istoku i oporavio se od poraza – izveo krvavu agresiju na opkoljenu Gazzu ubivši više od 1.500 djece, staraca i žena. I ponovo doživio poraz i blamažu pred svjetskom, a naročito pred domaćom javnošću koja ima sve manje snage za ciljeve svjetskog cionizma!
U novonastaloj i najtežoj poziciji u više od 60 godina svoga postojanja, Izrael i njegovi saveznici sa Zapada i Dalekog istoka vode žestoku medijsku kampanju protiv svih pokreta “islamskog buđenja”, teoretičara političkog islama i islamskih propisa sadržanih u šeri’atu. (Vidjeti, npr., kako samo naši analitičari ubjeđuju javnost kako je “arapsko proljeće” “pokret za demokraciju, ali ne i za šeri’at”!
Kao da je “islamski” Bog pogriješio kada je donosio Svoje propise pa Ga sada bošnjačke “intelektualne gromade” ispravljaju!
Pozicija Bošnjaka
Zapadnjački oponenti “islamskog buđenja” odavno imaju plan kako da zaustave njegov marš: proizvodeći bliskoistočni sukob između ši’ija i sunnija, potkopavajući prijateljske odnose između najvažnijih muslimanskih zemalja, Kraljevine Saudijske Arabije i Islamske Republike Irana, proizvodeći militantne grupe kakve su El-Kaida, talibani i “vehabije”, a onda i prijeteći cijepanjem bliskoistočnih, pretežno muslimanskih država po etničkim ili mezhepskim šavovima.
Pred tom opasnošću danas stoje Sirija, Turska, Iran, Liban, Libija, pa čak i Saudijska Arabija.
Takav scenario, koji bi vodio u nove lokalne ratove, pa čak i u regionalni rat, kao i uspjeh “islamskog buđenja” neminovno će se odraziti na poziciju naše zemlje, posebno Bošnjaka i svih muslimanskih etničkih zajednica na Balkanu.
Naša zemlja se nalazi između čekića i nakovnja: ukoliko ne podrži Palestinu, izgubit će svoje najperspektivnije i najodanije saveznike u svijetu, a ako stane uz palestinski narod i “islamsko buđenje”, mogla bi da izgubi američku i veći dio evropske podrške, nakon čega bi bila prepuštena na milost i nemilost velikosrpskom pokretu.
Protagonisti toga pokreta odavno imaju tijesne veze sa globalnim cionističkim pokretom koji otvara vrata Dodiku u republikanskoj ultrakonzervativnoj i militantnoj Americi (izraelski rasist Liebermann boravio je u B. Luci u vrijeme “terorističkog napada” na Američku ambasadu u Sarajevu?!).
Zvanični Beograd službeno podržava Palestinu (kako bi spriječio većinu muslimanskih zemalja da priznaju Kosovo), mada njegovi mediji od islamskih demokrata prave teroriste, a Srbe i Jevreje predstavljaju kao žrtve globalnog “džihada”. No, državni sekretar američke administracije, Hilari Klinton (Hillary Clinton), već je najavila da će SAD ući u pregovore sa “umjerenim” islamistima, a papa Racinger (Ratzinger), nakon uvrede koju je nanio muslimanima prije pet-šest godina, prevrće list i sve glasnije podupire pravednu palestinsku stvar i otvara puteve ka Islamskoj Republici Iranu, što izaziva bijes Izraela.
Takav razvoj događaja i uspjeh “islamskog buđenja” dugoročna su šansa naše zemlje na međunarodnom planu. Da je sreće, Sarajevo, kao “evropski Jerusalem”, moglo bi biti tačka susretanja Zapada i islamskog svijeta, ubuduće – na novim, pravednijim osnovama.
Donošenje novog ustava
Islamski koncept države koga donose islamisti podrazumijeva donošenje ustava čije osnove i vrijednosti neće moći mijenjati nijedna parlamentarna većina. Između ostaloga, taj ustav će podrazumijevati sljedeće:
U budućim ustavima islamskih demokracija u arapskom i muslimanskom svijetu suverenitet će pripadati Božijoj legislativi fiksiranoj u osnovnim islamskim izvorima, a tome suverenitetu će biti podređen suverenitet pojedinca, naroda i države; svakom građaninu bit će zaštićeni život, vjera, čast, imovina i potomstvo; resursi zemlje bit će nacionalizirani i pripadat će svim građanima; država će voditi politiku najšire socijalne zaštite: bogati će se morati odricati jednog dijela svoga kapitala u korist bespomoćnih; neće biti nedodirljivih ni svetih; sudska i izvršna vlast će biti striktno razdvojene.
Džemaludin Latić