Afganistan: Decenija tragedije i pogrešne politike
Jula 2002. godine američki avioni su bombardovali afganistansko vjenčanje u malom selu Deh Rawud. Smješteno na sjeveru Kandahara, selo je djelovalo zaštićeno okolnim planinama. Na nekoliko sati stanovnici su mislili da su sigurni od rata kojeg nikad nisu željeli. Slavili su i kao što to običaji nalažu, pucali sporadično u vazduh. Radosni događaj se ubrzo pretvorio u krvave orgije koje će odrediti kolektivno pamćenje Deh Rawuda mnogo generacija unaprijed.
Izvještaj kaže da su zračne snage upotrijebile B-52 bombarder i AC-130 helikopter u bitci protiv zamišljenih terorista. Prema afganistanskim zvaničnicima, 40 osoba je ubijeno i 100 ranjeno (The Guardian, 2. Juli, 2002). Očekivano, američka vojska je odbila da se ispriča.
Bombardiranje Deh Rawuda je bilo oličenje rata, jednako smrtonosne okupacije koja je uslijedila. Dok Al Qaeda nije određena kao zamišljeni neprijatelj, invazija i uništavanje Afganistana su bili moralno odvratni i neprikladni odgovor na terorizam.
Ovaj rat ostaje odvratan i 10 godina nakon američkog napada na najsiromašniju zemlju na svijetu. Ovaj posljednji zločin protiv čovječnosti u Afganistanu je nastavak trenda koji traje već decenijama. Nesretni Afganistan je određen za pijuna u velikoj igri moćnih sila koje teže za strateškom kontrolom i lakšim pristupom prirodnim resursima. Kroz povijest, Afganistan je pustošen jednostavno zbog svoje geografske pozicije.
Narod Afganistana ne bi trebao očekivati ispriku zbog rata. „SAD su napale Afganistan da slome bazu Al Kaide čiji je vođa, Osama bin Laden, nadzirao 9/11 terorističke napade i da se osiguraju da Afganistan neće postati utočište za islamske teroriste koji se bore protiv zapada.“ Napisala je Carmen Gentile i Jim Michaels u USA Today 6. Oktobra. Takvo opravdanje za agresiju je preplavilo sve medije.
Malalai Joya, bivša afganistanska ministrica i aktivista za ljudska prava, usudila se usprotiviti ovom neubjedljivom obrazloženju. U video poruci snimljenoj na 10. godišnjicu okupacije, ona je rekla:“Prije 10 godina SAD i NATO napali su moju zemlju pod lažnim zastavama borbe za ženska i ljudska prava i demokratiju. Ali poslije decenije Afganistan je postao najzaostalija, najkorumpiranija i najrazorenija zemlja u svijetu. Posljedice takozvanog rata protiv terorizma su još veće kršenje ljudskih prava, krvoprolića i zločini koji su udvostručili patnje našeg naroda (Monthly Review, 7. Oktobar).
Vojni zapovjednici i neokonzervativci mahnito pokušavaju pronaći razlog za slavlje. Ali niko od njih ne preuzima moralnu odgovornost za zločine počinjene pod njihovom komandom u Afganistanu. General John Allen, naprimjer još uvijek vidi „stvarne napretke, pogotovo u južnim dijelovima“, kao rezultat mjera i akcija protiv pobune u kojima je učestvovao navodno i u Iraku. „Pobune su uspješne kada oni ostvare kontakt sa stanovništvom. Kada se izoluju van naselja, onda nam pobune ne prave poteškoće“ kaže on.
To je čudna procjena, uzimajući u obzir činjenicu da Talibani nisu vanzemaljci došli iz svemira i kada se zna da i dalje efikasno kontrolišu veći dio zemlje. Kada je Međunarodno vijeće za sigurnost u Parizu tvrdilo da Talibani kontrolišu 72 procenta zemlje, NATO komandanti su te tvrdnje odbacili kao netačne. (Bloomberg, 8. Decembar 2008). „Talibani sada diktiraju uslove u Afganistanu, vojno i politički“ kaže Paul Burton, direktor spomenutog vijeća.“Postoji opasnost da će Talibani jednostavno preuzeti državu.“
Istovremeno, postoje oni koji smatraju da je ovaka situacija prošlost i da je sada predsjednik Obama šaljući novih 30 000 vojnika osigurao potiskivanje Talibana nazad. Ovaj potez bi trebao omogućiti otpočinjanje državotvornih procesa koji bi rezultirali povlačenjem stranih trupa do Decembra 2014.
Ove tvrdnje podržava i posljednji izvještaj Ministarstva odbrane o Afganistanu pred kongresom. Slanje novih trupa je omogućilo „opipljiv napredak po pitanju sigurnosti“ tvrdi se u izvještaju, a „koalicione snage su uspjele preoteti glavna uporišta pobunjenika, isprekidati njihovu komandnu mrežu i ukloniti mnoga skladišta i taktičke zalihe preostale iz prethodnih borbi“.
No, situacija na terenu govori drugačije. Talibani imaju kontrolu u većini provincija (Al Jazeera, 7. Oktobar). Njihova potpuna kontrola istoka i juga zemlje i stalni upadi u ostatku su potvrđeni redovnim vijestima o njihovim veoma koordiniranim napadima na afganistanske snage i NATO, čak i u središtu Kabula. Iz ponašanja Talibana teško se može zaključiti da se radi o vojnom pokretu koji se povlači. Prije bi se reklo da je riječ o kompletnoj administraciji i vladi u sjeni koja čeka priliku za povratak. Zapravo, „vlada iz sjene“ i jeste termin za talibanske službenike koji upravljaju većim dijelom zemlje.
„Nedavni događaji sugerišu da SAD i NATO gube rat od Talibana u Afganistanu: najviši zvaničnici su bačeni pod talibanski turban“, napisao je profesor James Petras (Global Research, 11. Oktobar).
Što se tiče tvrdnji da su Afganistanci na dobitku zbog vojne invazije SAD-a, brojevi govore drugačije. Nažalost, samo nekolicina je znala i čuvala broj Afganistanskih žrtava u prvih pet godina rata. Prema skromnim procjenama UN-a, „11.221 civil je ubijen od 2006, a 1.462 u prvih 6 mjeseci ove godine“ (LA Times, 7. Oktobar).
Tri fotografije su objavljene od strane njemačke novinske agencije „Spiegel“ prošlog marta. Na njima su bili američki vojnici (poznati kao Kill Team) koji su pozirali pored unakaženih tijela afganistanskih civila. Ovi užasavajući prizori teško da su odavali sliku ikakvog „opipljivog napretka“.
Za vrijeme Obamine administracije broj ubijenih civila se povećao za 24 procenta, kaže Malalai Joya. „Rezultat Obaminog slanja novih trupa je još više krvi, nasilja, uništavanja i boli“.
I još uvijek nema izvinjenja. Kao da su afganistanski sinovi i kćeri samo puki brojevi, nevažni i tuđi.
Deset godina poslije napada na Afganistan i dalje se solidarišemo sa žrtvama rata i dijelimo bol sa uvijek ponosnim narodom Afganistana.
Izvor: onislam.net
prevod: N.S.
