Iran može izrasti u zemlju s utjecajem od zapadnog Afganistana do Mediterana, tvrdi “Stratfor”
Američka agencija za strateška istraživanja “Stratfor” plasirala je analizu o odnosu snaga i dešavanjima na Bliskom istoku, a njen analitičar, ugledni kolumnista “New York Timesa” Tomas Fridmen (Thomas Friedman), poseban je akcent stavio na Siriju i njen značaj u raspletu pobuna.
Prenosimo dio te analize.
– Američke trupe završavaju proces povlačenja iz Iraka do kraja 2011. godine. Sjedinjene Države sada se suočavaju s posljedicama potencijalnog zaokreta u balansu moći u regionu.
Suniti i šiiti
Iran se s relativno marginalne preobraća u dominantnu silu. Dok taj proces traje, SAD i Izrael poduzimaju kontrapoteze pa se postavlja pitanje hoće li ti koraci stabilizirati region i koliko će daleko Iran ići u svom odgovoru.
Iran se priprema za povlačenje američkih trupa iz Iraka. Bilo bi nerazumno samo reći da će Iran dominirati Irakom, ali je pošteno kazati da će Teheran do te mjere utjecati na Bagdad da se tamo neće moći ništa uraditi čemu se Iran protivi. Taj će se utjecaj pojačati sve dok se snage SAD potpuno ne povuku i dok se ne odluči da nema povratka.
U ovim će uvjetima Iran postati opasan. Neki, poput Kurda, vjeruju da imaju garancije od Amerikanaca i da američke investicije u kurdsku naftu znače da će obećanja biti ispoštovana. Pogled na mapu, međutim, pokazuje da će Amerikancima biti teško da to i urade. Režim u Bagdadu je hapsio sunitske lidere, dok šiiti, koji nisu svi proiranski nastrojeni, znaju cijenu previše entuzijastičnog otpora.
Sve ovo komplicira situacija u Siriji.
Kada se islam izdigao kao politička snaga u arapskom svijetu, Sirijci – udaljeni od režima Sadat u Egiptu – zaklon su našli u Iranu. Iranska islamska vlast dala je sirijskoj sekularnoj vlasti imunitet protiv šiitskih fundamentalista u Libanu. Iranci su, također, dali Siriji podršku u njenim avanturama u Libanu i, što je najvažnije, u njenom gašenju sirijske sunitske većine.
Sirija i Iran praktično su uspostavili savezništvo u Libanu. U ranim 80-tim, poslije Homeinijeve revolucije, Iranci su pojačali utjecaj u islamskom svijetu podržavajući radikalne šiitske snage.
Jedna od takvih bio je Hezbolah. Damask je pokrenuo invaziju na Liban 1975. godine, smatrajući ga historijskim dijelom Sirije i želeći steći utjecaj nad njim. Hezbolah je tako preko Irana postao instrument sirijske moći u Libanu. Tako su Iran i Sirija ušli u dugoročno, stabilno savezništvo koje je potrajalo do danas.
Kada je trenutna kriza u Siriji u pitanju, Saudijska Arabija, Turska i SAD agresivni su
prema režimu predsjednika Bašara el-Asada. Jedino Iran podržava aktuelnu vlast u Siriji. I za to postoji dobar razlog.
Pobuna u Siriji stavila je El-Asadov režim u defanzivu. Damask se našao izoliran u sunitskom svijetu s Turskom i Arapskom ligom protiv sebe. Iran, što je vrlo intrigantno, i irački premijer izjasnili su se kao El-Asadova podrška izvana. Do sada se El-Asad opirao “neprijatelju” uglavnom zbog jedinstva vojske, jer je ključ u tome – ko želi vidjeti E-Asadov pad, treba podijeliti vojsku.
Ako El-Asad preživi, bit će veliki pobjednik. Ako Irak padne pod iranski utjecaj i ako El-Asadov režim – izoliran od većine drugih zemalja, ali s podrškom Teherana – opstane, onda Iran može izrasti s utjecajem od zapadnog Afganistana do Mediterana. Za to im ne bi trebala vojska, dovoljno je da El-Asad preživi.
Treba razmisliti o mapi s ovakvim iranskim utjecajem. Sjeverna granica Saudijske Arabije i Jordan naslanjali bi se na to područje kao i južna granica Turske. Ovdje se kao problem pojavljuje formiranje bloka pod utjecajem Irana, i to kroz veliki dio strateškog teritorija. Ostaje, međutim, nejasno kako kvalitetno bi Iran upravljao ovim utjecajem i koliku bi snagu u njega usmjeravao.
Pritisak na Rijad
Treba znati da je jedan od ciljeva Irana da poveća pritisak na Saudijsku Arabiju do te mjere da Rijad počne kalkulirati da je ustupak razumniji od otpora. I zbog toga je mijenjanje mape na Bliskom istoku bitno za postizanje cilja.
Oni koji su uplašeni ovim mogućim scenarijem – SAD, Izrael, Saudijska Arabija i Turska – trudit će se da ga onemoguće. Ovog puta neće posegnuti za Irakom, gdje Teheran već ima utjecaj, nego za Sirijom. I ključni potez je uraditi sve što je moguće da se El-Asad zbaci, navodi, između ostalog, “Stratfor”.
Tri izbora za Ameriku
Zato su sada uočljive dvije strategije. Prva je povećanje pritiska na Iran (krenulo je od optužbi za ubistvo saudijskog ambasadora u Vašingtonu pa do izvještaja IAEA-e o nuklearnom programu), koji je navikao na psihološki rat. Druga je obaranje vlade u Siriji da bi se ograničio utjecaj Irana u Iraku. No, pitanje je može li se oboriti El-Asadova vlada.
Pa i Muamer Gadafi bi preživio da NATO nije intervenirao. NATO bi se mogao umiješati u Siriji, ali je Sirija mnogo kompleksnija od Libije.
SAD imaju tri izbora – prihvatiti evoluciju i pokušati živjeti s onim što iz nje izraste; pokušati se dogovoriti s Iranom, što je vrlo bolno i puno košta; ili ići u rat.
>
Izvor: dnevniavaz.ba/KIP.ba
(kipba)