Pisma Allahovog Poslanika s.a.v.s., kralju Abesinije

U ovom radu uz opće napomene o svim poznatim pismima koje je uputio Božiji Poslanik (alejhi’s-selam) nastojat ćemo posebnu pažnju usmjeriti na korespondenciju koju vrši Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, sa kraljem Abesinije (danas Etiopija).

Prije nego, što izložimo sadržaj pisama koje naizmjenično upućuju poslijednji Božiji Poslanik i kralj jedne od susjednih mu država nužno je nešto reći i o historijskim dešavanjima koja stoje u pozadini ove prepiske.

Historijska pozadina

U vrijeme kada Muhammed, a.s., javno obznanjuje islam mekanski idolopoklonici ne biraju sredstva da prekinu njegovu misiju. Tada muslimani proživljavaju vrlo teške trenutke, uznemiravanja, proganjanja, tjelesna maltretiranja, koja će nerijetko dovoditi i do najsvirepijih ubistava zbog čega Božiji Poslanik, a.s., preporučuje nekolicini muslimana, koji nisu imali jače zaštite u Mekki, da se isele. I to ne bilo kuda, Poslanik, alejhi-s-selam, im ne preporučuje da se sele u Kinu ili Indiju zbog velike udaljenosti i slabih komunikacija sa Mckkom da se muslimani tamo ne bi potpuno asimilirali i izgubili svoj identitet; ne u Perziju, ni u Bizantiju, iz političkih i vjerskih razloga; niti bilo gdje na Arabijski poluotok, jer bi bili preblizu i bez jake zaštite, pa bi ih mušrici vrlo lahko mogli vratiti i nastaviti sa torturom koju su nad njima provodili; nego u Abesiniju, jer im je odgovarala kako iz geografskih, tako i iz političkih i vjerskih razloga.

Tako se u mjesecu redžebu pete godine po poslanstvu Muhammeda,a.s., odn. početkom 615. g. po rođenju Isa’a, a.s., iselila prva grupa muslimana u Abesiniju. Tu grupu sačinjavalo je 12 muškaraca i četiri žene. Predvodio ih je Osman bin Affan (‘Uoman b. ‘Affan) sa ženom Rukajjom (Ruqayya), kćerkom Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam.

Kada se tortura Kurejšija povećala, veći broj muslimana odlučuje se na odlazak iz Mekke. U toj drugoj grupi muhadžira u Abesiniju bilo je 83 muškarca i 19 žena, koju je predvodio Dža’fer bin Ebu Talib (Ga’far b.Abi Talib). Čini se vjerovatnim daje Božji Poslanik, a. s., već preko Dža’fera poslao pismo Negusu, kralju Abesinije u kojem ga moli da prihvati muslimane koji su mu došli i bude ljubazan prema njima. Sudeći po oskudnim historijskim izvorima, kontakata između Muhammeda (alejhi’s-selam) i kralja Abesinije bilo je i prije druge seobe muslimana u tu zemlju. To se može zaključiti i iz dosta prisnog obraćanja Muhammeda, a.s., već u prvom pismu abisinskom kralju.

 

U vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., Abesinijom upravljaše vladar koga će arapski izvori imenovati kao Asham bin Ebdžur en-Nedžaši (Ashama b. Abgur, an-Nagaši).

Ashama bin Ebdžur, kralj Abesinije, nudi gostoprimstvo pridošlim muhadžirima iz Mekke i, uprkos nagovorima izaslanika mekanskih idolopoklonika da vrati te “zabludjele mladiće” njihovim porodicama, Negus ostaje ustrajan u odluci da im pruži gostoprimstvo u njegovoj zemlji koliko god žele, što samo potvrđuje Poslanikove, alejhi-s-selam, riječi da se radi o pravednom vladaru koji im neće nasilje učiniti.

Kada je umro Ubejdullah ibn Džahš (‘Ubaydullah b. Gahš), muž Urnniu Habibe (Ummu Habiba), kćerke Ebu Sufjana (Abu Sufyan), Božji Poslanik, a.s., obavještava Negusa da bi želio za sebe vjenčati Ebu Sufjanovu kćerku, naravno ako to bude i njena volja, te dajoj u njegovo ime da vjenčani dar i daje pošalje njemu u Medinu. To se dogodilo 6. g. po h. (628. g. po Isa’u, alejhi-s-selam), nekoliko mjeseci prije sporazuma na Hudejbiji.

U muharremu 7. g. po h., prema nekim historijskim izvorima u rebi-u-l-evvelu iste godine., a po drugima u zu-l-hidždžetu 6. g. po h.Božji Poslanik, a.s., šalje šest svojih izaslanika šestorici vladara susjednih država pozivajući ih u islam. Jedno od tih pisama upućeno je Negusu,a donosi mu ga Amr ibn Umejje ed-Damri (‘Amr b. ‘Umayya ad-Damri).

Veći broj muslimana ostaje u Abesiniji punih petnaest godina sve do 7. g. po hidžri, kada na molbu Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, kralj Abesinije daje na raspolaganje dvije lađe za prijevoz muhadžira nazad. U to vrijeme Božji Poslanik, a.s., sa svojim borcima osvaja hajbersku tvrđavu, a kada je čuo za dolazak Dža’fera ibn Ebu Taliba i drugih ashaba iz Abesinije, on uzvikuje: Ne znam šta mi je draže, da li osvojenje Hajbera ili dolazak Dža ‘fera i njegovih.

Koliko je za muslimane značio lijep doček na kojeg su naišli u Negusovoj domovini i koliko su cijenili vladara, ali i njegovu zemljudovoljno govori podatak da nikada kasnije, bez obzira koliko bili vojno snažni, muslimani nisu napadali Abesiniju iz poštovanja prema njihovu vladaru, savremeniku Božijeg Poslanika a.s. Oni su osvajali velike zemlje poput Perzije, ali nisu dirali granice Abesinije.

Sadržaj pisama

U literaturi se navode tri pisma, u velikoj mjeri različitog sadržaja, koje je Božji Poslanik, a. s., uputio kralju Abesinije.

Prva dva koja ćemo navesti uputio je Ashami bin Ebdžuru, koji će u međuvremenu čak primiti islam, a poslijednje je upućeno neimenovanom kralju Abesinije, koji će naslijediti Ashamu.

Treba napomenuti da arapsko pismo ovih dokumenata nema tačaka za razlikovanje slova ha, ta, ta, niti gim, ha i da te su razumljiva njihova različita čitanja od strane nekih poznatih historičara.

Božji Poslanik (alejhi’s-selam) najvjerovatnije već sa Dža’ferom ibnu Ebi Talibom šalje pismo kralju Abesinije u kojem ga prije svega poziva da prihvati islam ukazujući na islamsko poimanje Isa’a, alejhi-s-selam, a zatim mu daje na znanje da mu dolaze njegov (Poslanikov, alejhi-s-selam, amidžić i grupa muslimana te da ih lijepo primi. U pismu se, tako, kaže:

Prvo Poslanikovo pismo Negusu

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Od Muhammeda, Božjeg poslanika negusu Ashami, kralju Abesinije Mir s tobom!

Hvalim ti, doista, Allaha, Vladara, Svetog, Koji podaruje sigurnost i Koji nad svim bdi.

Svjedočim da je Isa duh Božiji i riječ Njegova koju je djevici Merjemi, čistoj, kijeposnoj i nedodirljivoj dostavio, koja je zanijela Isa’a koga je On stvorio iz duha Svoga i daha Svoga, kao što je stvoiio Adema rukom Svojom i dahom Svojim.

Pozivam te, doista, Allahu, Jedinom, Koji druga nema, istrajnosti u pokornosti Njemu te da mene počneš slijediti, ta-, vjerovaćeš u mene (meni) i u ono što mi je dostavljeno jer ja sam, zbilja, Božji Poslanik.

Šaljem ti svoga amidžića Dža’fera sa grupom muslimana. Kada ti dođu primi ih, ne budi ohol. Pozivam tebe i tvoje ljude Allahu, dželle šanuliu. Ja saopćih i posavjetovah, pa prihvatite moj savjet.

Neka je mir s onim koji slijedi uputu!

Muhammed, Božiji poslanik

 

Odgovor Negusa na Poslanikovo prvo pismo

 

Kada je dobio pismo od Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, Ashama šalje sljedeći odgovor:

 

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

 

Muhammedu, Allahovu poslaniku odAshame, negusa

Mir Allahov, milost i blagoslov Njegovi neka su s tobom, vjerovjesniče Allahov-Allaha, osim Koga drugog boga nema, i Koji me je uputio u islam.

Primio sam tvoje pismo, Allahov poslaniče, u kojem spominješ pitanje Isa ‘a. Tako mi Gospodara neba i Zemlje, Isa nije ni za dlaku više od onoga što si rekao. On je onakav kako si rekao, i mi smo već upoznati s onim s čime si poslan; ugostili smo tvoga amidžića i njegove saputnike.

Svjedočim da si Allahov poslanik, istiniti i pouzdani. Već sam dao prisegu, tebi i tvome amidžiću, i pred njim sam prihvatio islam/punu predanost Allahu, Gospodaru svjetova.

Šaljem ti svoga sina Erha bin el-Ashama, a ja imam vlast samo nad sobom; ako hoćeš da ti dođem, Allahov Poslaniče, učinit ću to, jer ja svjedočim da je ono što ti govoriš istina.

Mir neka je s tobom, Allahov Poslaniče.

Jedan od poznatih historičara i hadiskih autoriteta ez-Zejle’i (az- Zayla’i), kao i mnogi drugi historičari, među kojima i savremeni istraživač Hamidullah, navode da je Božiji Poslanik (alejhi-s-selam) preko Amra ibn Umejje ed-Damrija uputio kralju Abesinije pismo nešto drugačijeg sadržaja. Ne zna se posigurno da li je to bilo 7. g. po H. kada je Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, poslao emisare i petorici drugih susjednih vladara ili je to bilo ranije. Ovo drugo mišljenje je prihvatljivije. Evo prijevoda gornjeg pisma Allahova Poslanika:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Od Muhammeda, Božijeg poslanika Negusu kralju Abesinije

Spašen neka si!

Hvalim ti, doista, Allaha, osim Koga nema drugog boga, Vladara, Svetog, Koji podaruje miri sigurnost i Koji nad svim bdi.

Svjedočim da je Isa, sin Merjemin, duh Božji i riječ Njegova koju je djevici Merjemi, čednoj i nedodirljivoj darovao; zanijela ga je, a Allah ga stvori od duha Svoga i daha Svoga, kao što je stvorio i Adema rukom Svojom.

Pozivam te, doista, Allahu, Jedinom, Koji nema druga, te istrajnosti u pokornosti Njemu i da me slijediš, da uzvjeruješ u ono što mi je dostavljeno, jer ja sam, zbilja, Allahov poslanik. Pozivam tebe i tvoj narod Allahu (dželle šanuhu).Ja priopćih i posavjetovah, pa prihvatite savjet moj!

Neka je mir s onim koji slijedi uputu!

Muhammed, Božji poslanik

Original ovog pisma je sačuvan sve do naših dana. O njemu su, između ostalih, govorili: engleski orijentalista Dunlop, Ekrem Dija-u-1- Umeri, te Muhammed Hamidullah. Faksimil pisma zajedno s nekoliko drugih pisama Poslanikovih prezentiran je čak i na internetu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Originalni primjerak drugog pisma koga je Muhammed, alejhi-s-selam, poslao Negusu

 

Izvornik pisma pisan je na pergamentu dimenzija 23×33 cm, mastilo je smeđe, a nakon 17 redaka teksta nalazi se kružni otisak pečata (koji se, nažalost, ne vidi na prikazanom faksimilu).

Odgovor Negusa na drugo Poslanikovo pismo

 

Vladari susjednih država različito su reagirali na pisma u kojima ih Božji Poslanik, alejhi-s-selam, pozivao da prime islam. Neke od njih njihovaoholost i inat bijahu sprječavali da čuju glas istine, pa ne samo da nisu našli za shodno da ljubazno odbiju poziv koji im je uputio Muhammed, alejhi-s-selam, da prime islam, nego su na vrlo ružan način pogazili uobičajena pravila u diplomatskom ophođenju cijepajući pismo i vrijeđajući izaslanika Allahova Poslanika, alejhi-s-selam. Tako je učinio Kisra Perviz, kralj Perzije, koji je pocijepao pismo upućeno po es-Sehmi- ju (‘Abdullah bin Hu’afa as-Sahmi).

Drugi iz različitih razloga nisu bili spremni prihvatiti islam, ali su srdačno primali emisare, ljubazno odbili Muhammedov, alejhi-s-selam, poziv i poslali mu raznovrsne poklone, kao što su učinili Muqawqis i Heraqle.

Jedini vladar, uz el-Munzira ibn Savau (al-Munzira b. Sawa), kralja Bahrejna, koji je prihvatio poziv da primi islam i poprati svoj pristanak različitim poklonima bio je kralj Abesinije.

Kada mu je ed-Damri predočio i pročitao pisni Negus je pismo uzeo, stavio ga na lice, spustio se sa prijestolja na zemlju i pred Dža’fer ibn Talibom i ostalim prisutnim primio islam. Tom prilikom je, između ostalog, rekao: “Da mogu da mu (Allahovom Poslaniku, alejhi- s-selam) odem, otišao bih mu.”

Dolazak muslimana koji su izabrali Abesiniju za svoje sklonište, razgovor sa njima o principima islama i islamskom gledanju na Isa’a alejhi-s-selam, slušanje Božijih riječi koje mu je učio Dža’fer, a potom pismo Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, ponukalo je Ashamu, negusa Abesinije da primi islam. O autentičnosti podatka daje Ashama, kralj Abesinije, primio islam, između ostalog, svjedoče vjerodostojni hadisi koji se navode u najpoznatijim hadiskim zbirkama u kojima se kaže daje Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, obznanio smrt Negusovu na sam taj dan, da je sa vjernicima izašao na musallu, poredao ih u safove i obavio dženaza-namaz u odsutnosti donoseći četiri tekbira. El-Vakidi (al- Waqidi) bilježi daje Ashama, kralj Abesinije, umro 9. g. po H., nakon što se Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, vratio sa pohoda na Tebuk, iako ima mišljenja da se to desilo prije osvojenja Mekke 8. h.g. odn. 630. g.

Na drugo pismo Božijeg poslanika, alejhi-s-selam, Negus je poslao sljedeći odgovor:

Muhammedu, Allah ga blagoslovio i spasio, od negusa Ashame

Nekaje mir Božiji, milosti blagoslov s tobom, Božiji poslaniče

Poslao sam ti, Božji poslaniče, sve tvoje ashabe koji su iz Mekke došli u moju zemlju. Evo, šaljem ti svoga sina Erha sa 60 Abesinaca, a ako želiš da ti i sam dođem, učinit ču to, Božiji Poslaniče, jer ja doista svjedočim daje istina ono što govoriš.

Neka je mir Božiji, milost i blagoslov s tobom, Božiji Poslaniče!

Jasno je uočljivo da su ova dva Poslanikova, alejhi-s-selam, pisma Negusu skoro identična osim njihova posljednjeg dijela. To je bilo razlogom da su ih pojedini, historičari zamjenjivali, pa su isticali da je Božji poslanik alejhi-s-selam, 6. g. po h. pisao Negusu da primi gostoljubivo Dža’fera i ostale njegove ashabe, iako su oni već petnaestak godina slobodno, bez uznemiravanja živjeli u njegovoj kraljevini. I dalje, međutim, ostaje nejasno zašto ga Božiji poslanik, alejhi-s-selam, i u drugom pismu, iako mu je Negus jasno stavio do znanja da prihvaća islam, poziva da uzvjeruje Allaha, dželle šanuhu. Da li je Negus nakon prvog pisma možda samo tajno primio islam i to saopćio jedino Božjem poslaniku, alejhi-s-selam, a zatajio svojoj sviti, sveštenstvu i narodu jer je kršćanstvo bilo veoma rašireno i duboko ukorijenjeno u srcima njegovih podanika? Ilije, ipak, u pitanju autentičnost tih pisama pa se radi, samo o jednom pismu koje se u dvije različite verzije navodi u literaturi, ili, pak, o dva pisma čiji su sadržaji ispremetani?!

 

Štaje od ovoga tačno nismo mogli precizno utvrditi, ali je sasvim sigurno daje ovo drugo pismo Negus poslao po Amru bin Umejjeu ed- Damriju i Dža’feru bin Ebu Talibu, Božijem Poslaniku, alejhi-s-selam.

Uputio ih je zajedno sa ostalim muhadžirima u dva broda i stigli su u Medinu kada je Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, bio na Hajberu.

Treće Poslanikove pismo kralju Abesinije

U literaturi se navodi i treće pismo koje Božiji poslanik, alejhi-s- selam, piše kralju Abesinije. Međutim, po mišljenju velikog broja historičara ono nije upućeno Ashami, nego drugoj osobi, njegovu nasljedniku, što potvrđuje i sami ton pisma kojim se Poslanik, alejhi-s- selam, obraća kralju Abesinije:

 

Ovo je pismo od Muhammeda, vjerovjesnika, negusu, el-Ashami, velikodostojniku Abesinije.

Neka je mir s onim koji slijedi uputu, vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika.

Svjedočim da nema boga sem Allaha, Jedinog, Koji druga nema, Koji nije sebi ni dijete, ni drug uzeo, te da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik.

Pozivam te u islam, jer ja sam poslanik Njegov. Primi islam – bit ćeš spašen. “Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ravnim ne činimo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!’ Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani”. A ako odbiješ, ta snosiš grijehe kršćana svoga naroda.

Muhammed, Božiji poslanik

Po mnogim historičarima ovo pismo, kao što smo rekli, nije upućeno Ashami bin Ebdžuru, koji je prihvatio muslimane iz Mekke i već primio islam, nego njegovu nasljedniku, koji niti je odgovorio na pismo Božijem poslaniku, alejhi-s-selam, niti je primio islam. Najbolji argument za ovu tvrdnju jeste činjenica daje poptuno neprihvatljivo da Božiji poslanik, alejhi-s-selam, u ovom pismu traži od Negusa da prihvati islam i da mu čak skreće pažnju ako to ne učini da time preuzima grijeh i svih svojih podanika koji ga u tome slijede, nakon što gaje ovaj već u dva navrata izvijestio da je sa radošću prihvatio islam.

Ovo pismo je, s obzirom daje skoro iste sadržine, najvjerovatnije upućeno u isto vrijeme kada i pisma ostalim vladarima.

Iz sadržaja pisama, ali i iz same njihove forme, možemo izvući sljedeće zaključke:

– Sva pisma Božijeg poslanika, alejhi-s-selam, počinju Bismillom, a završavaju pečatom Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, na kojem je ugravirano: Muhammedun resulullah, na način daje riječ Allah bila na vrhu, poslije koje je bila riječ Resul, a zatim Muhammed;

– Pisma Božijeg poslanika, alejhi-s-selam, su veoma kratka, uz Bismillu i selam tu se nalazi još samo poziv da se primi islam vrlo često popraćen kur’anskim ajetom, koji govori o tome. Ez-Zuhri (az-Zuhri) će čak reći daje šest pisama koje je Božji poslanik, alejhi-s-selam, poslao susjednim vladarima bilo potpuno identičnoga teksta;

• Kada se obraća nemuslimanima, Božiji poslanik, alejhi -s-selam, svoj pozdrav izražava riječima: as-salamu ‘ala meni- -t-taba’a-l-huda (Spas i mir onom koji uputu slijedi), a kada se obraća muslimanima, onda to čini riječima as-salamu ‘alayk(um)(Spas i mir na tebe/vas). Ove poslijednje riječi su upućene i negusu, Ashami ibn Ebdžuru.

• Glavni dio pisma, uostalom, i osnovni razlog zbog koga Poslanik, alejhi-s-selam, šalje pismo, čini poziv u islam, odbacivanje mnogoboštva i drugih svjetonazora i slijeđenje jedinog ispravnog puta;

• Pisma koja šalje Božiji poslanik, alejhi-s-selam, vladarima susjednih država na najbolji način govore o univerzalnom karakteru islama, i neodrživosti tvrdnji pojedinih orijentalista da o univerzalnosti islama Muhammed, alejhi-s-selam, nikada nije razmišljao. Islam se niukom slučaju ne može svoditi samo na Arape, niti samo na sedmo stoljeće po Isau, alejhi-s-selam, nego je vjera koja se obznanjuje i koju prihvaćaju svi ljudi, na svim prostorima i u svim vremenima o čemu govore i sljedeći ajeti:

  ”Neka je uzvišen Onaj koji robu Svome objavljuje Kuran da bi svjetovima bio opomena…”

  ”Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne znaju…”

  ”Reci: Oljudi, ja sam svima vama Allahovposlanik… ”

  i mnogi drugi ajeti;

– Ovi kur’anski ajeti sasvim jasno ukazuju na neispravnost teorije da se poslanička misija izdigla sa lokalnog na internacionalni nivo prateći širenje svog političkog utjecaja. Univerzalni karakter islama bio je ustanovljen još dok su muslimani bili tlačeni u Mekki i dok su trpili najgora mučenja i kažnjavanja;

– Prva dva pisma koja Božiji Poslanik, alejhi-s-selam, upućuje negusu Ashami u velikoj mjeri se razlikuje od pisama koje upućuje drugim vladarima, pa i od trećeg pisma koje je upućeno drugom kralju Abesinije. U njima nema službenog tona, nema podsjećanja na veliku odgovornost ako se islam ne prihvati, a kamoli da Poslanik, alejhi-s-selam, prijeti kaznom. U pismu, npr. Heraqlu upućuje se poziv da primi islam. U slučaju da ga odbije, on preuzima odgovornost za sebe i sve svoje sljedbenike kojima nije omogućio da prime islam. U pismu Negusu blagose sugerira da prihvati Poslanikove savjete. Tu se nalazi određena vrsta čak naklonosti, ljubaznosti i nježnosti;

– Iz ovog i drugih pisama koje Božiji Poslanik, a.s., upućuje stranim vladarima pozivajući ih u islam ispoljeno je jako nastojanje Muhammeda, alejhi-s-selam, da obznani islam svima. On s osnovnim principima upoznaje vladare čija je dužnost da tu vijest o pojavi novog Božijeg poslanika, koji poziva u islam prenesu svojim podanicima;

– Božijeg poslanika, alejhi-s-selam, nimalo ne sputava jaka politička, ekonomska i vojna moć Perzije i Bizantije. On njihovim vladarima na isti način kao i vladarima drugih susjednih država vrlo hrabro i ubjedljivo predočava potrebu da promijene svoj životni svjetonazor i da prihvate islam;

– Poslanik, alejhi-s-selam, potpuno zanemaruje kolonizatorske aspiracije Bizantije i Perzije prema nekim dijelovima Arabijskog poluotoka pa se direktno obraća njihovim upraviteljima: el-Gassaniju (al-Harit ibn Abi Samir al-Gassani), namjesniku Damaska; Muqawqisu, namjesniku Egipta; Bazanu (Badan), perzijskom namjesniku Jemena, aludirajući time da poziv u islam svi izravno trebaju čuti, bez obzira na trenutnu političku situaciju na tom prostoru;

– Sugestija ashaba Božijem poslaniku, a. s., o korespondenciji i o uobičajenosti pečaćenja pisma te Poslanikovo prihvaćanje te sugestije, i naredba da mu se izradi pečat od srebra, ukazuje na fleksibilnost islama koji uvažava tradicije i običaje drugih kultura i religija, ako se oni ne kose sa islamskim učenjem;

– Božiji poslanik, alejhi-s-selam, obraća se vladarima oslovljavajući ih njihovim titulama i priznajući njihove pozicije, potvrđujući da će im i kada prime islam, vlast ostati, čime im stavlja do znanja da on ne traži vlast;

– U nekim pismima Božiji poslanik, a.s., govoreći o osnovama islama, govori o obavezi zekata, ali ističe da sredstva koja se na taj način prikupe nisu dozvoljena ni njemu, ni njegovoj porodici, nego da se od imućnih dijele siromašnima i onima kojima je taj imetak potreban, čime jasno daje do znanja da on ne traži imetak;

– Svakom vladaru se obraća shodno njegovim uvjerenjima. Ako je vladar kršćanin, Poslanik, a.s., ističe postojanje čvrste veze između tzv. nebeskih, objavljenih jera, a ako ispovjeda neku drugu vjeru, onda ukazuje na nužnost povratka čovječanstva obožavanju samo jednog Boga i napuštanju svega drugog;

– Sasvim je uočljiva precizna uravnoteženost unutar teksta svakog pisma glede ulijevanja nade u spas na oba svijeta, ako se poziv u islam prihvati, i ukazivanja na loše posljedice, ako se on ipak odbije, npr.  Primi islam – bit češ spašen!;

– Božji poslanik, a.s., kada govori o Isa’u, a.s., spominje i Adema, a. s., želeći reci da apsolutno nije validan argument da to što je Isa, a. s., rođen bez oca daje, ne’uzu billah, Božiji sin, jer je i Adem, a. s., rođen bez oca (i bez majke) i niko ga ne smatra sinom Božijim;

– U pismima se obznanjuje da konačnica pripada islamu, objavljuje se sloboda čovjeka i negira njegovo izrabljivanje, i si. …

Premda prepisku Božijeg Poslanika, a. s., sa negusom Abesinije prate brojne nejasnoče, od samog broja pisama, njihova sadržaja, datuma slanja ipak je sasvim jasno da je ta prepiska zbilja vođena, što govori o univerzalnosti islama, potom da se Božiji Poslanik, a. s., sasvim drugačije ophodio prema Ashami ibn Ebdžuru u odnosu na vladare drugih susjednih država poznajući njegovu pravičnost i istinoljubivost, te daje Ashama na veoma uljudno i prijazno obraćanje Božijeg Poslanika, alejhi- s-selam, a kao rezultat osobnog ubjeđenja, odgovorio najplemenitijim postupkom – prihvaćanjem islama.

Preuzeto iz Anali Gazi Husrev-Begove Biblioteke

IslamBosna.ba