Sjećamo se, progonjeni su i drugi generali i komandati ArmijeRBiH, mnoge su ti progoni otjerali u smrt, ali ovaj sadašnji progon Dudakovića i drugova, ima značenje udara na cijelu Krajinu i njenu herojsku odbranu. A ako se slomi Krajina, slomljeno je Sarajevo!
Na žalost, krajiški ponos se zagubio pod ideologijom mutavosti koju sprovodi veseli Hamdija Lipovača, dok Krajinšnici u njemu gledaju nekakvog svog prvaka, pa ne vide sami sebe. Bihać sramotno šuti, namjesto da organizira masovne demonstracije, sa deset-dvadeset hiljada ljudi, i da glasno poruči: Mi ne damo krajiške heroje! Taman posla, kako bi veseli Hamdija izigravao kralja ako bi u toj Krajini bilo još ljudi vrijednih poštovanja!? Zato je Bihać pretvoren u kazamat komunističkog jednoumlja, u kome se ne mogu održati ni obične tribine, a kamo li mitinzi podrške ljudima koji su odbranili Bihać i Krajinu, i obezbijedili tom Lipovači da godinama bude čio i veseo. Krajišnici bi morali razumjeti kako je politika na uzdama dejtonske ideologije, odakle se kreiraju optužnice protiv bh. patrota, pa se nije uzdati u „lipovače” i ostale.
Ako u krajiškom srcu ima ponosa, a ne sumnjamo u to, onda taj ponos mora preuzeti liderstvo u Krajini, što znači – iskazati masovno, jedinstveno, odlučno negodovanje zbog procesa protiv Dudakovića i drugova, koji se hajcaju iz posrbljene Banja Luke i prihvataju iz pomutavljenog Bihaća. Svi koji preporučuju da svako treba da radi svoj posao, progonitelji svoj, a žrtva svoj, da treba odsaburit”, pa prenoćiti, pa opet prenoćiti, zapravo pušu u jedra ovoj velikoj nepravdi.
Nema ničeg lošeg u pravu jednog naroda da javno i masovno saopšti svoj stav o nekoj nepravdi. Onaj ko Bošnjake gura u strah od svoga mišljenja, od svoga osjećanja, zapravo, Bošnjake gura u nestanak.
Ovim tekstom pozivamo na otvaranje i oslobađanje bošnjačke emocije, tog bola potlačene, ponižene, obespravljene žrtve, koju je povijest podučila kako svoje osjećaje treba skrivati, a svoja ljudska prava ne tražiti, jer su despoti izmislili da će ti – ako zastražiš bolje biti još gore. Takve poduke nisu daleko od pameti, jer će, evo, ovaj tekst neko tumačiti kao poziv na ekstremizam, a zapravo je poziv na slobodu i demokratiju.
Oni koji smatraju da Bošnjaci nemaju pravo na ulici, u masovnim protestima, upravo pred pravosudnim instancama, iskazati svoje negodovanje zbog hapšenja časnih ljudi, heroja i patriota ove zemlje – e, takvi su s onu stranu demokratije i antifašizma. A s onu stranu su i bezmalo svi bošnjački političari koji ne nalaze za shodno da se oglase, a kamo li da pozovu narod na jedan dostojanstveni skup podrške uhapšenim i optuženim patriotima. Milorad Dodik bi takvo nešto sigurno uradio, u velikosrpskom slučaju.
Jer, Dodik se, za razliku od bošnjačkih gmizavaca, ne stidi, i ne plaši, samim tim što nije dužan nikome polagati račune, do li Beogradu. A Beogradu račune polažu i ovi naši/njihovi, haman. Otud kao opomena zvuči obraćanje načelnika turske Općine Meram iz Konje, Serdara Kalajdžije, na protestnom mitingu u Hadžićima, gdje on, Turčin, poručuje kako -„turski narod podržava borbu Bošnjaka za pravdu”. Jadni smo mi ako smo spali na to da nas prije podržavaju turski, nego bošnjački političari, i da naše uhapšene heroje prije podržava turski nego bošnjački narod!
(kipba)