Vakufname u Gazi Husrev-begovoj biblioteci

Naziv vakuf nama, koji je poznat u turskoj i našoj upotrebi, dolazi od arapske riječi — infinitiva vakf i perzijskog nastavka name. Riječ vakf, ili kako mi izgovaramo vakuf, znači ovdje prvenstveno zavještanje i zavještati. Otuda se u ovom smislu, kao arabizam, u nas upotrebljavaju riječi: vakufljenje, vakufiti, uvakufljenje, uvakufiti. Vakuf se isto tako naziva i dobro, imetak, koji je zavještan, kao i sama zadužbina. U arapskom jeziku infinitiv ponekad ima značenje pasivnog participa.

Vakf ili vakuf je zavještanje i zadužbina, zasnovani po propisima islamskog pra­va, kome je izvor Kur’an i Muhamedova tradicija (sunnet, hadis).

U Kur’anu je osnov vakuf sadržan u općim principima o dobročinstvu, a ne u njegovu izričitom propisu.

“Nećete postići dobročinstvo dok ne podijelite dio imetka što ga sami volite.” (Ali Imran, 92).

“Činite dobro da budete sretni i spaseni.” (el-Hadž, 77),

“Ko učini koliko trunku dobra, vidjeće ga.” (ez-Zilzal, 7) itd.

U tradiciji (sunnetu) vakuf je jasno određen i ustanovljen, a označen je nazivom “trajno dobročinstvo” (sadakatun džarije. — Kad čovjek umre, njegova djelatnost prestaje, osim iz tri izvora: trajnog dobročinstva, nauke kojom se ljudi koriste i dob­rog djeteta koje se za njega moli — hadis). Zna se i to, da su najugledniji Muhamedovi učenici, ashabi, među kojima i prve halife, osnivali vakufe (zadužbine) za njegova života i po njegovim uputama.

Kakva je bila svrha i ciljevi, radi kojih su ljudi vakufili i kojima je vakuf služio? Ti ciljevi bijahu mnogobrojni i veoma različiti, od čisto vjerskih, do krajnje društveno socijalnih. Zavještati se, dakle, može u razne korisne svrhe, a vakuf je uvijek bio jedan oblik posebno dobrorvorne djelatnosti. Tako su se vakufi osnivali za podizanje i održavanje džamija, mekteba i medresa, za podizanje i održavanje biblioteka, banja, česama, svratišta i kuhinja za putnike, siromašne ljude i siromašne učenike, za izgrad­nju i održavanje mostova i puteva itd. Onaj koji osnuje vakuf i uvakufi neko dobro, zove se vakif — dobrotvor.

Budući da ova djelatnost ima kao cilj trajnost i stalnost dobrotvornog djela i kako je ona javnog i društvenog značaja, to joj je potrebna zakonska i pravna podlo­ga i forma. Zato je vakufljenje vršeno po naročitoj proceduri t o njemu se izdavala naročita isprava. Ta isprava je imala određenu formu i sadržinu i nju je legalizirao i potvrđivao, poslije određenog postupka, šeriatski sud – kadija. Takva punovažna is­prava o uvakufljenju naziva se vakufnama, što je i u nas usvojeno, ili arapski vakfijja. Naše vakufname pisane su većinom na turskom, ili u manjem broju na arapskom jeziku.

Ovakav oblik dobrotvorne djelatnosti, vakufom, ili uvakufljavanjem bio je uo­bičajen i mnogo raširen u cijelom islamskom svijetu, pa i kod nas. Prvi vakufi kod nas osnivaju se u XV vijeku. Zavještati se moglo samo ono dobro koje vlasnik ima u svom punom vlasništvu (mulk).

Da navedemo samo neke vakufname i kraće izvode iz njih, kao primjer njihova sastava i forme.

Isabeg Ishaković bio je turski vojvoda, takozvanih zapadnih strana i drugi bo­sanski sandžakbeg. koji je u malom mjestu, naselju Vrhbosna, odnosno uz to mjesto, udario temelje današnjeg Sarajeva. U periodu od trideset godina, od 1440 do 1470. godine, Isabeg je podigao u Vrhbosni, odnosno u Sarajevu, čitav niz građevina, veći­nom u dobrotvorne svrhe. On je podigao džamiju 1457 god. u čast Mehmeda Osvajača, kojoj je dao naziv Careva (Hunkarijja). koji ona i danas nosi. Podigao je u njezinoj blizini i banju, ćupriju preko Miljacke, han Kolobaru. bezistan, musafirhanu, tekiju na Bendbaši, devet vodenica na Miljacki i najzad dvor, saraj — konak. O svojim zadudžbinama sastavio je vakufnamu na arapskom jeziku, u kojoj se između ostalog kaže:

Dobrotvor je također podigao most na rijeci Miljacki i uvakufio ga za one, koji će preko njega prelaziti, kao pravovoljan na šeriatu zasnovan vakuf, koji će dovijeka trajati.

Za odražavanje svojih zadužbina uvakufio je od svojih pravih mulkovnih posje­da sljedeće; sve mlinove koji se nalaze pod jednim krovom, jednu njivu koja se nalazi iza navedenih mlinova u spomenutom selu, banju i vodu za njene potrebe i han i du­ćane …

Isto tako je uvakufio mlinove na rijeci Željeznici, u nahiji Visoko, i jednu njivu u blizini Ljubogošte, koja se zove Luka, i onu njivu koju je kupio od Balabana, sina Bogčinova, a koja se zove Brus, zajedno sa njenim gajem.

Vakufnama se završava riječima: “Ovo se dogodi i zapisa mjeseca džumadel-ula 866 po Hidžri” (februar ili mart 1462. godine).

Original ove vakufname bio je u rukama Mustajbega Fadilpašića. On ga je posu­dio Kosti Hermanu, i sada mu se, nažalost, ne zna za sudbinu. Vakufnama je sačuva­na u prepisima, od kojih je najvažniji onaj u zapisniku sidžilla senatskog suda što se čuva u našoj Biblioteci.

Ova je vakufnama veoma važan izvor za poznavanje teritorijalnih i drugih prili­ka prvobitnog Sarajeva.

Ajas beg, sin Abdul-Hajjev, treći bosanski sandžakbeg, ostavio je zadužbine u Sarajevu i Visokom i o njima vakufnamu iz 1477. godine.

“Neka je slava Allahu… Kad je zapovjednik plemenitih zapovjednika i ugledni upravitelj Bosanskog sandžaka Ajas-beg, sin Abdul-Hajjev, spoznao da je ovaj ništavni svijet prolazan… i Isto tako da nijedan silnik, i pored sve svoje sile, nije vječno ostao…. on je uvakufio svoja slijedeća dobra, koja su njegovo puno vlasništvo. Od tih dobara on je na prvom mjestu uvakufio kupatilo u varoši Sarajevu, i svoju donju kuću, i du­ćane što su pred njom, i svoje dućane u mahali koja nosi njegovo ime, kao uopće sve nekretnine i dućane spomenutog vakifa, koji se nalaze u varoši Sarajevu, a koje nije potrebno btiže označavati. Dalje je uvakufio kupatilo, dućane i vrt, koji se nalazi u selu Visokom”.

I ova vakufnama je sačuvana samo u prepisima, a veoma je važna za upoznava­nje prvih dana nastanka i razvitka Sarajeva i Visokog.

Kad je Gazi Husrev-beg došao u Sarajevo, ono je moglo tada imati oko sedam do osam hiljada stanovnika. Njegovim dolaskom otpočinje drugi period izgrad­nje i razvitka Sarajeva, čime je ono od kasabe postalo grad — šeher. O svojim mnogo­brojnim ustanovama i građevinama on je napravio tri vakufname, koje su sačuvane u prepisima.

U vakufnami džamije kaže se:

U vakufnami medrese Gazi Husrev-beg izjavljuje i zavješta gradnju medrese i osnivanje biblioteke.

Vakufnama je datirana 1537. godine.

Uloga vakufa u privrednom i kulturnom životu i razvitku pojedinih naših mjesta u prošlosti bila je velika. Vakufname, kao historijski dokumenti, daju nam dragocjene podatke za izučavanje raznih pitanja iz mnogih grana nauke. One sadrže mnogo po­dataka za historiografiju gradova, za migraciju stanovništva, za topografiju, za eko­nomsku i kulturnu historiju uopće. Pružaju nam mogućnost da se upozna nastajanje naselja, varoši, kvartova i mahala, kao i problemi koncentracije raznih zanatskih i trgovačkih djelatnosti. Vakufname nas dalje upoznaju s unutarnjom strukturom društva u našim krajevima, s ekonomskim uvjetima društvenih klasa, s pravnim i soci­jalnim odnosima unutar klasa i između klasa, zatim vrijednošću novca, prirodom različitih poreza i s visinom zakupa i kirija. U vakufnamama i vakufskim obračunima nalazimo dosta podataka iz kojih se možemo obavijestiti i saznati kako su živjeli obični ljudi, zanatlije, mali trgovci i naročito seljaci, o čemu inače ne nalazimo mnogo podataka na drugim mjestima (npr. u kronikama).

Ali, vakufname nam, pored svega navedenog, kazuju o posebnoj i veoma važnoj strani jednog vremena i njegovih ljudi, što mnogi zanemaruju istaknuti. To je kazivanje o visokoj duhovnoj kulturi, o prefinjenoj produhovljenosti, o najplemenitijim i najuzvišenijim osjećajima humanosti, o jednom duboko ljudskom i duboko filozof­skom gledanju na život i svijet, na ljude i ljudsku zajednicu — po kome se može pro­naći postojana vrijednost, plemenita i uzvišena datost, za koje se može vezati čovje­kova misao i njegova aktivnost, Vakufname su dokumenti i svega toga, Kad se istražuje i izučava historija ljudske kulture i kulturnih djelatnosti, onda se takve činjenice ne mogu zaobići.

Ima vakufnama, koje su, pored svega navedenog, o njihovom značaju kao historijskih dokumenata, bogato ispunjene lijepim sadržajem, sastavljene lijepim i biranim književnim stilom, ukrašene umjetnički vanrednom kaligrafijom i ornamentikom Takve su, naprimjer, Sinan-begova vakufnama iz Ćajniča, Karađoz-begova iz Mostara i Dervišpašina vakufnama. O njima i drugim pojedinim značajnim vakufnamama ovom prilikom ne možemo posebno govoriti, jet nam to ne dopušta prostor, a to nije ni svrha ovog članka. Da još samo ovdje napomenemo, da su. dakle, mnoge od njih dokumenti, koji nose pravu poruku lijepe misli i lijepog osjećanja, poruku o umjet­ničkom stvaralaštvu (estetici), plemenitom ljudskom životu (etici) i dobrim djelima,

Svoj procvat i najveći zamah vakufi su u nas doživjeli u periodu od XVI do XVIII stoljeća. U proteklom periodu u Bosni i Hercegovini osnovano je oko dvije hiljade vakufa. Brojne vakufname ostale su većinom u samim mjestima ili kod samih dobrotvora, pa su tako u najviše slučajeva izgubljene.

Krajem XIX stoljeća započelo se s vođenjem popisa vakufa, pa su na taj način sačuvani najvažniji podaci o njima. Jedan manji broj vakufnama sačuvan je u našim arhivama Najveća kolekcija, nešto preko hiljadu i dvjesta vakufnama, nalazi se i čuva u Gazi Husrev begovoj biblioteci. Ove vakufname očuvane su, uglavnom, u ovjerov­ljenom prepisu, dok se originalnih nalazi vrlo mali broj. Sve one, i originalne i prepi­sane, imaju veliki historijski značaj. Raspoređene su u tri velike zbirke (stdiilla) Naj­starije od njih. koje imaju važnost originala, čuvaju se na posebnom mjestu.

Sav taj ogromni i važni historijski materijal još nije praktično kataloški obra­đen. Obrada vakufnama je dužnost i potreba koja čeka svoje rješenje. U toj obradi, pored najvažnijih podataka o zavještaću i njegovu vakufu, treba dati bar skraćene iz­vatke iz njihova sadežaja. To bi bio poseban katalog vakufnama. Takav katalog omo­gućio bi nam uvid u vakufname kao historijske dokumente i u sve one raznovrsne kulturne ciljeve i poduhvate na kojima su naši preci radili i u koje su svoja imanja ulagali. A to bi sve olakšalo pristup do važne historijske građe.

Pored toga, valja uzeti u obzir da vakufi imajiu i svoj savremeni značaj. Naime, iako su vakufski posjedi (zgrade i zemljišta koji donose prihode) kod nas poslije os­lobođenja nacionalizirani, naš vakuf tim ipak nije prestao postojati. On je i danas ži­va ustanova, jer se održava u džamijskim i nekim drugim najnužnijim vjerskim objekti­ma, koji su u posjedu islamske zajednice – da joj služe za određene vjerske potrebe. Osim toga ima slučajeva, da se i danas zasnivaju novi vakufi, iako skromni, obično zavještanjem parcele zemljišta za gradnju džamije, i davanjem izvjesnih količina nov­ca za džamijske potrebe ili za potrebe Medrese, odnosno Islamskog fakulteta – jer je podizanje i održavanje vjerskih ustanova i objekata teško i zamisliti bez mogućnosti zasnivanja novih vakufa, koje uglavnom čine prilozi vjernika.

Zato poznavanje i proučavanje ove ustanove ima za nas kako naučno-istorijski tako i praktični značaj, naročito za Muslimane i Islamsku zajednicu. No, ne samo za njih nego i za sudove i druge državne organe, koji se ponekad mogu naći u situaciji da budu pozvani (nadležni da raspravljaju neka pitanja u vezi s ustanovom vakufa).

Na kraju bih napomenuo, da ovaj skromni članak ima kao cilj samo da istakne i zabilježi postojanje znatnog broja vakufnama u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, da napomene njihov značaj, da u vezi s tim objasni neke pojmove, iznese neka mišljenja i podatke na najjednostavniji način, da bi sve to poslužilo kao podsjetnik, napome­na i podstrek za pristupanje temeljitom proučavanju i studioznoj obradi tako važne ustanove iz našeg kulturnog nasljeđa, kao što je ustanova vakufa i sve ono što je kroz nju ostvareno.

Značajnim korakom i važnim doprinosom u tom pogledu može se svakako smatrati poduhvat Orijentalnog instituta u Sarajevu, da u svojoi obradi izda što veći broj va­kufnama. Tu je, uglavnom, riječ o obradi zbirke vakufnama iz ove Biblioteke. Taj po­sao, na kome radi ekipa vrijednih orijentalista iz Instituta, uveliko je u toku. Njihova obrada će obuhvatiti izdavanje teksta sa prevodom po naučnim uzusima takvog pos­la, u što svakako spada davanje potrebnih bilježaka i tumača pojmova. Prva knjiga, koja obuhvaća obradu naših vakufnama iz XVI stoljeća, već je spremljena, a poduzete su i daljnje pripreme za davanje vakufnama iz XVII i XVIII stoljeća.

Radi olakšice onima koji nisu upućeni u probleme vakufa, a željeli bi da se s tom materijom dublje i svestranije upoznaju usuđujem se ovdje na završetku članka dati još neke napomene i podatke.

U islamskoj pravnoj nauci razvila se posebna naučna disciplina ili posebna grana islamskog prava o vakufu. Ona ima i svoju stručnu literaturu, naročito na arapskom i turskom jeziku. Svako pravno djelo (kutub al-fiqh) sadrži posebno poglavlje ili knji­gu o vakufu. Ima dosta i posebnih stručnih djela samo o toj temi.

Na našem jeziku imamo također lijep broj važnih radova o vakufu. Mi ćemo ovdje navesti nekoliko najvažnijih između njih (od kojih su nam četiri prva i pod broj 12 poslužili kao literatura za ovaj članak):

Autor: Kasim Dobrača