Dezorijentirani ministar
Ni raniji izbori ministara odgoja i obrazovanja u KS nisu bila baš najsretnija rješenja, ali postavljanje gosp. Suljagića može se smatrati avanturom koja nikome nije trebala. Od preuzimanja Ministarstva, svaka njegova odluka izazivala je kontraverze i afere. Možda, politički gledano, on dobro „odrađuje posao”, skrećući pažnju građana Kantona Sarajevo, i šire, sa mnogo važnijih problema koji opterećuju građane, ali to je ono što ovom društvu najmanje treba. Sarajevu treba, na mjestu ministra odgoja i obrazovanja, zrela, stabilna i odgovorna osoba…
Posljednja sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, deveta po redu, imala je na dnevnom redu Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i baš taj Prijedlog izmjena, rasprava oko njega i dešavanje nakon glasanja, bili su više nego inspirativni i znakoviti, a od svega bih izdvojio troje:Prvo: „U ovom zakonu ukinuto je sve ono reformsko i ovo je veliki korak unazad.” – izjavio je Ministar nezadovoljan tek usvojenim izmjenama Zakona koje su izglasali poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo. U ovoj izjavi ne bi ništa bilo čudno da taj Ministar nije na sva usta hvalio predložene izmjene i da ih nije najavljivao kao ključne u reformi osnovnog obrazovanja i sve te kvalifikacije ponovio na Skupštini prilikom predstavljanja Prijedloga poslanicima. Pa šta se to značajno desilo u međuvremenu da se pomenuti Zakon, od reformskog pretvori u „korak unazad”. Šta je to poremetilo reformske procese u osnovnom obrazovanju KS? Desilo se to da su poslanici predložili samo male izmjene koje vjeronauku pozicioniraju malo drugačije od predloženog i što nisu usvojili da je obavezno tonsko snimanje sjednica nastavničkog vijeća. Svako ko poznaje Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju KS i ko je upoznat sa ponuđenim izmjenama s čuđenjem je slušao priče o reformskim procesima, jer naprosto nikakve reforme nema, niti su donešena neka značajna poboljšanja. Međutim, sve nejasnoće je riješio Ministar gore pomenutom izjavom u kojoj je potvrdio svoju opčinjenost vjeronaukom i da je ona bila osnovni cilj „reformi”. Izmjene koje su ponuđene, ne samo da nisu reformske, nego neke nude gora rješenja od prethodnih. Unositi neke izmjene u kantonalnim zakonima, bez usklađenosti sa ostalim kantonima, kao što je eksterna matura (iako ona ni po čemu nije eksterna), samo unosi dodatne podjele, jača „državotvornost” pojedinih kantona i dodatno komplicira obrazovnu politiku u Federaciji BiH. Umjesto obećane tendencije da se obrazovna politika ukrupnjava i postepeno izdiže na federalni nivo, ovdje se parcijalnim izmjenama samo produbljavaju međukantonalne razlike.
Ako nekome do sada nije bilo jasno kakav je promašaj napravila stranka pobjednica u KS postavljajući gosp. Emira Suljagića za Ministra odgoja i obrazovanja, onda mu to nakon ove sjednice mora biti bjelodano. Nakon proljetnih avantura donošenjem brzopletih odluka vezanih za vjeronauku, neviđene arogancije u komunikaciji sa vjerskim zajednicama, nevještih pravdanja nakon što nije uspio u svojim nakanama, došlo je do smirivanja situacije i svi naivni su pomislili da je Ministar iz toga nešto naučio i da se promijenio. Privremeno zatišje Ministar je iskoristio da kroz izmjene Zakona pripremi teren za nastavak svog „misionarskog djelovanja”. Odlika svih njegovih dosadašnjih odluka, prijedloga, analiza, komisija i dr. jeste da se najmanje pitala struka. On je stručne službe Ministarstva gurnuo u stranu, sva zvučna akademska imena sa naših pedagoških fakulteta i odsjeka za pedagogiju, doajene u ovim oblastima, podredio raznim novinarima i instant- stručnjacima, koji još ne mogu ni da se pomire sa činjenicom da je pedagogija nauka.
Ni raniji izbori ministara odgoja i obrazovanja u KS nisu bila baš najsretnija rješenja, ali postavljanje gosp. Suljagića može se smatrati avanturom koja nikome nije trebala. Od preuzimanja Ministarstva, svaka njegova odluka izazivala je kontraverze i afere. Možda, politički gledano, on dobro „odrađuje posao”, skrećući pažnju građana Kantona Sarajevo, i šire, sa mnogo važnijih problema koji opterećuju građane, ali to je ono što ovom društvu najmanje treba. Sarajevu treba, na mjestu ministra odgoja i obrazovanja, zrela, stabilna i odgovorna osoba. Iz bilo koje stranke da je, morao bi imati senzibiliteta za sva osjetljiva pitanja kojima je bremenito ovo društvo i sve nejasnoće i dileme rješavati bez reflektora i mikrofona i sa takvim rješenjima izlaziti u javnost. To bi trebala biti osoba koja za većinu problema – ima rješenje, a ne osoba koja za svako rješenje – ima problem. Ministar Emir Suljagić je svojim dosadašnjim radom pokazao da se radi o ideološki i na druge načine, poprilično, dezorjentiranoj osobi, koji je poziciju Ministra koristio za promociju vlastite ideologije i ideologije svojih kafanskih jarana. Ministarstvo odgoja i obrazovanja je isuviše važan resurs ovog društva da bi ga se prepuštalo takvim avanturistima.
Drugo: Rasprava koja se razvila na pomenutoj sjednici donijela je nešto novo, do sada neviđeno u Skupštini KS. Bošnjački poslanici iz više političkih stranaka pokazali su zrelost, kada je u pitanju prepoznavanje interesa naroda i različitu stranačku pripadnost ostavili po strani i složili se po pitanju vjerskog odgoja djece u javnim ustanovama. To je novina koja ohrabruje i ulijeva nadu da ćemo takvih situacija više gledati u budućnosti, da će biti sve više pitanja oko kojih se zanemaruju stranačke, pozicijske i opozicijske i druge razlike, a u prvi plan stavlja interes naroda koji ih je birao i koji nasušno treba njihovu slogu. Ostaje nada da su poslanici prepoznali političku igru u kojoj se izmišljanjem „problema Vjeronauka” skreće pažnja sa stvarnih problema ovog društva, a za koje se ne pokazuje niti volja, niti sposobnost da se riješe.
Treće: Jedna diskusija zavređuje poseban osvrt. Osvježenje na SDP-ovoj političkoj pozornici, gosp. Hadžem Hajdarević javio se za riječ kako bi opravdao prijedlog svog stranačkog kolege. Prva pomisao nakon što je završio svoje izlaganje, u kojem je izmučio i sebe i nas, bila je kako je izreka „šutnja je od zlata” vjerovatno nastala u sličnoj prilici. Bilo je pomalo tužno gledati i slušati Hadžema, medresliju, nekadašnjeg profesora u Medresi, nekada slobodnog intelektualca kako se vrpolji u tijesnom stranačkom šinjelu koji je tijesan, ali pravila ne dozvoljavaju da se skida. Novo iskustvo i njemu i nama. Zanimljivo je bilo slušati ga kako na nov i originalan način tumači interese vjernika. Bolji poznavaoci će primijetiti da se Hadžemovi „rani radovi” u mnogo čemu razlikuju od današnjih razmišljanja. Ipak imaju nešto zajedničko – uvijek su u suglasju sa tumačenjima onih koji su vladajući. Možda je gosp. Hajdareviću njegovo obraćanje zvučalo kao krik nakostriješenog lava, ali više se dojmilo kao jedno tužno mijaukanje izgubljenog mačića, koje je skrenulo sa staze i izgubilo se u bespućima političke zbiljnosti.
Husein Mehmedović
(rijasetba)