U to vrijeme bio je stacioniran na položajima oko Srebrenice i imao je priliku svjedočiti užasu koje je lokalno stanovništvo svakodnevno proživljavalo.
– Od komande UNPROFOR-a 22. maja 1993. godine dobili smo striktnu naredbu da u Srebrenici ne možemo spasiti niti pružiti bilo kakav medicinski tretman “ranjenom muslimanu starijem od 15 i mlađem od 60 godina”. Budući da sam u to vrijeme bio drugi u lancu komandne odgovornosti jedne od UN-ovih osmatračnica, otvoreno sam protestirao zbog ovakve odluke – otkrio je Steiner za Dnevni avaz.
Saobraćajna nesreća
Prije nekoliko sedmica odlučili ste Komisiji za ljudska prava u Ženevi podnijeti tužbu protiv kanadske vlade zbog diskriminacije koju su nad muslimanima Srebrenice 1993. godine u sklopu misije UN-a provodili pripadnici kanadskog bataljona. U kojoj fazi je taj proces?
Sav dokazni materijal podnio sam i u elektronskoj verziji. Čekam poziv i odgovor zvaničnika OHCHR-a (Ured visokog povjerenika UN-a za ljudska prava) u vezi sa slučajem. Odustati neću, a trenutno sam i u kontaktu sa Kanadskim institutom za istraživanje genocida u Hamiltonu, u Ontariju. Nadam se da ću i od njih dobiti dodatnu podršku.
Odluka da javno govorite i tužite vladu Kanade u BiH je pozdravljena, međutim, mnogo je i onih koji se pitaju zbog čega ste čekali toliko godina da ispričate istinu i iskustva iz Srebrenice?
Da budem apsolutno iskren. Po povratku iz BiH bio sam potpuno izgubljen, depresivan i psihički uništen. Srce sam okrenuo i bez ljubavi živio mnogo godina. Puno sam pio i nepromišljeno se ponašao, gotovo samoubilački. Ta faza je, međutim, u mom životu završila 2000. godine. U toj godini sam doživio tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je dvoje ljudi stradalo. Bila je to veoma loša situacija, ljudi su bili na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Moje ime je otad, pa praktično do 2010. godine, kada su započete i određene pravne radnje u vezi s cijelim slučajem, bilo teško diskreditirano. Nepotrebno je reći da je neliječenje mog vojnog PTSP-a, od kojeg sam obolio, utjecalo na ovu tragičnu nesreću. Bilo mi je teško fokusirati se na bilo šta drugo. Prije četiri godine počeo sam se liječiti od PTSP-a i stanje mi je stabilno već dvije godine. To je razlog zbog čega sam čekao sve do sada. Jednostavno, nisam bio sposoban za tako važan i krupan korak. Sada sam spreman i sve je jasno.
Antiislamska razmišljanja
Mnogi svjedoci ratnog vremena u BiH tvrde da su, ipak, postojale razlike u ponašanju prema lokalnom stanovništvu Srebrenice između kanadskih i holandskih vojnika UNPROFOR-a. Dok su brojni Kanađani Bošnjake u Srebrenici zvali smećem (jigabous), Holanđani su ih prepustili u četničke ruke u julu 1995. godine. Čemu ste sve Vi svjedočili 1993. godine?
Nisam bio impresioniran načinom na koji su moje francusko-kanadske kolege percipirale bosanske muslimane. Oni su, inače, tipični rimokatolici, puni predrasuda. Neosjetljivi su bili i čak se rugali lokalnom stanovništvu. Sjećam se da su Kanađani zbijali razne šale na račun bosanskih muslimana, čak i pjevali degradirajuće pjesme na njihov račun. Generalno, nisu bili prijateljski raspoloženi prema njima. Mi, anglofonci (englesko govorno područje), imali smo mnogo bolju komunikaciju i odnos sa stanovništvom Srebrenice i mnogi od nas su, za razliku od vojnika francuskog govornog područja, uspjeli razviti prijateljske veze s tamošnjim ljudima. Davali smo gotovo sve što smo kod sebe imali u određenom trenutku, samo da bismo pomogli ljudima. Uprkos svemu, kada je riječ o razlici između kanadskih i holandskih vojnika, mislim da su prvi bili velikodušniji, razlika je bila velika.
Jasno je da se diskriminacija koju su vojnici UNPROFOR-a provodili nad Srebreničanima ne može porediti sa zvjerstvima koja su nad njima izvršili četnici. Ali, na kraju cijele priče, mislite li da je uloga stranih vojnika u misiji UN-a u našoj zemlji tih 90-ih bila pozitivna ili negativna?
Na to pitanje zaista ne mogu odgovoriti sa da ili ne. Mislim da je bilo mnogo stranaca koji su iskoristili situaciju u zemlji na ovaj ili onaj način. Ono što sigurno znam jeste to da je među njima bilo i članova nekih tajnih kršćanskih fundamentalističkih grupa, izuzetno snažnih međunarodnih tajnih društava, kao što su Slobodni zidari i Templari, koji su djelovali kao vojnici u kanadskim i britanskim bataljonima. To znam sigurno! Iz iskustva koje imam s vojnicima Canbat II znam da je u to vrijeme među njima bilo mnogo rasističkog i antiislamskog razmišljanja.
Operirali su i kad nije trebalo
Prije nekoliko dana Dnevni avaz je objavio šokantnu ispovijest Osmana Omerovića iz Bratunca koji tvrdi da su mu holandski ljekari u vojnoj bazi u Potočarima u jesen 1994. godine izvadili i ukrali desni bubreg. Je li moguće da su vojnici UNPROFOR-a činili i takve strahote?
Ne znam ništa o tome. Zapravo smo u isto vrijeme čuli tu priču prilikom moje posljednje posjete BiH. Sve što mogu reći jeste da me to ne iznenađuje, s obzirom na iskustva koja sam proživio s kanadskim vojnim medicinskim osobljem. Oni su voljeli operirati čak i onda kada to nije bilo potrebno. Jednu operaciju su 1993. godine željeli izvršiti na meni. Rekao sam: Ne!
Rekli su nam da ne vjerujemo muslimanima i da ne jedemo domaću hranu
BiH ste posjetili prošlog mjeseca, prvi put nakon 1994. godine. U ekskluzivnoj ispovijesti za naš list demilitarizaciju cijele enklave 1993. nazvali ste neetičkom. Spomenuli ste i da su kanadski vojnici prije dolaska u BiH od svoje komande bili upozoreni na muslimane. U kojem smislu?
Kao dijete imao sam priliku da živim u Iranu, Maleziji i Pakistanu i u svakoj od ovih zemalja doživio sam pozitivna iskustva, baš kao i u BiH, gdje sam stekao mnogo prijatelja. Naređeno nam je da se više pazimo bosanskih muslimana nego Srba. Rekli su nam da ne vjerujemo muslimanima kada je riječ o našoj opremi i hrani te da ne jedemo domaću hranu, jer postoje glasine da sadrži parazite zbog kojih ćemo se razboljeti i slično.
(Dnevni Avaz)