Dejton ne poznaje »bosansku naciju«
Pomoćnik američkog državnog sekretara Filip Gordon odgovarao je nedavno na pitanja članova Kongresnog pododbora za Evropu o situaciji na Kosovu i u BiH, razočarano se osvrnuvši na činjenicu da ni 13 mjeseci nakon izbora u “američkoj tvorevini” nije formiran novi saziv Savjeta ministara. Gordon je tokom svjedočenja rekao da je Dejton bio neophodan, ali da sada nije dovoljan.
“Dejton je temelj funkcionalne vlade, ali to nije dovoljno. Kao što smo vidjeli, Dejton je manje-više poštovan 15 godina, iako postoje veliki nedostaci: ekonomija nije kakva bi trebalo da bude i ne odgovara potrebama stanovništva, a međunarodno predstavljanje BiH je minimalno. Desile su se neke reforme vojnih snaga, ali nije došlo do dogovora o vojnoj i državnoj imovini. Dejton je minimalni uslov, a politički lideri moraju imati bolju viziju kojom će zemlju povesti u budućnost”, kazao je Gordon.
Na pitanje novinara može li se preći preko etničke identifikacije i podjele na Srbe, Bošnjake i Hrvate da bi se uopšte moglo prići vladajućim krugovima, Gordon je odgovorio da je “politika etničkih identiteta bila problematična u prošlosti te da je prioritet bio zaustaviti rat i to je urađeno”. “Iako su samo tri konstitutivna naroda de facto priznata, Evropska unija je jasno poručila da ukoliko BiH želi biti njen dio bilo koji građanin bilo kojeg entiteta može biti biran na političku funkciju. Ta reforma mora biti sprovedena. Dugoročnije gledajući, iako niko ne očekuje da će etničke podjele nestati, očekuje se snažnija saradnja i način rada, u kojem će interesi zemlje biti uvijek prije etničkih interesa, ili će biti Evropljanin postati važnije od svega. To je ta dugoročna vizija koja treba da ugleda svjetlo dana u BiH”, zaključio je Gordon.
Ovo saslušanje poklopilo se s obilježavanjem godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada se, po nepisanom pravilu, otvara diskusija u političkim i akademskim krugovima u Republici Srpskoj i Federaciji da li je Dejton stvar prošlosti ili budućnosti. Ako je vjerovati američkom diplomati, zvanični Vašington smatra da on ima budućnost ukoliko ovdašnji lideri pronađu način kako da iz njega iscrpe maksimum tako što će prilagoditi zajedničku državu evropskim uslovima. Što će reći da bi taj limit bio implementacija presude “Sejdić i Finci”, po kojoj bi manjinskim narodima bio omogućen izbor u Predsjedništvo odnosno Dom naroda BiH.
Američki stav o Dejtonu se godinama ne mijenja i oni zvanično nikada ne dovode u pitanje njegovu osnovnu postavku da je “BiH sastavljena od dva ravnopravna entiteta i tri konstitutivna naroda”. Upravo u njoj i leži glavni razlog nefunkcionalnosti jer je ona potpuno u suprotnosti sa zvaničnom bošnjačkom politikom, koja je sporazum iz 1995. godine prhvatila samo kao sredstvo za zaustavljanje rata. I ništa više. Sve ostalo pokušavaju podvesti pod proces potpune unitarizacije, koja za konačan cilj ima stvaranje “bosanske nacije”, koja bi vremenom izbrisala srpski i hrvatski identitet, koji je tako snažno prisutan u Dejtonskom ustavu.
Profesor ustavnog prava Kasim Trnka tu bošnjačku politiku negiranja Dejtona pravda činjenicom da Dejton ima konstrukcionu grešku jer je produkt dogovora velikih sila da se prizna faktičko stanje uspostavljeno silom, odnosno da BiH bude podijeljena na dva entiteta po formuli 49:51 odsto.
“Favoriziranjem nacionalne komponente te potpunim zanemarivanjem integrativnih elemenata – građana, ljudskih prava, ekonomije i drugih integrativnih funkcija, prenaglašene su posebnosti s centrifugalnim tendencijama, što rezultira veoma slabom državom. Međunarodna zajednica snosi značajan dio odgovornosti zbog nefunkcioniranja sistema, jer je napravila defektan međunarodni ugovor”, smatra Trnka te naglašava da međunarodna zajednica prilično licemjerno pere ruke od svega, koristeći se sintagmom “neka se domaći političari dogovore”, a koji, zbog različitih koncepata i polazišta, nisu u poziciji to i učiniti.
Upravo u činjenici da je Dejtonom uklonjen pokušaj stvaranja jedne bosanske nacije nalazi se odgovor zašto je on prihvaćen u srpskoj političkoj eliti kao minimalan uslov da uopšte pristanu da žive u okviru državne zajednice kakva je BiH.
Upravo zbog svakodnevnih pokušaja negiranja identiteta srpskog naroda koji živi u Republici Srpskoj koji se prelivaju iz bošnjačke političke i javne elite Srbima je puno draža misao da bi trebalo jednog dana da žive u samostalnoj Republici Srpskoj, svjesni da za to danas ne postoje međunarodne okolnosti. Zajednička država BiH se u srpskom političkom korpusu prihvaća samo zbog veoma jasne i jake ustavne pozicije koju ima Republika Srpska.
Izbor koji pred njene građane stavlja američka administracija, kao viziju budućih odnosa u BiH, po kojem je biti Evropljanin u budućnosti važnije od etničkih podjela može se posmatrati jedino iz ugla ako se u taj budući evropski identitet jasno ugradi dio sadašnjeg, a ne nekakvi virtuelni, nepostojeći “bosanski identitet”, koji guraju iz Sarajeva.
Tačno je da Dejtonski sporazum nije riješio sve probleme s kojim se suočava zajednica dva entiteta, ali je takođe tačno da te 1995. godine nije bilo moguće predvidjeti da će se neko uopšte sjetiti da u Ustav na legalan način ugura nekog poput Željka Komšića, Bosanca u hrvatskoj institucionalnoj fotelji, i da to prođe bez krize. Predstavnike biraju konstitutivni narodi i nijedan narod ne bi trebalo da bira predstavnike drugog naroda. To je kršenje i slova i duha Dejtona. Tu leži i odgovor zašto 13 mjeseci nakon izbora nema Savjeta ministara.
(nezavisnecom)