Islamsko uređenje – zašto?

Bijaše to razlog da narod krene u revoluciju koja je pozivala da „posljednji kralj bude obješen crijevima posljednjeg svećenika!“  Od tog trenutka vjera će biti potisnuta u uske okvire i svoditi se uglavnom na praktikovanje određenih ibadeta u vjerskim objektima. Moralne vrijednosti i načela ostadoše isključivo za redovnike u samostanima, dok u životu ostalih ljudi nije bilo mjesta za to. Tadašnji kreatori prilika nisu dopustili da ovaj segment uđe u politiku, ekonomiju itd. „Daj caru carevo, a Bogu Božije!“, bijaše parola koja je tada počela sve češće da se izgovara. Time je vjeri onemogućeno uplitanje u život i politiku.

Zaneseni takvim trendom, čak i neki Arapi, „intelektualci“, počeše da prenose različite ideje svojoj mladoj generaciji. Između ostalog oni su govorili: „Vjera je jako plemenita stvar i ona je rezervisana isključivo za srce, nije dobro miješati je sa politikom, jer politika je prljava i nečasna. Nije dozvoljeno miješati sveto i čisto sa prljavštinom!“

Kada je imam Muhammed Abduhu jedne prilike bio isprovociran političkim igrama i spletkama, izrekao je poznatu rečenicu: „Allah je prokleo politiku, nije ništa dohvatila, a da ga nije uništila!“ Muslimani koji su pali pod utjecaj ideja o odvajanju vjere i politike, uzimaju kao dokaz svojoj tvrdnji upravo ovu rečenicu poznatog islamskog autoriteta. Nikada ovakvo razmišljanje nije prestalo živjeti u našem društvu, a inspirisano je zapadnim iskustvom odvajanja vjere iz društvenih tokova. Otuda provokativna pitanja koja čujemo na našim ulicama: „Kakva je veza vjere i politike? Kakva je veza vjere i ekonomije?“ Po njihovom ubjeđenju, a dosta nas je prihvatilo tu ideju, vjera predstavlja samo jedan duhovni izvor iz kojeg ljudi crpe određene smjernice njihovih duševnih stanja. Doduše, ne samo to, vjera pokazuje kako okupati mrtvaca, kako ga opremiti, zakopati i kako učiti časne ajete koji će mu koristiti u njegovom pogrebnom životu!

Nisu svi koji zagovaraju sekularizam isti, postoje oni koji se slažu da neke zakonitosti u osobnom životu mogu da se podudare sa vjerom, dok drugi koji su radikalniji kažu da čovjek u svom ličnom životu, u koji spada i veza između muškarca i žene na primjer, ne treba da padne pod utjecaj vjere i njenih moralnih načela.

Prirodno je da se nasuprot ovakvim idejama javi jedna proislamska inicijativa koja će se suprotstaviti i stati na put rastućem nerazumijevanju islama. Ovakva inicijativa je dobila oličenje u osnivanju islamskih pokreta. Njihov cilj prije svega je bio prikazati islam kao savremeni način života u kojem je moguće da politiku vodi moral, kao najbitniji faktor i da politika kao takva besprijekorno funkcioniše. Islamski pokreti su ljudima pomogli da shvate istinski islam i njegovu ulogu u zajednici. Društvo koje bude živjelo u ovakvim zakonima i smjernicama potpuno se razlikuje od sistema koji vlada u zapadnim zemljama. Spomenimo samo neke razlike, odnosno odlike islamskog uređenja države i društva:

– U islamu ne postoje duhovni autoriteti i ljudi od vjere koji mogu dozvoliti ono što je u vjerozakonu zabranjeno ili zabraniti što je dozvoljeno, a sve to pod izgovorom da govore u ime Boga, dajući tako sebi za pravo da dođu na nivo božanstva ili neke svetosti. U islamu je to drugačije, učenjaci i interpretatori vjere nisu bezgrješni. Ulema donosi zaključke i fetve na osnovu razumijevanja Kur’ana i Sunneta ali u okviru određenih pravila, a ne na osnovu ličnih prohtjeva i interesa.

– Nikada nije zabilježeno u historiji islamskog ummeta da su islamski vjerski poglavari stupili u saučesništvo sa predstavnicima vlasti kako bi izmijenili ili dopunili vjerske tekstove ili pravne norme. Ne samo to, čitajući o tome vidimo da su učenjaci i alimi mnogo puta bili izloženi progonima, mučenjima i maltretiranjima od strane vlasti. I u slučaju da nađemo da su neki od onih koji su se bavili vjerskim naukama, dodvoravajući se vlastima dali pogrešne zaključke i odgovore po pitanju nekih problema, vidimo da im se suprotstavljao najveći dio iskrenih i priznatih vjerskih autoriteta.

– Muslimani širom svijeta imaju u sebi duboko zasađene vjerske osjećaje. Ovi osjećaji su zasnovani na pravdi, poštenju i istinskim moralnim vrijednostima. Koliko god da se neko trudio da takve vrijednosti iskorijeni iz ljudi, neće uspjeti. Ako nekoga i primorate da odstupi od tih ideala, to traje samo onoliko dok se ne pojavi prva prilika za povratak vlastitim ubjeđenjima.

– Vjerski tekstovi su vrlo jasni i na mnogo mjesta se ponavlja sveobuhvatnost islama. „Reci: ‘Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam pravi musliman.’“  (El-En’am, 162-163)

Islam je sveobuhvatan sistem koji obuhvata sve vidove života. On je država i domovina, ili vlada i narod, on je moral i snaga, ili milost i pravda, on je kultura i zakon, ili znanje i suđenje, on je materija i izobilje, ili zarada i bogatstvo, on je džihad i misionarstvo, ili vojska i ideja, kao što je iskrena akida i istinski ibadet, podjednako. Zbog toga je nezamislivo da se musliman po nekim pitanjima drži islama, a po drugim ne. Nije dozvoljeno da jedan dio  Kur’ana prihvatamo, a drugi odbacujemo.

– Islam gleda na nauku i obrazovanje, na bilo kojem polju, s velikim poštovanjem. Ne samo to nego Bog učenjake diže na veće stepene: „Allah uzdiže na visoke stepene između vas one koji vjeruju i one kojima je dato znanje“ (El-Mudžadele, 11). Također, upoređuje se mastilo učenjaka sa krvlju šehida. Na osnovu ovoga primjećujemo da islam nije vjera koja se bavi samo dušom, kako neki žele da nam predstave. Ova vjera predstavlja jednu savršenu civilizaciju. Islam poziva da se obratimo ljudima koji su obrazovani bez obzira iz koje vjere i nacije dolazili: „pa pitajte učene ljude ako ne znate!“ (En-Nehl 43). Također Kur’an upozorava da se ne upuštamo u stvari o kojima nemamo znanja: „i ne povodi se za onim što ne znaš!“ (El-Isra’, 36).

– Islam je protkan propisima koji se dijele na nepromjenjive i promjenjive. U prve spadaju propisi vezani za islamsku dogmatiku, ibadete, etiku, porodično pravo, međuljudske veze, kazneno pravo itd.  Propisi koji su promjenjivi su uglavnom vezani za interese društva, odnosno mogu se prilagođavati stanju u kojem zajednica živi. U ovu vrstu propisa spadaju ekonomski i politički odnosi, zatim međudržavne veze itd. Važno je reći da i u drugoj vrsti propisa postoje okviri i pravila koja su opća i obavezno ih je poštovati. Također, islamski zakon nije spomenuo neka pitanja koja se javljaju u novije vrijeme, a tiče se na primjer medicine, industrije, poljoprivrede itd. Stječe se dojam da su te stvari ostavljene da ih čovjek riješi sam shodno njegovim interesima, ali i ovdje poštujući opšta pravila od kojih je islam satkan.

– Ako pogledamo u historiju, vidjet ćemo da je islamski ummet bio primjer uspješne i napredne civilizacije u svakom pogledu. Usponi i padovi ove zajednice su isključivo ovisili o prakticiranju vjerskih propisa. Greške i posrtanja koje su se dešavala su bila odraz čovjekovog nepoštivanja i nepraktikovanja ovog univerzalnog programa. 

Izvor: Akos.ba