Svoj identitet sagovornik Dnevnog avaza ne može otkriti, ali je spreman govoriti o onome što je proživio.
Kako je rekao „Avazu“, nakon što ga je zarobio, Rajak ga je sa svojim saborcima tukao. U grlo su mu sasipali rakiju, a pod njihovim čizmama morao je pjevati “Romanijom cvjeta cvijeće, bilo srpsko i opet će”.
„Tortura se nastavila u stanici policije u Višegradu, gdje sam bio tučen i maltretiran. Muharem Čukojević i ja lisicama smo bili vezani jedan za drugoga. Tjerali su nas da jedan drugoga tučemo do iznemoglosti. Ljudi koji su bili sa mnom su nestajali. Govorili su nam da su pušteni, ali na kraju sam shvatio da su “pušteni” niz Drinu. Niko u grupi od nas 37 nije preživio osim mene“, kaže on.
Boli ga što je Rajak danas, kao discipliniran zatvorenik, smješten u zatvoru poluotvorenog tipa u Ustikolini, a posebno bezosjećajnost vlasti koje su osuđenom zločincu odobrile donaciju za gradnju kuće iako on već raspolaže nizom objekata, među kojima je i farma stoke.
Dok se u Donjoj Lijesci stvaraju preduvjeti za lagodan život Rajaka nakon izlaska iz zatvora, u susjednom, pustom selu Čakari bošnjačka zgarišta zarasla su u šikaru.
„Ne mogu shvatiti da se zločincu kao što je Rajak može dodijeliti donacija, a već ima postojeće objekte u svom selu. Ne znam šta rade ta ministarstva i pravosuđe?! Nagrađuju zločince, omogućavaju im lagodan život, a povratnicima i žrtvama ne dozvoljavaju da bilo šta grade“, kaže sagovornik Dnevnog avaza, koji nikada nije uspio dobiti materijal za obnovu svoje kuće u okolici Višegrada.
(Vijesti.ba)