Neke netačnosti oko prihvatanja islama u Bosni

 Prihvatanje islam nije bilo prinudno

Srpski su historičari u historiografiju proturili neistinu prema kojoj je prihvatanje islama bilo prinudno. Činjenica je, međutim, da Osmanlije nisu imali nikakvog razlog za primjenu prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana. Za njih je gubitak svakog nemuslimana značio gubitak ličnih poreza: kod zemljoradničke raje glavarine (džizje), koju su oni plaćali kao štićenici islamske države (zimmi), ali i prihoda od drugih poreza (ispendže, desetina od mošta umjesto porezna na površinu vinograda idr.), koje su nemuslimani plaćali u većem iznosu od muslimana, a kod Vlaha jednog dukata godišnje (filurije) i, ako su obrađivali zemlju, desetine. Time je država gubila značajan dio svojih prihoda. Oni koji bi prihvatili islam, imali su mogućnost da se školuju i napreduju na svim položajima. To je zadovoljavalo njihova lična htijenja.

U prilog odricanju prinude u postupku prihvatanja islama od strane nemuslimana idu mišljenja o tome brojnih historičara.

Vjekoslav Klaić je mišljenja da su patareni bosanski, vlastela i kmetovi, većinom prigrlili vjeru Muhammedovu.

O prihvatanju islama od strane bosanskog sitnog i srednje plemstva, Vasa Ćubrilović kaže sljedeće:

“Bilo je više razloga koji su govorili za to da su bosanski begovi pomoci starog bosanskog plemstva: nijedna naša država nije tako brzopodlegla Turcima kao Bosna i nigde naš narod u tolikom broju nije primio islam kao ovdje…”

Ćiro Truhelka, arheolog i historičar:

“Turci, osvajači Bosne, nisu bili onaki divljački zatornici, kako nam ih crta školska povijest. Oni nisu u osvojenim zemljama razarali domaćih institucija ni proganjali pojedina vlasteoska plemena, dapače nemamo nijednoga dokaza da bi oni za osvojenja ikome na silu narivavali islam.”

Vladislav Skarić, historičar:

“Krivo je mišljenje da se na balkanskom poluostrvu Islam širio naglo i da je službeno širen silom, ja ću istaći samo fakat da 19. vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina. Islam su širile prilike i ljudske okolnosti.”

MIljenko S. Filipović, historičar:

“Ali nije se ništa ćulo, da su muslimani išta preduzimali, da prinude nemuslimane na obraćanje, niti da su činili nasilja da otud iskorijene kršćanstvo.”

U jednom drugom radu dodao je da je prihvatanje islama bilo pojedinačno i dobrovoljno.

Vladimir Ćorović, historičar:

“Da su oni (Osmanlije, o.p.), doista imali kao državni sistem ne samo nasilnu, nego čak i postepenu islamizaciju hrišćanskog elementa, oni bi je kroz četiri stotine godina svoje neograničene vlasti mogli i provesti.”

Vasa Pelagić, revolucionar i publicista:

“Vlada Turske nije svoj jezik nametala pokorenim narodima kao što su to činile i čine ostale evropske zemlje (naglasio JM). Ona je spram drugih vjera daleko tolerantnija i čovečnija bila od mnogih hriščanskih vlada i država. Što se naroda isturčilo (naglasio JM), nije nožem ili palešem naterano, več je to bilo unekoliko dragovoljno, iz ličnih interesa. Gospoda se isturčila radi gospodstva, a sirotinja za to, da se oprosti spahija ili nekog gonjenja i stotine hiljada naroda volelo je olakšicu terea i materijalno blagostanje, sigurnost no veru svoju, te prevrnu jednu i primi drugu. Ovom je mnogo doprinela i demokratska priroda muhamedanske vere i uprave (naglasio JM). Zato i bogumili su se listom isturčili, jer su ih zbog njihove vere slobodoumne gonili i pravoslavci i katolici.”

Nakon ovoga što je navedeno, nema potrebe bilo šta drugo dodavati u cilju obaranja optužbe o prinudnoj islamizaciji.

Ovome samo, možda, treba dodati i činjenicu da su se Osmanlije strogo pridržavali islamskih propisa i poštovali sve ono što je u Kur’anu zapisano, pa i odredbi o prihvatanju islama. A jedan kur’anski ajet o tome glasi:

“U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti. Pravi put se jasno razlikuje od zablude.”

U sadržaju ovoga ajeta nalazi se i odgovor na pitanje zašto muslimani nikada nisu prisiljavali nemuslimane da prihvataju islam. A odgovor na pitanje zašto su oni koji su dolazili u dodir sa islamom i muslimanima, prihvatali islam je u ljepoti i univerzalnosti propisa koji usrečuju čovjeka na ovom svijetu (arap. dunjaluk) i daju mu nadu za uspjeh na onom svijetu (arap. ahiret).

Osmanlije nisu dirali ni u crkve i crkvena dobra. O tome Pero Slijepčević, crkveni historičar:
“Turci su bili tolerantni ne samo prema crkvi i veri nego su priznavali crkvama i manastirima pravo poseda na zemljište koje su imali.”

Prihvatanje islama nije bilo isturčivanje

Osmanlije su samo ponegdje nemuslimane koji su prihvatili islam nazivali Poturicama (naglasio JM). U Kanun-nami za Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžak iz 1539. godine,56 obrazloženje vezano za naplatu ličnog feudalnog poreza (kod nemuslimana ispendža, a kod muslimana resmi čift, resmi benak i resmi mudžerred), navedeno je sljedeče:

Kao ispendže, pak, neka se od nemuslimana uzima po 25 akči. Od poturice (muslimana o.p.) koji je oženjen, neka se uzme po 22 akče (resmi čift), a od poturice momka koji je punoljetan, uzima se 12 akči (resmi mudžerred).

To, međutim, ne znači apsolutno ništa, jer se bosanski muslimani nikada nisu osječali ni Poturicama ni Turcima.

Postupak prihvatanja islama srpski su historičari nazvali isturčivanjem (ispr. poturčivanje). Oni su pri tome pošli od činjenice da su pripadnici drugih vjeroispovijesti i etničkih skupina, koje su Nemanjiči silom prevodili na pravoslavlje, po obrascu pravoslavni = Srbi, bivali posrbljeni. Ali taj obrazac nije se odnosio na Vlahe, iako je večina od njih dobrovoljno prihvatila pravoslavlje, napustila rumunski i zamijenila ga srpskim. To im, pak, nije omogučilo da ih država istovremeno i posrbi. Oni su u nemanjičkim srpskim državama bili građani drugog reda, što je kralj Milutin početkom XIV stoljeća i zakonski uredio u okviru tzv. Zakona Vlaha (Zakon Vlahov), a od njega naslijeđivali drugi srpski vladari. Ovaj Zakon su od posljednje srpske države, koja je nestala nakon Bitke na rijeci Marici 1371. godine, preuzele i dvije novonastale srpske despotovine i primjenjivale ga do pada posljednje od njih pod vlast Osmanlija 1459. godine. Pravoslavizirani Vlasi iskoristit će seobe Srba u južnu Mađarsku u vrijeme Osmanlija, naseliti se na njihove zemlje i samoproglasiti se Srbima.

U slučaju prihvatanja islama u bivšem Bosanskom kraljevstvu, koje je bilo dobrovoljno, ne može se uspostaviti jednakost sa poturčivanjem (srp. isturčivanjem). Oni koji su prihvatili islam, nisu su se istovremeno i poturčili i postali Turci. Turcima su ostali zahvalni što su im omogućili da dođu u dodir sa islamom, ali im ni na kraj pameti nije bilo da budu poturčeni. To se ogledalo u dosta strogoj podvojenosti između starosjedilačkog stanovništva koje je prihvatilo islam i Turaka koji su po raznim poslovima boravili u Bosni, a neki od njih se tu i trajno nastanili. Međutim najuvjerljiviji dokaz za izrečenu tvrdnju je otpor Bošnjana da potisnu svoj jezik i prihvate turski. Za to im je stajalo na raspolaganju oko 416 godina, a za Bošnjane se ne može reći da su za učenje stranih jezika nenadareni. Pri tome treba imati u vidu da je turski jezik bio službeni u administraciji, vojsci i školstvu, što znači da je postojala veća osnova da bude naučen. A nisu ga naučili samo zato što nisu htjeli, jer su bili potpuno svjesni opasnosti od utapanja među Turke i da time za sva vremena izgube svoje narodnosno biće. Bilo im je vrlo dobro poznato da oni koji ne govore jezikom naroda po kojemu se zovu, to ne mogu ni biti. Osim toga, u Bosni se zbilo nešto što je samo Bosni osobeno, o čemu je ranije natuknuto. Ono malo nebosanskih pripadnika Osmanskog carstva, koji su se stalno nastanili u Bosni, starosjedioci su uspjeli slavizirati i među se utopiti. To je, ipak, jedinstven slučaj u historiji etničkog razvoja naroda.

Uostalom, evo šta je o bosanskim muslimanima napisao poznati arheolog i historičar Ćiro Truhelka:

“Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope, bili prvi predstavnici svijetlog tipa, kome je plava kosa i modro oko, glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica, da je čisto svijetli tip u muslimana najčešče zastupan, jer po tome bi muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni.”

Truhelka je svakako u ovome pretjerao, jer Slaveni u Bosni nisu bili samo muslimani nego i katolici, koji, također, posjeduju navedene osobine. Pri tome je od posebne važnosti činjenica da je bosanske muslimane svrstao u Slavene i time odrekao svaku njihovu vezu s Turcima.

Bosanskim muslimanima se tepali kao braći muhamedovske veroispovesti, a onda je došlo do naglog preokreta pa su proglašeni Turcima. Ali upravo ovaj preokret predstavlja snažan dokaz protiv narečene srpske teorije o bosanskim muslimanima kao Turcima. Postavlja se pitanje: šta su onda oni muslimani koje, unatoč svemu, svojataju kao Srbe. Znači da i u Bosni ima muslimana koji nisu Turci, nego da predstavljaju Srbe muslimane. Takvih bi, možda, i moglo biti u Srbiji, ali u Bosni nikako, jer u njoj do dolaska Osmanlija nije bilo etničkih Srba, a ukoliko ih je nešto i ostalo poslije Nemanjića, činili su neznatnu manjinu. Bosanski muslimani nisu mogli biti Turci ni radi toga što su ovi bili tako malobrojni da nisu mogli naseliti ni svoju postojbinu Anadoliju, napose nakon pada u njihove ruke Bizantinskog carstva i Konstantinopolisa (preimenovanog u Istanbul) 1453. godine.

Zbog toga su puste prostore naseljavali porobljavanim narodima. Među njima značajan dio predstavljali su i etnički Srbi koji su tamo počeli pristizati kao zarobljeni vojnici još od Bitke na rijeci Marici (Bugarska) 1371. godine. Njima su se od Kosovske bitke 1389. godine počeli pridruživati zarobljeni Bošnjani i Hrvati, a nakon toga i pripadnici drugih južnoslavenskih naroda.Ovo naseljavanje Anadolije nastavljeno je sve do konačnog pada tih zemalja u osmanske ruke. Ima dosta osnova za vjerovanje da većinu tih naseljenika čine Bošnjani. Tu su prihvatali islam, ženili se i stvarali potomstvo. Mnogim naseljima dali su imena onih naselja iz kojih su tamo stigli, a sve do danas zadržali su izvorni arhaični jezik, koji nazivaju bosanskim, a sebe Bošnjacima. Pa kako su onda mogli naseliti toliko Turaka da su krajem XVI stoljeća mogli činiti glavninu stanovništva bivšeg Bosanskog kraljevstva.

Ali pošto su srpski historičari “dokazali” da je zemlja u Bosni uglavnom njihova i da su oni izvorni narod Bosne, onda Turci tu nemaju šta tražiti, pa bi bio red, ukoliko od njihovih pogroma prežive, da se vrate u Tursku odakle su i došli, a njih ostave da u miru po Bosni kao “vekovnoj srpskoj zemlji”” harače. U nečemu su, ipak, pogriješili, pa im to nije pošlo za rukom.

U gradskim naseljima nisu stanovali Turci

Srpski su se historičari posebno okomili na gradska naselja u Bosni (trgove, varoši kao podgrađa tvrđava i, kasnije, kasabe), tumačeći kako u njima uopće nije bilo muslimana, nego su Osmanlije u njih naselili Turke i muslimane izbjegle iz hrvatskih zemalja i Ugarske nakon što su ih trajno izgubili. Ovo je velika podvala, jer je upravo u Hercegovini na početku osmanske vlasti bilo trgova sa više kuća od onoga broja koji su u isto vrijeme imale neke današnje evropske prijestonice i to, u dosta slučajeva, pripadnika sve tri vjerske zajednice. Treba samo napraviti uvid u prve osmanske katastarske popise trgova Hercegovine (Čajniče, Hoča/ Foča, Goražde, Jeleč, Pljevlja, Prijepolje i Ustikolina) i vidjeti o kolikom se broju kuća radilo. Ali o tome će biti riječi u poglavlju o nasatvku razvoja gradskih naselja pod Osmanlijama. Pa nisu valjda svi ti ljudi napustili svoja ognjišta da bi prepustili mjesto doseljenim muslimanima. Međutim nešto i oni moraju dokazivati. A dokazuju samo ono što se materijalnim činjenicama dokazati ne može.

Regrutiranje djece i mladića u adžami-oglane nije bio danak u krvi

Obavezi prihvatanja islama za nemuslimanske, pa prema tome i vlaške mladiće koji su, temeljem Zakona o regrutiranju nemuslimanskih mladića (Zakon devširme), regrutirani u tzv. adžami-oglane (bos. stranimladići), odnosno u janičarski korpus, srpski su historičari i drugi pisci proglasili dankom u krvi, iako to sa krvlju nema ama baš nikakve veze. Ovome je podlegao i veliki osmanista Branislav Đurdev, pa je, kao izvanredan poznavalac turskog jezika, zakon devširme poistovjetio sa dankom u krvi. Slijedili su ga i drugi osmanisti, jer je tada i danas nagrdivanje Turaka, sa kojima su poistovjećeni bosanski muslimani i svega što je tursko, odnosno muslimansko, bilo poželjno.

Iako francuski putopisac Pjer Leskalopje nije bio najbolje upućen u postupak devširme, važno je o tome iznijeti njegovo mišljenje, koje glasi:
“Od tri muškarca u jednoj kući, Turčin uzme najrazvijenijeg, hrani i obučava takvu djecu kao svoju (naglasio JM) i od njih dobija najvjernije i najkorektnije janičare.”

Leskalopje nije odgovorio na brojna pitanja koja su važna za tu njegovu tvrdnju o najvjernijim i najkorektnijim slugama među nevjernicima. A trebao je znati da je to za mnoge nemuslimanske plemiće iz predosmanskog doba i za mladiće iz reda zemljoradničke raje bilo vrlo privlačno. Također je propustio napomenuti da se radilo o dobro plaćenim vojnicima, koji su zajedno sa sultanom sudjelovali u podjeli ratnog plijena, uživali prihode od timara, čifluka i drugih vrsta zemljišnih posjeda. Po osmanskim zakonima, svaki takav obveznik, pod uvjetom da prihvati islam, sa uspjehom završi škole i potvrdi se u vojno-upravnoj službi, mogao je dostići svaki u položaj vojno-upravnoj i sudsko-administrativnoj vlasti, osim sultanskog trona, što je bilo rezervirano za pripadnike porodice osnivača osmanske države i prvog njenog sultana Osmana (1299-1326). Najsposobniji između njih, postajali su čak i veliki veziri (predsjednici središnje vlade) Osmanskog carstva. Iz bivšeg Bosanskog kraljevstva, veliki veziri bili su:

Ahmed-beg Hercegović (Štipan Stipanovič Kosača), zet sultana Bajazida II i tri puta veliki vezir: dva puta za vladavine punca Bajazida II (1481-1512 ) i jedanput za vladavine Selima I (1512-1517). Sinan-paša Borovinić, veliki vezir sultana Bajazida II (1514-1517. i Selima I 1517). Rustem-paša Opuković, brat čuvenog hercegovačkog i mostarskog vakifa zaima Muhammed-bega (Mehmed-bega), poznatog kao Karadžoz-beg, veliki vezir svoga punca Sulejmana I Zakonodavca u periodu 1552-1561. Mehmed-paša Sokolović (tur. Sokolu) Veliki, alias Bajo-Bajica Sokolovič, koji je opsluživao trojicu sultana: Sulejmana I Zakonodavca (1564-1566), Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1579), odnosno do njegove smrti) i ktitor kamenog mosta preko Drine u Višegradu. Salib-paša Nevesinjac bio je veliki vezir u vrijeme vladavine sultana Ibrahima (1645-1647).

Tvrdnja da je čin regrutacije nemuslimanskih mladića za vojsku pretstavljao danak u krvi, ima dosta slabih tačaka.

Prva, što bi i bez obaveze regrutiranja nemuslimanskih mladića u adžami-oglane, u početku petine (pendžik) a temeljem zakona o regrutaciji tzv. Zakon devširme jedne četvrtine svake četvrte godine, obaveza regrutiranja svih za vojsku sposobnih mladića bila svake godine, kakva je uobičajena praksa u svim uređenim državama, što je Osmansko carstvo i bilo.

Druga, što su obveznici, koji su bili jedinci u roditelja oslobađani te obaveze, ali i oni koji su išli na izučavanje zanata. Dakle, kakva strašna kazna: ako ne želi služiti vojsku, mora učiti zanat. To, razumije se, zagovornici danka u krvi ne navode.

Treća, obični vojnici janičarskog korpusa bili su plaćenici a nakon osvojenja pojedinih zemalja i gradova, i njima su pripadale četiri petine plijena.
Četvrta, ako se radilo o danku u krvi, čime se onda može objasniti prihvatanje islama od stanovnika čitavih pravoslavnih sela ili prevjeravanja braće, sestara i očeva velikodostojnika Osmanskog carstva nemuslimanskog porijekla. Tipični primjeri su Mustafa-paša Sokolović, osnivač Rudog, koji je na islam prevjerio sve svoje sumještane i Mehmed-paša Sokolović alias Bajo-Bajica Sokolović, koji je na islam preveo čitavu svoju užu porodicu. Ocu Dmitru nadio je ime Džemaludin, ishodio mu titulu bega, pa se zvao Džemaludin-beg i postavio ga za upravitelja (mutevelliju) svojih zadužbina (vakufa), a sestru Šemsu, čije nemuslimansko ime nije poznato, udao za Sinan-pašu Boljanića.

Peta, koja u potpunosti dovodi u pitanje opredjeljenje regrutacije nemuslimanskih mladića za janičarski korpus kao danka u krvi, jeste molba muslimana upućena sultanu da i njihova djeca budu regrutirana u adžami-oglane i uključivana u janičarski korpus. U svojoj molbi naglasili su da njihova djeca ginu, a djeca nemuslimana koji su prihvatili islam, zauzimaju sve položaje u državi, uključujući i položaj velikog vezira. Sul­tan Bajazid II (1481-1512) ovu je njihovu želju uslišio, ali samo pod dva uvjeta: prvog, da njihovo stupanje u janičarski korpus bude dobrovoljno i, drugog, da imaju navršenih 18 godina. Da li su još za njegovog života u vrijeme vladavine Bajazidovog sina sultana Selima I (1512-1520). Prema tome, tvrdnja Safvet-bega Bašagića da je još u Jajcu takva molba bila upućena sultanu Mehmedu II Osvajaču i da ju je on uslišio (Kratka uputa, n.dj., 19), u pisanim spomenicima nema materijalnog utemeljenja.

SKRAĆENICE
ANUBiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
CZBI Centar za balkanološka istraživanja
DAD Državni arhiv u Dubrovniku
GIDBiH Glasnik IDBiH
GNC Godišnjica Nikole Cupića, Beograd
GVIS Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SERJ, Sarajevo
GZM Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevo
HRSMOT Hrvatska smotra, Zagreb
IDBiH Istorijsko društvo Bosne i Hercegovine
JHC Jugoslavenski historijski časopis, Beograd
KALGAJ Kalendar MKD Gajret, Sarajevo
KANUNNAME Kanuni i kanun-name za bosanski,
hercegovački, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, MTHSMI Tom 1, ZS 1, OIS, 1957.
LETCOMLEV Letter e comisioni di Livante MTHSMI Monumenta turcica historiam slavorium meridionalium ilustrantia NOVHOR Novi Horizonti, Zenica NS Nova serija OIS Orijentalni institut PI Posebna izdanja
PIIS Prilozi Institzuta za istoriju, Sarajevo POF Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo SKG Srpski književni glasnik, Beograd TSSDA Truhelka, Ć.: Tursko-slavjanski spomenici dubrovačke arhive, GZM

Preuzeto iz: “Anali Gazi Husrev-begove biblioteke”

Piše: Jusuf Mulić

 IslamBosna.ba