Cilj putovanja u Daddab, izbjeglički kamp somalijskog naroda, bio je prisustvovati distribuciji humanitarne pomoći koju je IHH-a organizacija iz Turske kupila za sredstva prikupljena posredstvom udruženja „Solidarnost“. Radi se o drugom dijelu pomoći, dok je prvi podijeljen u Mogadišu za vrijeme mjeseca Ramazana.
Podsjetimo se, u ovoj uspješnoj akciji prikupljeno je preko 32 000 eura.
Pored toga, namjera je bila da se upoznamo sa radom i projektima IHH-a organizacije kao i sa načinom života i stanjem u kom se trenutno nalazi narod Somalije kad je ovaj kamp u pitanju.
Sve što smo imali priliku vidjeti, a išli smo strogo u grupama, iz sigurnosnih razloga, odnosi se na dio područja koji pomaže IHH-a. Drugi dijelovi Dadaaba su pod kontolom UNHCR- a i drugih humanitarnih organizacija.
Put iz Istambula do Najrobija traje avionom 6 sati. Put od Najrobija do Dadaaba džipom, trajao je preko 10 sati. Krenuli smo u devet ujutro i stigli navečer. Usput smo stajali na više mjesta zbog potrebe da se auto malo ohladi. U toku boravka u Dadabu, posjetili smo bolnicu u izgradnji i trenutno mjesto pomaganja bolesnima, zatim mjesto gdje se nalazi džamija, javna kuhinja, mesdžidi, mjesto gdje se vršila podjela pomoći za 1500 ljudi. U toj podjeli učestvovali smo i mi, tim koji je došao u Keniju (8 aktivista iz arapskog zaljeva, troje iz Makedonije i jedan aktivista iz Bosne). Pored toga posjetili smo jedno bolje organizirano selo koje je staro 16 godina. Razlika od drugih sela jeste što tamo imamo blokove (Blok „C“..), ulice i kućice blatom obljepljene. Posjetili smo jedno bogatije selo. Bogastvo se mjeri brojem koza i krava koje imaju.
Danima nisam imala snage napisati bilo što o ovom putovanju. Emocije su još uvijk uzburkane. Ne postoje riječi, fotografije niti video koji mogu prikazati ono što je oko vidjelo. Sve što kažemo ili slikom prikažemo samo su fragmenti. Prava, realna slika je ono što su oči vidjele a to je daleko lošije od onog što foografijom vidimo. Slike Kenije i tog naroda stalno su mi pred očima. Pitanja ; Kako im pomoći? Kako mobilizirati naš narod? Kako im prikazati strahotu ljudskog življenja jednog naroda u 21 stoljeću? Niz ovakvih pitanja stalno su mi u mislima. Stalno se pitam u kom vijeku živi taj narod.
Njihov nivo spoznaje svijeta je minimala u odonosu na nas. Ono o čemu oni sanjaju i sa čim su zadovoljni je nešto što za većinu ljudi nema mjesta za upit. Normalno je da mi imamo kuću. Pa još razmišljamo o raskošu, ukrašavanju, mijenjanju namještaja, zavjesa. Koliko imamo odjeće i obuće, ne znamo. Frižideri su nam puni svega. Opet mi smo nezadovoljni, napeti, nesretni. Sve nam smeta. Bolujemo od raznih bolesti a najveća nam je pohlepa i nezadovoljstvo blagodatima koje nam je Allah dao. Živjeti u zemlji kakva je Bosna, sa ovoliko rijeka, planina, zelenila, kišom, suncem i svim drugim blagodatima je pravi džennet na zemlji. Opet kad padne kiša nekoliko dana, nama smeta. Kad malo više toplije nama smeta. Kad ne padne kiša nekoliko sedmmica nama smeta. Kritikujemo jedni druge, malo zemlje obrađujemo i slabo ono što imamo čuvamo.
A šta ima narod Somalije. Preko 20 godina je u ratu. Međusobni sukobi najviše pogađaju obični narod. Naod koji nema pravu vlast, zakonodavsvo; društvo u kom je zakon jačeg glavno je pravilo, osuđen je na svaki oblik patnje. Takav narod nema priliku da se obrazuje, obrađuje zemlju, da ima kakav takav dom. Takav narod u kilometarskim kolonama traga za malo hrane i vode. Dom je lako napravit. Bitno je malo granja a suhog granja tamo je mnogo. Nekoliko ćebadi, kartona i dom je tu.
Kamp Daddab koji smo posjetili i u kom živi preko 680 000 Somalijaca je mjesto koje se i nakon 20 godina samo povećalo brojem stanovnika. Mjesta gdje stanuju su loptaste kuće od pruća. Iste za stoku i ljude. Malo bolja kuća je obljepljena blatom. Šator od platna poklon je donatora. Smeće svuda. Tamo nema pošta, komunalno, ali zato ima policija kenijska koja baš ne voli Somalijce. Kanistri od ulja koji su dobili u humanitarne služe za vodu i imaju jako malo suđa. Bogatiji imaju i malo stoke. Djeca su svuda. Djeca koja ne idu u školu. Koja rado uče islam i željna su znanja. Djeca koja noću ispod stabla pod vatrom, na dasci ugljem pišu ajete Kur’na. Tamo nema igračaka, školskih torbi. Većina ih je u jako prljavoj odjeći i bez obuće ili samo japanke. Za tri godine nauče Kur’an napamet. Djeca koja vape za znanjem.
I pored toga i još goreg jada koji ću drugom pilikom opisati taj narod djeluje smireno. Taj natod u kolonama, satima stoji u redu da bi dobio ljekarsku pomoć ili hranu. Ta djeca sretna trčkaraju oko tebe. Žele da se sa tobom rukuju. Žene su također jako lijepe i glavna radna snaga i sav teret tog okrutnog života je na njima.
Ono što ću posebno pamtiti jeste noć u Dadabu. Iza akšama, potpuni mrak. Tišina mukla. Sem koji zvuk ptice. Mjesečina i zvijezde na nebu ostavljaju te bez daha. Ta tišina te plaši. Rano sabahsko jutro, pale se ognjišta, sunce se priprema za izlazak, dan se polako pomalja u čuje se tihi žamor Somalijaca. Avlija je središte u kom se sve dešava. Tu se pere suđe. Priprema ručak, kupaju se djeca, ali i pred akšam sjedi.
To je narod kog ne možete a da ne zavolite. Narod kog kad posjetite uzme vam dio duše i vi silno želite dati im ono što zaslužuju; život čovjeka 21. stoljeća ali bez rata i sa svim sredstvima civilizacijskog. Da li oni moraju da gladuju i žive bez vode? Naravno da ne. Samo je bitno koliko su drugi koji su u poziciji da im daju djelić ljepšeg podare od onog što im Allah dade. Duboko se nadam da ću i pored sve patnje i težine puta opet imati priliku posjetiti ovaj narod dati svoj diprinos poboljšanju njihovog života.
Svako od nas može dati voj doprinos. Pored novčane pomoći koju im možemo dati i za koju će plemeniti aktivisti IHH-a, koji se posebno žrtvuju u misiji borbe za dobro drugom, dostaviti ovom narodu, možemo pričati o njihovoj patnji. Svoju djecu učiti da štede vodu za kojom oni vape. Neznanje je naš najveći neprijatelj. Zato borimo se da saznamo njihovu patnju, ali i kako im pomoći. Odrecimo se malo naših želja i neka nečija želja bude naše djelo i pomoć njemu. Zamislite sreću majke Somalijke koja nosi, vuče, savijena do zemlje bori se sa 15 kg. pomoći, ali sretna što će dvije sedmice imati hranu za djecu. To su malo brašna, riža, sol, ulje, mlijeko. Tu nema voća, slatkiša, mesa.
Kilometrima su išli da bi došli do mjesta gdje se dijeli pomoć. Možda će dio pomoći dati da bi im se prevezla na magarcima do sela. Nakon dvije sedmice opet ista priča. I to je naravno ako ima redovna pomoć. Glavna bolest ovih ljudi jeste proljev, problemi sa bubrezima zbog vode, infekcije nosa, kože. Tu nije teško biti doktor po dijagnosticiranju imajući u vidu šta mogu i pod kojim uvjetima rade, ali je teško pregledati 500 ljudi koliko dva doktora IHH-a sa 4 medicinara dnevno odrade. Nažalost po dvjesto ih ne dobije priliku za pregled pa se mora vratiti kući i sutra iz početka.
Prevozno sredstvo ovog naroda je magarc. Zbog nepismenosti i po nekoliko puta se vraćaju sa pitanjima kako piti terapiju. Ako je više ljekova treba zapamtiti sve. Onda jednostavno kaže, sabah, podne, veče ako uzima triput dnevno. Džipovi i autobusi su za one koji idu u Najrobi. Usput od Dadaba prema Najrobiju imate priliku vidjeti siromaštvo i bijedu koju nigdje niste vidjeli. Prilazeći Najrobiju vidjet će te da ljudi obrađuju zemlju. Plantaže ananasa, plastenici, zgrade, tvornice, škole koje drži crkva. Sve je to u neskladu i sumorno. Naravno tvornice i plantaže kao i škole su vlasništvo stranaca.
Robovlasništvo u drugom obliku tamo je još uvijek prisutno. Vrijeme je za Afriku. Pomozimo narod Afrike. Mi to možemo. Hoćemo li? Do nas je. Pozivam te, o ti koji za sebe kažeš da si čovjek, da si dobar, pomozi one koji vape za našom pomoći. Spasi nečiji život svojom donacijom. Pomozi izgradnju sirotišta, izgradnju bunara, škola, ili daruj svoj kurban. Sve to možeš posredstvom udurženja “Solidarnost”. www.solidarnost-bosnia.com
A šta ima narod Somalije. Preko 20 godina je u ratu. Međusobni sukobi najviše pogađaju obični narod. Naod koji nema pravu vlast, zakonodavsvo; društvo u kom je zakon jačeg glavno je pravilo, osuđen je na svaki oblik patnje. Takav narod nema priliku da se obrazuje, obrađuje zemlju, da ima kakav takav dom. Takav narod u kilometarskim kolonama traga za malo hrane i vode. Dom je lako napravit. Bitno je malo granja a suhog granja tamo je mnogo. Nekoliko ćebadi, kartona i dom je tu.
Kamp Daddab koji smo posjetili i u kom živi preko 680 000 Somalijaca je mjesto koje se i nakon 20 godina samo povećalo brojem stanovnika. Mjesta gdje stanuju su loptaste kuće od pruća. Iste za stoku i ljude. Malo bolja kuća je obljepljena blatom. Šator od platna poklon je donatora. Smeće svuda. Tamo nema pošta, komunalno, ali zato ima policija kenijska koja baš ne voli Somalijce. Kanistri od ulja koji su dobili u humanitarne služe za vodu i imaju jako malo suđa. Bogatiji imaju i malo stoke. Djeca su svuda. Djeca koja ne idu u školu. Koja rado uče islam i željna su znanja. Djeca koja noću ispod stabla pod vatrom, na dasci ugljem pišu ajete Kur’na. Tamo nema igračaka, školskih torbi. Većina ih je u jako prljavoj odjeći i bez obuće ili samo japanke. Za tri godine nauče Kur’an napamet. Djeca koja vape za znanjem.
I pored toga i još goreg jada koji ću drugom pilikom opisati taj narod djeluje smireno. Taj natod u kolonama, satima stoji u redu da bi dobio ljekarsku pomoć ili hranu. Ta djeca sretna trčkaraju oko tebe. Žele da se sa tobom rukuju. Žene su također jako lijepe i glavna radna snaga i sav teret tog okrutnog života je na njima.
Ono što ću posebno pamtiti jeste noć u Dadabu. Iza akšama, potpuni mrak. Tišina mukla. Sem koji zvuk ptice. Mjesečina i zvijezde na nebu ostavljaju te bez daha. Ta tišina te plaši. Rano sabahsko jutro, pale se ognjišta, sunce se priprema za izlazak, dan se polako pomalja u čuje se tihi žamor Somalijaca. Avlija je središte u kom se sve dešava. Tu se pere suđe. Priprema ručak, kupaju se djeca, ali i pred akšam sjedi.
To je narod kog ne možete a da ne zavolite. Narod kog kad posjetite uzme vam dio duše i vi silno želite dati im ono što zaslužuju; život čovjeka 21. stoljeća ali bez rata i sa svim sredstvima civilizacijskog. Da li oni moraju da gladuju i žive bez vode? Naravno da ne. Samo je bitno koliko su drugi koji su u poziciji da im daju djelić ljepšeg podare od onog što im Allah dade. Duboko se nadam da ću i pored sve patnje i težine puta opet imati priliku posjetiti ovaj narod dati svoj diprinos poboljšanju njihovog života.
Svako od nas može dati voj doprinos. Pored novčane pomoći koju im možemo dati i za koju će plemeniti aktivisti IHH-a, koji se posebno žrtvuju u misiji borbe za dobro drugom, dostaviti ovom narodu, možemo pričati o njihovoj patnji. Svoju djecu učiti da štede vodu za kojom oni vape. Neznanje je naš najveći neprijatelj. Zato borimo se da saznamo njihovu patnju, ali i kako im pomoći. Odrecimo se malo naših želja i neka nečija želja bude naše djelo i pomoć njemu. Zamislite sreću majke Somalijke koja nosi, vuče, savijena do zemlje bori se sa 15 kg. pomoći, ali sretna što će dvije sedmice imati hranu za djecu. To su malo brašna, riža, sol, ulje, mlijeko. Tu nema voća, slatkiša, mesa.
Kilometrima su išli da bi došli do mjesta gdje se dijeli pomoć. Možda će dio pomoći dati da bi im se prevezla na magarcima do sela. Nakon dvije sedmice opet ista priča. I to je naravno ako ima redovna pomoć. Glavna bolest ovih ljudi jeste proljev, problemi sa bubrezima zbog vode, infekcije nosa, kože. Tu nije teško biti doktor po dijagnosticiranju imajući u vidu šta mogu i pod kojim uvjetima rade, ali je teško pregledati 500 ljudi koliko dva doktora IHH-a sa 4 medicinara dnevno odrade. Nažalost po dvjesto ih ne dobije priliku za pregled pa se mora vratiti kući i sutra iz početka.
Prevozno sredstvo ovog naroda je magarc. Zbog nepismenosti i po nekoliko puta se vraćaju sa pitanjima kako piti terapiju. Ako je više ljekova treba zapamtiti sve. Onda jednostavno kaže, sabah, podne, veče ako uzima triput dnevno. Džipovi i autobusi su za one koji idu u Najrobi. Usput od Dadaba prema Najrobiju imate priliku vidjeti siromaštvo i bijedu koju nigdje niste vidjeli. Prilazeći Najrobiju vidjet će te da ljudi obrađuju zemlju. Plantaže ananasa, plastenici, zgrade, tvornice, škole koje drži crkva. Sve je to u neskladu i sumorno. Naravno tvornice i plantaže kao i škole su vlasništvo stranaca.
Robovlasništvo u drugom obliku tamo je još uvijek prisutno. Vrijeme je za Afriku. Pomozimo narod Afrike. Mi to možemo. Hoćemo li? Do nas je. Pozivam te, o ti koji za sebe kažeš da si čovjek, da si dobar, pomozi one koji vape za našom pomoći. Spasi nečiji život svojom donacijom. Pomozi izgradnju sirotišta, izgradnju bunara, škola, ili daruj svoj kurban. Sve to možeš posredstvom udurženja “Solidarnost”.
(solidarnostbosniacom)
