Tahrir šalje podršku Wall Streetu
Svima vama u Americi koji trenutno okupirate parkove, trgove i druge prostore, poručujemo: vaši drugovi u Kairu posmatraju vas sa solidarnošću. Budući da smo od vas dobili toliko savjeta o procesu prelaska u demokratiju, smatramo da je sada red da mi vama damo neke savjete.
Moglo bi se reći da sada vodimo istu borbu. Ono što većina komentatora naziva „Arapskim proljećem“ vuče korijene iz demonstracija, nereda, štrajkova i okupacija širom svijeta, i temelji se na dugogodišnjim borbama narodnih i građanskih pokreta. Trenutak u kome se nalazite nije ništa novo, jer se mi u Egiptu i drugdje već dugo borimo protiv sistema represije, obespravljivanja i nekontrolisanog haranja globalnog kapitalizma (da, dobro ste pročitali, kapitalizma): sistema koji je od svijeta napravio opasno i okrutno mjesto za njegove stanovnike. Kako interesi vlada sve više služe interesima i potrebama privatnog, transnacionalnog kapitala, naši gradovi i kuće postaju sve apstraktnija i sve nasilnija mjesta, izložena periodičnim razornim talasima ekonomskog razvoja ili urbanističkog uređenja.
Čitava jedna generacija ljudi širom svijeta stasala je i shvatila, racionalno i emocionalno, da nam u sadašnjem poretku nema opstanka. Živeći pod mjerama strukturnog prilagođavanja i navodne ekspertize međunarodnih organizacija poput Svjetske banke i MMF-a, gledali smo kako se naši resursi, industrije i javni servisi rasprodaju i razgrađuju, dok „slobodno tržište“ nameće zavisnost od stranih proizvoda, ili čak inostrane hrane. Profite i prednosti tih oslobođenih tržišta odnijeli su drugi, dok su Egipat i druge južne države tonule u bijedu, pojačanu policijskom represijom i torturom.
Sadašnja kriza u Americi i zapadnoj Evropi donijela je ovu realnost i pred vaša vrata: kako sada stvari stoje, radit ćemo dok ne presvisnemo, savijenih grbača pod teretom privatnih dugova i javne štednje. Budući nezadovoljni proždiranjem posljednjih ostataka javne sfere i socijalne države, kapitalizam i „štedljiva država“ sada se ostrvljuju na privatni domen i pravo ljudi na pristojan smještaj, dok se hiljade protjeranih kućevlasnika sada našlo i bez krova nad glavom, i u dugovima prema bankama koje su ih istjerale na ulicu.
Zato smo uz vas, ne samo u pokušaju da srušite staro, već i da eksperimentišete s novim. Mi ne protestujemo. Kome da protestujemo? Šta bismo mogli da im tražimo što bi nam oni mogli dati? Mi okupiramo. Mi preuzimamo one prostore javnog djelovanja koji su komercijalizovani, privatizovani i prepušteni bezličnoj birokratiji, portfeljima nekretnina i policijskoj „zaštiti“. Ne dajte ove prostore, čuvajte ih, i neka se granice vaše okupacije šire. Najzad, ko je izgradio ove parkove, ove trgove, ove zgrade? Čijim su radom ta mjesta postala stvarna i dostojna života? Zašto bi bilo tako prirodno da nam se ona uskraćuju, stavljaju pod policijski nadzor i disciplinuju? Preuzimanje ovih prostora i pravedno i kolektivno upravljanje njima dovoljan je dokaz naše legitimnosti.
Mi smo u okupaciji Tahrira viđali ljude koji su na trg dolazili u suzama, jer je to bio prvi put da šetaju tim ulicama a da ih ne maltretira policija; nisu samo ideje važne, ovi prostori su od suštinske važnosti za razvoj novog svijeta. To su javni prostori. Prostori za okupljanje, opuštanje, sastajanje i komuniciranje – oni bi trebalo da budu razlog zašto živimo u gradovima. Tamo gdje su ih država i vlasnički interesi učinili nedostupnim, ekskluzivnim ili opasnim, na nama je da ih učinimo sigurnim, inkluzivnim i pravednim. Moramo ih otvoriti svima koji žele da grade bolji svijet, naročito onima marginalizovanim, isključenim, koji su najviše stradali.
To što radite u ovim prostorima nije ni grandiozno ni apstraktno, niti nešto svakidašnje poput „realne demokratije“; novonastali oblici prakse i društvenog angažmana koji se praktikuju u okupacijama ne pripadaju ispraznim idealima istrošenog parlamentarizma, koji se sada nazivaju demokratijom. Okupacije se moraju nastaviti, jer više nema nikog od koga bismo mogli da zahtijevamo reformu. Moraju se nastaviti jer stvaramo ono na šta više ne možemo da čekamo.
Ali ideologije vlasništva i pravilnosti ponovo će se manifestovati. Bilo kroz otvoreni sukob s vlasnicima zemljišta ili opštinskim vlastima, ili kroz uvijenije pokušaje da se kontroliše prostor putem saobraćajnih propisa, uredaba protiv kampovanja ili zdravstvenih i sigurnosnih pravila. Ono što želimo da napravimo od svojih gradova i prostora u direktnom je sukobu s onim što od nas traži zakon ili policija koja ga sprovodi.
Mi smo se suočili s takvim direktnim i posrednim nasiljem, i još uvek se suočavamo. Oni koji kažu da je egipatska revolucija bila mirna nisu vidjeli strahote koje nam je policija priredila, niti su vidjeli otpor, pa čak i silu, koju su revolucionari primenili prema policiji, u odbrani svojih okupiranih prostora. Prema procjeni same vlade, zapaljeno je 99 policijskih stanica, uništene su desetine policijskih vozila, i sve kancelarije vladajuće partije u Egiptu spaljene su do temelja. Podignute su barikade, policajci koji su nas gađali suzavcem ili bojevom municijom pretučeni su i kamenovani. Do noći 28. januara, povukli su se, i mi smo osvojili svoje gradove.
Mi ne želimo da pribegavamo nasilju, ali još manje želimo da izgubimo. Ako ne pružimo otpor, kada dođu da nam otmu ono što smo osvojili, sigurno ćemo izgubiti. Nemojte misliti da je taktika koju smo koristili vičući „mirni protesti“ bila fetišizovano nenasilje; da je država odmah popustila, bili bismo presretni, ali pošto je željela da nas zlostavlja, da nas tuče, da nas ubija, znali smo da nema druge nego da pružimo otpor. Da smo polegali i dozvolili da nas hapse, muče i ubijaju „iz principa“, ne bismo završili ništa manje okrvavljeni, pretučeni i ništa manje mrtvi. Budite spremni da branite to što ste okupirali, to što gradite, jer nakon svega što nam je oduzeto, ovi zaposjednuti prostori vrlo su dragocjeni.
U zaključku, jedini pravi savjet je da nastavite, da idete dalje i da se ne zaustavljate. Okupirajte više, pronađite jedni druge, gradite sve veće i veće mreže i stalno otkrivajte nove načine eksperimentisanja s društvenim životom, konsenzusom i demokratijom. Otkrijte nove načine korišćenja ovih prostora, otkrijte nove načine kako da ih zadržite i da ih se nikad ne odreknete. Pružite žestok otpor kada vas napadnu, ali inače uživajte u tome što radite, neka bude lahko, pa čak i zabavno. Sada svi posmatramo jedni druge, i mi vam iz Kaira poručujemo da se solidarišemo s vama, i da vas sve volimo zbog ovoga što radite.
Drugovi iz Kaira
Izvor: Peščanik.net
