Amerika – globalni siledžija ili cionistički sluga?

Amerika je rob Izraela.

Ono što se u američkim političkim krugovima odavno glasno šapuće, jeste da SAD svjesno štite u ovom ratu interese druge države, a na štetu sopstvenih interesa. Ta druga adržava je Izrael. Po senatoru, Ernestu Holingsu, glavni stratezi ovakve američke politike su utjecajni proizraelski lobisti: Ričard Perle, član Odbora za odbranu Pentagona, Pol Volfovic, bivši zamenik ministra odbrane, a sada predsednik Svetske banke, Čarls Kraithamer, novinar, zadužen za medijsku logistiku. Holings je ovu tvrdnju izneo maja 2004. riječima da “to svi u Americi znaju”. Holings je optužio članove Kongresa za kukavičluk jer su svi znali gde guraju zemlju i za čije interese se ratuje u Iraku, ali niko nije bio voljan da se tome javno, u Kongresu, suprostavi.

Nekoliko mjeseci prije invazije na Irak, penzionisani general i bivši vrhovni komandant NATO, Vesli Klark, rekao je u jednom intervjuu da su mu mnoge kolege koje su ovaj napad zvanično podržale, u nezvaničnim i iskrenim nastupima, priznali da Sadam Husein za SAD nije nikada bio pretnja. “Ali, može biti ozbiljna prijetnja Izraelu, ukoliko bi razvio nuklerano oružje”, dodao je Klark. Mark Veber, iz Instituta za historijske preglede, u svom eseju iz maja 2005., pod nazivom “Irak: Rat za Izrael”, iznosi također tezu da je Amerika ovim ratom poslužila interesima Izraela. Tako, Veber navodi da je još 2002 . godine novinar londonskog Tajmsa primjetio da je predsjednik Buš po pitanjiu problema Srednjeg Istoka u jednom trenutku nastupio govorom koji “kao da mu je pisao lično Arijel Šaron”.

Svog šefa je Kondoliza Rajs, tadašnji savjetnik za sigurnost podržala, maja 2003. u jednom intervjuu, gdje primjećuje da je “sigurnost Izraela ključna za sigurnost čitavog svijeta” (!?). To je predsjednik Buš još jednom potvrdio 2004. na Konvenciji američko-izraelskog političkog komiteta (AIPAC) rekavši: “SAD su odlučne, baš kao i ja, da očuvamo sigurnost Izraela kao jevrejske države”. Također je dodao: ” Braneći slobodu, prosperitet i sigurnost Izraela, služimo i ciljevima Amerike”.

Tako su SAD i Izrael sa najvišeg američkog vrha zvanično proglašene za isto(!) Veber dalje podsjeća da su o eventualnom ratu jevrejsko-cionističkih stratega protiv Iraka postojali i dugoročni planovi u samom Izraelu. Još 1996. tadašnji izraelski premijer, Benjamin Natanjahu, iznio je svoju strategiju za Izrael i okruženje. Plan je nazvan: “Čišćenje: Nova strategija za očuvanje područja”. Plan je pisan pod okriljem “Instituta za napredne strateške i političke studije”. U njemu se poziva na razmatrenje o eventualnom uklanjanju Sadama Huseina s vlasti u Iraku, što je važan strateški cilj Izarela. Autori te studije bili su, između ostalih: Ričard Perle, Daglas Fejt, Dejvid Vurmser. Sva trojica su kasnije (2001. – 2004.) dobili visoke položaje u Bušovoj administraciji: Perle kao član Odbora za nacionalnu odbranu, Fejt kao Podsekretar za nacionalnu odbranu, i Vurmser kao Specijalni pomoćnik podsekretara za državnu i vojnu kontrolu.

Utjecajni politčki nedjeljnik “Nacija” objavio je tada i zanimljivu analizu u kojoj se vide bliske veze pomenutih Bušovih administrativaca sa dva najutjecajnija procionistička i neokonzervativna istraživačka centra – “Jevrejskim institutom za nacionalnusigurnost (JINSA) i “Centrom za sigurnosnu politiku” (CSP). Autor teksta, Džejson Vest, analizirao je i veze ove grupe s raznim političarima, trgovcima oružjem, utjecajnim vojnim strukturama, bogatim američkim Jevrejima koji su proizraelski orijantisani, te s Republikanskom administracijom predsjednika Buša. Veze članova ovih centara išle su do moćnih mjesta u Pentagonu gdje su uspjeli da stvore utjecajnu mrežu i pokrenu pitanja u raznim strateškim oblastima: podršci nacionalnoj raketnoj odbrani (štitu), suprotstavljanju ugovorima o kontroli naoružanja, pordržavanju opstanka razornih oružanih sistema, pružanje oružane pomoći Turskoj i davanje podrške politici Izraela i njegovoj sopstvenoj zoni odbrane…

Svijet mora biti u stalnom ratu.

Najupečatljiviji je njihov utjecaj u nemilosrdnoj kampanji za rat ne samo protiv Iraka, već za “totalni rat”, kako ga oni sami u studiji nazivaju. Za to je neophodno svim sredstvima promijeniti režime u Iraku, Iranu, Siriji, Saudijskoj Arabiji i Palestini.

Semjuel Frensis u tekstu “Oružije za masovno uništavanje”, februara 2004. analizirao je i ulogu “nekonzervativaca” u stalnom izazivanju rata: “Moj odgovor je da je laž (o oružju za masovno uništavanje) bila isfabrikovana u neokonzervativnim krugovima koji su primarno lojalni Izraelu i njegovim interesima. Oni su želeli da Amerika uništi Irak, najveća pretnju Izraelu u regionu. Poznato je da su huškali na rat protiv Iraka još od 1996, ali bez većeg efekta sve dok se nije dogodio teroristički napad na kule Svetskog Trgovinskog Centra u Njujorku.” Po mnogim kasnije urađenim analizama, nezavisnih istraživača, i ova zavjera je djelo istih proizraelskih lobističkih krugova, medijski savršeno režirana i odmah pripisana famoznoj Al Kaidi i islamskim fundamentalistima. Misterija “Osama Bin Laden” ni do danas nije razjašnjena. Za neke jevrejske lidere, irački rat je samo dio dugoročnog plana da se u čitavom regionu postave Izraelu prijateljski režimi.

A ovako je septembra 2002. pisao i Norman Podhorec, vatreni pristalica izraelske politike i dugogodišnji urednik u cionističkom magazinu “Komentar”: “Režimi koji treba da budu zbačeni nisu samo oni koji su svrstani kao Osovina zla, a to su Irak, Iran i Severna Koreja, već se to mora proširiti i na Siriju, Liban i Libiju, kao i zemlje “prijatelje Amerike” kao što je kraljevska porodica u Saudijskoj Arabiji i Mubarak u Egiptu, zajedno s palestinskim valastima bez obzira da li na čelu još bude Arafat ili njegovi sledbenici.”

“PONAVLJAJ: KOJE SU ZEMLJE ‘OSOVINA ZLA’?
“…IRAK… IRAN… SIRIJA…”

Uri Avneri, nagrađeni izraelski novinar i tri puta član izraelskog parlamenta, u svom eseju objavljenom nekoliko nedjelja nakon invazije na Irak vidi rat ovako: “Ko su pobjednici? To su takozvani neokonsi ili neokozervativci, vrlo kompaktna grupa i skori svi su Jevreji. Oni drže ključne pozicije u Bušovoj administraciji kao i u svakom utjecajnom trustu mozgova koji formuliše američku spoljnu politiku.”
Avneri dalje navodi da ista grupa drži pod kontrolom sve utjecajne medije, a posebno je infiltrirana u političke rubrike mnogih glasila gdje se iznose tobože suprostavljeni politički stavovi. “Ogroman utjecaj ova jevrejska lobistička grupa crpi iz bliskog savezništva s ekstremnim desnim krilom hrišćanskih fundamentalista, koji danas kontrolišu Bušovu Republikansku partiju. Očito, sve se radi u interesu Izraela po principu Amerika kontroliše svijet, mi kontrolišemo Ameriku. Nikada Jevreji nisu imali tako ogroman utjecaj na svjetsku politiku”.

“SA VAŠIM DOPUŠTENJEM…”

Ipak, najotvorenije je o ovome progovorio Patrik Dž. Bjukenen, bivši šef za informisanje Bijele Kuće, a sada pisac i politički komentator. On je žestoko optužio američke političare, plaćene političke analitičare, kao i zavjerenike iz prikrajka bliske američkoj vladi da rade protiv interesa SAD, uvlačeči sosptvenu državu u konflikte i ratove sa svim arapskim zemljama koje nisu po volji Izraelu. On se javno zapitao kakav je interes Amerike da ratuje sa zemljama koje joj legalno prodaju naftu i koje samo od toga i žive. Najzad, pita se Bjukenen: “Ko treba da profitira u opšetm ratu u kome bi se sukobili Zapad i islam?”

Odgovor na sva ova pitanja za Bjukenena je nedvosmislen: “To je Izrael, Šaron, Likud. Jedna nacija, jedna partija, jedan lider”. I u Velikoj Britaniji, stari član britanskog parlamenta, Tom Delajel, laburista, objavio je maja 2003. da su Jevreji preuzeli kontrolu nad Američkom spoljnom politikom i da je uspješno guraju u rat: “Jevrejska zavjera je preuzela pod svoju kontrolu SAD i formirala bezbožni savez s ekstremnim hrišćanima. Previše je jevrejskog utjecaja u SAD”. Ali šta o tome znaju obični građani Amerike, ubeđeni da žive u “slobodnoj i demokratskoj zemlji”? Džon Kaminski zato svoj esej “Amerika – imperija zla” zaključuje upravo porukom Amerikancima: “Ljudi iz drugih država griješe kad kažu kako nemaju ništa protiv američkog naroda, nego da je američka vlada ta koju oni ne vole ili koje se boje. Američki narod je upravo taj koji je dozvolio da do toga uopšte dođe, i on je taj koji treba da snosi krivicu i koji će kasnije morati da bere plodove svog nemara […]

Samo zbog toga što su Amerikanci odustali od borbe za istinsku slobodu širom svijeta, uskoro će doći i taj dan (mnogo brže nego što mnogi misle) kada će i ONI morati da brane svoju ličnu slobodu od monstruma kojeg su sami stvorili svojom sebičnom indiferentnošću. Korporativna zvijer koja konzumira ljudsku slobodu širom svijeta, uskoro će usmjeriti svoje gladne ralje na samu Ameriku, a Amerikanci, koji su u međuvremenu zaboravili kako se brani sloboda u svijetu, sigurno su zaboravili i kako se brani svoja vlastita. A kada ostatak svijeta dođe da naplati za ovu ubilačku tiraniju i represiju koju Amerika sada sprovodi, šta ćete im reći kada se vi lično nađete oči u oči s njima? Da niste znali? “

Najzad, znaju li Srbi uopšte ko im je neprijatelj i ko im kroji sudbinu?

Piše: Ivona Živković

Da li znate:

– da izraelski državljani koji nisu Jevreji, ne mogu kupovati ili iznajmljivati zemljište u Izraelu;
– da su sve palestinske propusnice u Izraelu obojene kako bi se razlikovali Jevreji od nejervreja;
–  da je sve do 1988. izraelskim poslodavcima bilo dozvoljeno da objavljuju oglase za posao sa naznakom “samo Jevreji”;
– da je Izrael rasporedio 85% vodnih resursa za Jevreje, a ostalih 15 % svim Palestincima. Na primjer, u Hebronu je 85 % vodenih izvorišta dato za 400 stanovnika Jevreja, dok je 15 % podeljeno između 120 000 Palestinaca;
– da Izrael od Amerike dobija 4 milijarde dolara pomoći svake godine. Ta godišnja pomoć premašuje američka davanja čitavoj Africi;
– da je Izrael jedina zemlja na Srednjem Istoku koja posjeduje nuklearno oružje;
– da je Izrael jedina zemlja na Srednjem Istoku koja odbija da potpiše Ugovor o zabrani proliferacije nukleranog oružja i zabranjuje međunarodne inspekcije na svojoj teritoriji;
– da Izrael trenutno okupira teritoriju dvije suverene zemlje: Libije i Sirije, nipodaštavajući rezoluciju Savjeta sigurnosti UN;
– da Izrael decenijama šalje atentatore na teritorije drugih zemalja kako bi ubijali njihove političke protivnike;
– da je visoko rangirani vojni oficir izraelskih odbrambenih snaga javno priznao da je izvršio egzekuciju nad nenaoružanim ratnim zatvorenikom;
– da Izrael odbija da sudi svojim vojnicima koji su priznali da su izvršili ratni zločin;
– da je Izrael digao u vazduh jedan američki diplomatski objekat u Egiptu i napao američki brod u međunarodnim vodama, ubivši pri tom 33 i ranivši 177 američka mornara;
– da su četiri premijera Izraela (Begin, Šaron, Rabin i Šamir) učestvovali ili u bambaškim napadima ili maskarima civila ili u naslilnom isterivanju civila iz njihovih sela;
– da je Izrael imao poštansku marku posvećenu čovjeku koji je izvršio napad na civilni autobus i ubio nekoliko ljudi;
– da Izrael vješto konfiskuje (prisvaja) bankovne račune i poslove nejevreja i odbija da plati nadoknadu za one koji su time oštećeni;
– da je drugi najmoćniji lobi u SAD, prema nedavnim istraživanjima među vašingtonskim insajderima magazina “Fortjun”, Američko-izraelski Politički Komitet (AIPAC);
– da izraelsko ministarstvo inostranih poslova plaća čak tri američke agencije za formiranje javnog mnjenja kako bi se promovisao Izrael;
– da je odbrana Izraela zajamčena u 70 rezolucija Savjeta sigurnosti UN;
– da današnji Izrael počiva na mjestima gdje je nestalo više od 400 palesetinskih sela i da su Izraelci preimenovali skoro sva mjesta u zemlji kako bi prekrili tragove palestinskih naseobina;
– da je Šaronova koaliciona vlada uključuje i partiju “Molodet” koja zagovara proterivanje Palestinaca s okupirane teritorije?

Izvor: Al-Hevar Centar, Palestina