Sjetimo se Čaplinovog “Velikog diktatora”, “Biti li ne biti” Ernsta Lubiča, kasnije i Mela Bruksa i njegovog “Proljeća za Hitlera” ili Roberta Benjinija sa filmom “Život je lijep”. I svi su uspjeli da mračnu tematiku upakuju u komedijantsko ruho i na taj način pošalju poruku – poruku čovječanstva i pobune.
Ljutnja nacista
Hitler i Staljin na kabaretskoj sceni, igraju i pjevaju – to se još niko nije usudio da uradi u istoriji filma. I k tome, obojica u glas pjevaju istu pjesmu sa scene. Kako je to uopšte moguće? Na osnovu nacrta pisca Uvea Tima, Leander Haufam je uradio odvažan scenario: Berlin tridesetih godina prošlog vijeka. Oba komičara, Hajnz Cajzih i Zigi Majer na jednoj berlinskoj bini: jedan u ulozi Staljina a drugi u ulozi Hitlera su napravili parodiju i kako primjećujete mi smo u 1938. godini.
No, nije to moglo izaći na dobro. Posebno je parodija na Hitlera izazvala ljutnju nacista koji su bili u publici. Posljedice: Hans Cajzih morao je da izbjegne u Moskvu u ozloglašeni Hotel Luks. A tamo sreće svog starog drugara Zigija Majera i jednu Holanđanku, pripadnicu ilegalnog pokreta u koju se zaljubljuju obojica.
Komedija o mjestu užasa
Reditelj Leander Hausman o svom filmu kaže: „Ova priča je omaž za jednog određeni tip ljudi, takođe za jednu posebnu branšu. Verner Fink igrao je tada u kabareu i začuđjuće je kako je on u to vrijeme prolazio. Ali, drugima nije išlo tako dobro, i pojedini su odvođeni u logore i uništavani. I jedan ovakav tip humoriste koji priča viceve, elegantnog muškarca, koji luta kroz svjetsku istoriju dekadentnog skoro kao Dandi; to je ono što mi se dopalo. Jer, tu postoji lakoća koju volim. Lakoća koju donosi u jedno teško vrijeme.”
Međutim, Hotel luks nije komedija, nije film koji je zanimljiv zbog simpatičnih likova. I nije uspješan na svim poljima. Ali, ipak simpatično, sa laganim humorom Hausman se približava teškim temama.
Hotel Luks je komedija o jednom mjestu užasa. I neće se dopasti svima. Jer, vicevi pa ma koliko bili suptilni, o istorijskim činjenicama: ubistvima i mučenjima izazvaće odvratnost kod mnogih gledalaca. A Hausman i njegov tim su to tako shvatili da treba da se distanciraju od istorijskih činjenica i da se orjentišu na fiktivnu priču kako bi napravili jednu apsurdnu komediju.
(dwworldde)