Podvala zvana „bosanski islam“
Svjedoci smo u poslijeratnom periodu da mnogi „čuvari“ islama u Bosni daju mnoge analize, komentare i svoje viđenje dešavanja u vjerskom životu Bošnjaka. Izražavaju zgražanje i zabrinutost zbog „negativnih pojava“ vezanih za islam. Posljednji od takvih su bili intervju prof. Matvejevića, kao i izjava kardinala Puljića kako „ovo nisu muslimani uz koje je on odrastao“. I Nijaz Duraković je nedavno dao intervju u kojem kaže „Mi bismo morali afirmirati onaj islam koji se pokazao kao civilizacijski i kao, na kraju krajeva, bosanski“. Još bi se tu moglo nabrajati, lista je duga.
Pored upitnika iznad glave zbog nerazumjevanja ko ih je ovlastio da muslimanima tumače islam, ono što nas interesuje jeste i kakav je to islam „bosanski“ i šta on podrazumjeva?
Ova fraza se vrti u nedogled još od rata, no najčešće niko od njenih zagovornika ne želi da objasni šta bi to bio „bosanski islam“ i u čemu se to sadašnji bosanski muslimani razlikuju od onih „starih“ za kojima oni tako mnogo žale.
Objektivno sagledavajući stvari, Bošnjaci su poslije rata i genocida prošli jedan vid islamizacije. Nazivanje selama kao pozdrava je dosta zastupljeno, broj vjernika praktičara se povećao, islamska zajednica je ojačala i konsolidovala se, pa predstavlja značajan faktor u bošnjačkom korpusu. Vjernici su se počeli eksponirati u javnom prostoru, ezani se čuju po gradovima itd… Svaki dan nailazimo na muslimane koji ne žele živjeti dvostrukim životom, jednim u džamiji, a drugim na ulici, nego žele živjeti islam punim plućima dajući to pravo i drugim vjeroispovjestima. To su neke od razlika u odnosu na stanje u socijalizmu i vjerovatno je to ono što smeta ovim „čuvarima“. Muslimani kakve su oni voljeli su vjerovatno oni kojima je vrhunac duhovnosti bio post od alkohola za vrijeme ramazana i tradicionalni odlazak na bajram namaz, a zatim u kafanu.
Zbog ovoga je važno istaći i podvući da ne postoji „bosanski islam“. To bi značilo da postoji i američki, afganistanski, turski itd…musliman vjeru ne smije tako shvatati. Vjera i vjerski propisi su jedno, a tradicija, običaji i kultura jednog naroda nešto drugo. To što većina Bošnjaka preferira hanefijski mezheb su interna islamska pravna pitanja i to ne mijenja činjenicu da su muslimani u vjerskom pogledu jedan korpus, jer priznate pravne škole nisu osnov za bilo kakve podjele.
Naravno, svi mi volimo našu tradiciju i kulturno naslijeđe. Nane sa šamijama, klanjanje na serdžadama, francuske kapice, arhitektura, stari kulinarski specijaliteti, turska jezična zaostavština, baščaršijski ćevapi, stari zanati, Musa Ćazim Ćatić i Hamza Humo, sve su to stvari koje ljubomorno trebamo čuvati, ali one nisu dio našeg vjerskog, nego nacionalnog identiteta.
To nam se uporno pokušava podmetnuti i podvesti pod nekakav sataraš zvani „bosanski islam“. Time nam govore da mi nismo kao „oni tamo“ retrogradni narodi, pa da svaki dan idemo u džamiju, žene nam se pokrivaju, a djeca idu u mekteb, nego smo ipak malo moderniji i „europskiji“ zato što volimo i diskoteke, alkohol, Ligu prvaka, Kadera Abdolaha i slične blagodati zapadne civilizacije.
Ono što njima zapravo smeta je islam i njegovo praktikovanje. Zbog toga Bošnjaci ne smiju upadati u ovu zamku i smatrati da se u Bosni treba razvijati nekakava devijacija islamskog učenja koja će nas razlikovati i distancirati od ostalih muslimanskih naroda.
Autor: N.S.
(SAN)