Ratna dividenda: Sarkozy i Cameron u Libiju došli ponaftu!
Gadafi je svrgnut, u Libiji sada vlada Nacionalno prijelazno vijeće. A industrijske zemlje su požurile da dobiju svoju šansu u obnovi zemlje.
Daniel Scheschkewitz, novinar radija “Deutsche Welle”, komentariše posjetu Sarkozyja i Camerona Libiji.
Sarkozy, Cameron, Erdoğan – spisak stranih državnika, koji ovih dana stižu u Tripoli kako bi čestitali pobunjenicima, je dug. Započela je utrka za dobijanje naklonosti upravo oslobođenog libijskog naroda. Naroda čija zemlja zbog svojih brojnih naftnih nalazišta spada u najbogatije u sjevernoj Africi i čiji trijumf u borbi protiv tlačitelja Gadafija izaziva burno odobravanje arapskih susjeda.
U prijašnjim vremenima su Evropljani dolazili kao kolonijalni gospodari ili kako bi se dodvorili diktatoru Gadafiju u njegovom beduinskom šatoru. Sada se francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron mogu prezentovati u sunčanom svjetlu osloboditelja. Priuštit ćemo im taj trijumf.
Francuska i Velika Britanija su snosile najteže breme vojne akcije NATO-a. Bez njih teško da bi bila moguća pobjeda libijskih pobunjenika nad Gadafijem. Bili su pritom ustrajni, i u najtežim mjesecima, u kojima je bjesnila borba za moć i kad nije baš bilo sigurno hoće li pobunjenici moći trijumfirati protiv Gadafijeve vojske plaćenika.
Sarkozy je bio prvi zapadni državnik, koji je priznao Prijelazno vijeće, uspostavio diplomatske odnose i koji se od samog početka zalagao za vojnu akciju. Francuska je pobunjenike privremeno snabdijevala oružjem i iz zraka. Velika Britanija je nosila drugo breme NATO-ove akcije u Gadafijevom pustinjskom carstvu, te se stoga i njen premijer Cameron može osjećati kao pobjednik.
Francuz i Britanac su posjetili i Trg mučenika u uporištu pobunjenika Bengaziju. Te slike će ukrašavati Sarkozyjevu izbornu kampanju. I Cameronu, koji je na unutrašnjopolitičkom planu stjeran u ćošak, ovo će putovanje dobro doći, jer su Britanci sa dosta simpatija pratili oslobodilačku borbu Libijaca. Unosni ugovori za eksploataciju nafte bi se – onako usput – također mogli ispostaviti kao dobrodošla ratna dividenda za skupocjenu zračnu akciju. Dobrodošla i zbog toga što je naftni koncern British Petroleum upravo u Rusiji izgubio tlo pod nogama.
Turski premijer Recep Tayyip Erdoğan također trenutno putuje po sjevernoj Africi kako bi ojačao osmanski profil regionalne sile u ekspanziji. Ni on ne želi izostati na velikom oslobodilačkom tulumu u Tripoliju.
A Njemačka? I ona mora pomoći u razvoju demokratije, vladavine prava i obrazovanju mladih ljudi. Ali i u izgradnji infrastrukture i multilateralnim mjerama, koje u vidu imaju cjelokupni sjevernoafrički i arapski prostor. Hoće li se njemačka suzdržanost u Vijeću sigurnosti UN-a uzeti za zlo, pokazat će budućnost. Njemačke kompanije u budućim investicijama zasigurno neće biti na prvom mjestu, ali ne i na posljednjem. Jer, njemački know-how je tražen i u arapskom svijetu.
Njemačka je libijske pobunjenika uostalom pomagala na svaki drugi način osim vojnog. Posebna iskustva Njemačke sa prijelazom iz diktature na vladavinu prava bi, ako ne danas, najkasnije sutra trebala biti dobrodošla u reorganizaciji libijske države.
(deutsche welle)
