Više od 30 izvrsno sačuvanih pisama, dio prepiske koju je s poglavnikom NDH, Antom Pavelićem, tokom desetak godina vodio Anton Vranjković (85), ustaški časnik koji danas živi u mjestu na jadranskoj obali, nedaleko od Splita, samo je djelić fascinantne arhive o ustaškoj i kasnijoj hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je u Evropi, Južnoj Americi i Australiji djelovala nakon Drugog svjetskog rata.
Dio korespondencije između Pavelića i Vranjkovića, koju je objavio hrvatski “Jutarnji list”, lične je prirode i svodio se na uzajamne čestitke u povodu Božića, Nove godine i Uskrsa, te rođendanâ i imendanâ, no dio predstavlja poglavnikove ocjene i analize političkih zbivanja, te njegove planove za ponovnu uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, poražene u Drugom svjetskom ratu.
Pisma nepoznata javnosti
Tridesetak pisama ustupljenih “Jutarnjem listu”, do sada potpuno nepoznatih javnosti, prvorazredna su historijska građa jer daju izravan uvid u prilike koje su vladale u samom vrhu ustaške emigracije, međusobnom sumnjičenju koje je vladalo između Pavelića i njegovih najbližih suradnika, te borbi za prevlast u poslijeratnom ustaškom pokretu.
Pavelićeva do sada potpuno nepoznata pisma, odašiljana Vranjkoviću iz Argentine i Španije u Englesku i kasnije Zapadnu Njemačku, bit će dragocjen, autentičan izvor historičarima, posebno u dijelu koji se odnosi na raskol između poglavnika i Branka Jelića, te Vjekoslava Maksa Luburića.
Vranjković se s Pavelićem počeo dopisivati još dok se nalazio u zarobljeništvu u Engleskoj, 1949. godine, i njihovi su kontakti trajali punih deset godina. No, pisma iz najranijeg razdoblja njihove korespondencije su izgubljena tokom jedne od Vranjkovićevih brojnih selidbi. Prvo sačuvano poglavnikovo pismo Vranjkoviću nosi datum 7. maja 1953., a posljednje 18. septembra 1959. Ono posljednje, dakle, pisano je tek nešto više od tri mjeseca prije Pavelićeve smrti.
Većina Pavelićevih pisama kucana je pisaćom mašinom, a samo nekoliko ih je pisano rukom. Uglavnom su na vrlo tankom papiru – sličnom onome za zamatanje duhana – kakav se koristi u zračnoj pošti, no izvrsno su sačuvana s obzirom na to da ih Vranjković čuva u plastičnim folijama. Pavelić je sva pisma datirao i lično potpisao, no zanimljivo, nigdje uz datum nije stavio i mjesto gdje su pisana. Čini se da je Pavelić sam kucao, ili ih je diktirao osobi nevještoj s pisaćim strojem.
Jedan susret
Prepuna su pogrešaka i kucanja slova preko slova, a i po formi su izvan standarda kakve primjenjuju profesionalni daktilografi. Gotovo sva pisma imaju memorandum Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, a ona ranija i crno-bijeli hrvatski historijski grb, te iznad njega slovo U uokvireno pleterom. Grb je na kasnijim pismima otisnut suhim žigom.
Vranjković je Pavelića sreo tek jednom, 1943. godine, kada ga je u Zagrebu poglavnik primio sa skupinom ustaških pitomaca, polaznika vojne škole. Vranjković je tada pohađao ustašku časničku školu u Borovu.
Kad su Njemačka i njeni saveznici izgubili rat, ostaci poraženog Pavelićeva režima razasuli su se na sve strane. Vranjković je nakon zarobljeništva u Italiji i Austriji dospio u Englesku, a Pavelić je nakon kraćeg skrivanja u Italiji pobjegao u Argentinu.
(dnevniavazba)
