Srebrenica:Nema djece, nema omladine, nema ništa

Srebrenička djeca će ovih dana, vjerovatno, ispisati najljepše rečenice iz njihovog skromnog djetinjstva. Udruženje „Sjaj“ iz ovog grada, u saradnji sa Narodnom bibliotekom, organizovalo je radionicu tokom koje će djeca pisati priče iz svog djetinjstva.

Mediha Smajić, predsjednica Udruženja Sjaj, govori nam kako na radionici učestvuje oko 70, uglavnom, povratničke djece iz Potočara, Osatice, Sasa, Sućeske i Skelana.

„Bitno je da se djeca druže, ali i da prvi put posjete biblioteku i muzej. Radovi koje urade kasnije će biti objedinjeni u jednu zbirku. Na promociju knjige, čije će štampanje finansirati Ministarstvo sigurnosti, pozvat ćemo roditelje, i ljude koji su bili uključeni u radionicu“ govori nam Mediha, čije će se Udruženje, kako kaže, u budućnosti boriti za sjajniju Srebrenicu.

Jedva se može skupiti 500 povratnika

Za istu takvu Srebrenicu bori se i Safet Alić, u čijem motelu, nakon druženja sa veselim srebreničkim mališanima, i obilaska muzeja, pijemo kafu. Zaposlenici motela nam kazuju kako je Safet, koji živi i radi u Švicarskog, prije nekoliko mjeseci odlučio kupiti objekat u centru grada, te ga pretvoriti u respektabilan motel. Desetak Srebreničana je nakon otvaranja motela dobilo posao.

Još desetine Srebreničana bi u budućnosti moglo dobiti posao, ako se iskoriste potencijali nekadašnjeg čuvenog banjskog lječilišta Guber, koje se nalazi nekoliko kilometara od centra grada. Svjež i čist zrak, netaknuta priroda, šetalište i ljekovite vode, i danas mame turiste iz svih krajeva naše zemlje.

Na šetalištu prema Guberu susrećemo povratnice Zehru Mustafić i Džemu Pašić. Vratile su se 2001. godine. Zehru, koja je u genocidu izgubila muža, a sina poslije rata, pitamo kako se živi u Srebrenici mimo 11. jula?

„Žalosno. Sve je prazno, prazno… Dođu starci i budu pred svojim vratima. Ja sama živim. Cure se poudale. Imam dvije kćerke u Sarajevu i jednu u Njemačkoj. Šta će ovdje omladina? Ja da nemam penzije, ne bi znala šta ću“ govori nam Zehra.

I Džema je izgubila najmilije u genocidu. No, uprkos tome, vratila se u mjesto gdje je doživjela najsretnije trenutke u svom životu. Ali, danas, pored najmilijih, fali joj i komšiluk.

„Nema djece, nema omladine, nema ništa. Zatreba mi litar mlijeka, nemam koga da pošaljem da mi kupi. A da ima dijete ono bi začas trknulo“ govori Džema.

Ona tvrdi da oni što pričaju po televizijama o Srebrenici lažu, kada govore o broju stanovnika u ovom gradu. Prema njenim procjenama, u gradu se jedva može skupiti 500 povratnika.

‘Očna voda’ besplatna

„Ovi što rade ovdje, došli su zbog svog interesa. Svi su po Federaciji! Ovdje ih nema. Ostajemo mi. Prvi smo se vratili, mi što smo zadnji izašli iz Potočara 1995.“ kazuje nam Džema.

Nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje smo razgovarali sa ovim hrabrim srebreničkim majkama, nalaze se izvori ljekovite vode. U flaše smo nasuli „očnu vodu“. Ukoliko imate problema sa očima, reći će vam Srebreničani, ova voda će vam sigurno pomoći. A uz to, besplatna je.

Vraćajući se sa Gubera u centar grada, pored Islamskog centra, koji se nalazi uz Čaršijsku džamiju, susrećemo Damira efendiju Peštalića, glavnog srebreničkog imama. Rođen je u Gradačcu, supruga mu je iz Livna, a on posljednjih godina radi u Srebrenici. I sa Peštalićem razgovaramo o životu ljudi u ovom gradu.

„Neki džemati su stabilni, ima i omladine. Dosta ih je došlo. Ali, naravno, to je malo. Kada se uzme u obzir da je cijeli taj teret Srebrenice pao na ljude koji se bave lokalnom politikom i oni nisu imali baš neku podršku, mi moramo biti zadovoljni. Međutim, ne smijemo biti potpuno zadovoljni. Moramo vidjeti kako zadržati ljude koji su se vratili“ govori nam Peštalić, ističući da bi najveća tragedija bila kada bi se ljudi koji su se vratili u Srebrenicu, počeli ponovo odlaziti.

Od 2008. nije otvorena nijedna firma

„Nije rješenje problema litar ulja ili kilogram šećera, nego da ljudi imaju posao i da rade“ jasan je Peštalić.

No, Ahmed Ustić nije čekao ulje i šećer. Vratio se u rodni grad 2008., a u februaru iduće godine, odlučio je nastaviti porodičnu tradiciju. Obnovio je frizerski salon „Jasmin“, kojeg je prije 65 godina utemeljio njegov djed Enez.

„Dobro je, imam posla. S obzirom koliko ima građana u Srebrenici i nije loše. Međutim, alarmantno je stanje što se tiče stanovništva. Ljudi odlaze. Dosta mladih ljudi odlazi, za školom ili poslom“ govori nam Ahmed, dok šiša svoju sugrađanku Željku.

Tvrdi, od kada se vratio u Srebrenicu, nijedna firma nije otvorena. Ljudi koji žele da ulože novac, nastavlja priču Ahmed, često naiđu na opstrukcije ili prekide u radu.

Inače, ovaj Srebreničanin je i član benda „Stari grad“, koji broji tri člana.

„To mi je hobi i jedna razonoda u Srebrenici. To mi je neki momenat, koji me malo relaksira“ govori nam Ahmed.

Srebreničke zgrade su ovih dana okružene iscijepanim drvima. Zima se bliži, a stanovi su hladni. Na izlazu iz Srebrenice prema Potočarima, na lokalnoj stanici, autobusi čekaju putnike. Baš kao što Srebrenica čeka povratak svojih stanovnika i sretnije dane u budućnosti.

 

(bportalba)