Izraelski lobi

Centralno jezgro lobija čine američki Jevreji koji u svakodnevnom životu ulažu zapažen trud da vanjsku politiku Amerike usmjere u pravcu interesa Izraela. Njihova aktivnost nije isključivo ograničena na davanje glasova proizraelskim kandidatima i obuhvata, također, korespondenciju, finansijske pomoći i podršku proizraelskim organizacijama. Nisu svi američki Jevreji članovi lobija, jer Izrael za mnoge od njih nije glavna preokupacija. Na primjer, u jednoj anketi 2004. godine oko 36% američkih Jevreja rekli su da su oni „malo“ ili „nikako“ emocionalno vezani za Izrael.

Također, američki Jevreji imaju različita mišljenja o izraelskoj politici. Mnoge od ključnih organizacija lobija, kao što su AIPAC i Konferencija predsjednika značajnih jevrejskih organizacija, vode tvrdolinijaši koji uglavnom podržavaju ekspanzionističku politiku partije Likud i na neki način smatraju se protivnicima mira iz Osla. S druge strane, veliki dio jevrejske zajednice u Americi ima pozitivan stav o pomirenju s Palestincima i male grupe, poput Glasa mira Jevreja, čvrsto podržavaju takve postupke. Uz ove različite stavove umjerenjaci i ekstremisti čvrsto podržavaju američku podršku Izraelu.

Nije začuđujuće što se jevrejski lideri u Americi uglavnom savjetuju sa zvaničnicima Izraela. Otuda bivši lideri mogu maksimalno ostvariti utjecaj izraelskih zvaničnika u Sjedinjenim Državama. Aktivista jedne od važnih jevrejskih organizacija piše: „Nama je rutinski reći da je ovo naše mišljenje o određenom pitanju, ali da ipak trebamo provjeriti šta Izrael misli. Mi kao zajednica uvijek to činimo“. Također, kod nas postoje stroga pravila protiv svake kritike izraelske politike, te jevrejsko-američke vođe rijetko podržavaju pritisak na Izrael. Zbog toga je Edgar Bronfman, lider Svjetskog jevrejskog kongresa, kada je napisao pismo Bushu i od njega zatražio da izvrši pritisak na Izrael radi zabrane izgradnje kontroverznog sigurnosnog zida, optužen za opstrukciju. Kritičari su govorili: „Za vođu Svjetskog jevrejskog kongresa sramotno je da od predsjednika države traži da se usprotivi provođenju politike izraelske vlade.“

Kada je Seymour Reich, predsjednik Foruma izraelske politike u novembru 2005. godine američkom državnom sekretaru, Condoleezi Rice, preporučio da izvrši pritisak na Izrael kako bi se ponovo otvorio važni granični prelaz u pojasu Gaze, kritičari su njegov postupak osudili kao neodgovorno ponašanje i saopćili: „Među Jevrejima nema mjesta za onoga ko širi propagandu protiv izraelske sigurnosne politike…“ Da bi se osigurao od ovih napada Reich je izjavio: „Kada se odnosi na Izrael, u mom riječniku ne postoji riječ pritisak.“
Američki su Jevreji formirali veliki blok organizacija za utjecaj na vanjsku politiku Sjedinjenih Država. Među njima je AIPAC najjača i najpoznatija. Časopis Fortune  zatražio je 1997. godine od članova Kongresa i njihovih službenika da klasificiraju najjače lobije u Washingtonu. AIPAC se našao na drugom mjestu, iza Nacionalne asocijacije penzionera (AARP) i ispred izuzetno utjecajnih lobija kao što su CIO, AFI i Nacionalna asocijacija marinaca. I analiza National Journala je, također, u martu 2005. godine stigla do sličnog rezultata i AIPAC je u gradaciji moći u Washingtonu pozicionirala na drugo mjesto.

Izraelski lobi također obuhvata protestantske kršćane kao što su Gary Bauer, Jerry Falwell, Ralf  Reed, Pat Robertson i također, bivše lidere većine u Predstavničkom domu kao što su Dick Armey i Tom Delay. Oni vjeruju da je obnova života Izraela dio biblijskog proročanstva i podržavaju njegovu ekspanzionističku politiku, te smatraju da je vršenje pritiska na Izrael u suprotnosti s Božijom voljom. Pored toga, članstvo u lobiju obuhvata nejevreje  neokonzervativce kao što su John Bolton, Robert Bartley, bivši urednik Wall Street Journala, William Bennett, bivši ministar obrazovanja, Jeane Kirkpatrick, bivša američka ambasadrica u Ujedinjenim nacijama,  i novinare kao što je George Will.

Izvori moći lobija

Sjedinjene Države imaju višegranu vlast koja otvara put za provođenje utjecaja na njenu politiku. Zbog toga interesne grupe mogu na različite načine oblikovati njenu politiku lobiranjem izabranih predstavnika i članova izvršne vlasti, financiranjem izbornih kampanja, glasanjem na izborima, oblikovanjem javnog mnijenja, itd.    Pored toga, specijalne interesne grupe, kada su predane nekom posebnom pitanju, koriste veliku moć, dok je velika većina naroda  nezainteresovana za njega. Političari imaju želju da zadovolje osobe koje su zabrinute u vezi s pitanjem i kada je broj tih osoba mali, iako su sigurni da ih ostatak naroda neće kazniti.

Moć izraelskog lobija  izvire iz njegove jedinstvene sposobnosti u vođenju političke igre interesnih grupa. U načinu djelovanja nema nikave razlike između interesnih grupa  kao što je lobi poljoprivrednika, tekstilnih i metalskih radnika i drugih etničkih lobija, ali ono što izraelski lobi odvaja od ostalih jeste njegova izuzetna efikasnost. Američki Jevreji i, također, njihovi kršćanski saveznici u nastojanju da američku politiku skrenu u pravcu izraelskog interesa ne rade ništa neispravno. Organizacije i osobe koje sačinjavaju lobi rade isto ono što rade i druge interesne grupe, ali oni taj posao obavljaju mnogo bolje. Pored toga, pro-arapske interesne grupe toliko su slabe da kao da i ne postoje  i ta činjenica, također, olakšava rad izraelskog lobija.

Strategije uspjeha

Za promoviranje američke podrške Izraelu, lobi slijedi dvije glavne strategije: prvo, raspolaže velikim utjecajem u Washingtonu, te  Kongres i izvršnu vlast navraća na podršku izraelskoj politici ubuduće. Šta god da su lični stavovi pojedinih zakonodavaca ili političara, lobi nastoji da podršku Izraelu prikaže kao jedan dobar politički izbor. Drugo, lobi nastoji da ponavljanjem legendi o Izraelu, njegovom formiranju i podržavanjem Izraela u dnevnim političkim raspravama, predstavi pozitivnu sliku o Izraelu. Cilj je spriječiti da se na političkoj sceni čuje bilo kakav kritički komentar o Izraelu. Kontrola rasprava osnovni je princip u garantovanju podrške Amerike; jer bi iskrena analiza odnosa Izraela s Amerikom mogla Amerikance usmjeriti na podršku drugačijoj strategiji.

Utjecaj na Kongres

Osnovni fukcionalni princip lobija jeste njegov utjecaj u Kongresu Sjedinjenih Država, mjestu gdje je Izrael zaštićen od bilo kakvih kritika. Ovo je stanje samo po sebi interesantno i vrijedno pažnje, jer Kongres skoro nikada ne izbjegava raspravu o provokativnim pitanjima. Radilo se o pitanju abortusa, pozitivnim aktivnostima ili zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, sigurno će na Capitol Hillu doći do žive rasprave. Međutim, kada se pitanje odnosi na Izrael, mogući kritičari umuknu  i vrlo rijetko će doći do rasprave i dijaloga.  Jedan razlog uspjeha lobija u Kongresu jeste to što su neki od ključnih članova Kongresa kršćani cionisti, kao što je Dick Armey koji je u septembru 2002. izjavio sljedeće: „Moj prioritet broj jedan u vanjskoj politici jeste zaštita Izraela.“ Svako će pomisliti da prioritet broj jedan svakog člana Kongresa treba da bude zaštita Amerike, ali Armey tako nešto nije rekao.  Također, i jevrejski  senatori i predstavnici nastoje da američku vanjsku politiku oblikuju kao podršku izraelskim interesima.

Proizraelski službenici u Kongresu sljedeći su izvor moći lobija. Upravo kao što je jednom izjavio Morris  Amitay, bivši predsjednik AIPAC-a: „Postoje mnoge osobe u administrativnom odjelu Kongresa… od kojih su neki Jevreji  zainteresirani da na posebna pitanja gledaju sa stanovišta da su sami Jevreji… Postoje mnoge osobe koje su u poziciji da u ovim pitanjima odlučuju za senatore… Mnogo toga da se učiniti samo na nivou gdje su službenici.“ Međutim, sam AIPAC čini centralno jezgro utjecaja lobija u Kongresu. Uspješnost AIPAC-a je rezultat sposobnosti da nagradi zakonodavce i kandidate Kongresa koji podržavaju njegove programe i sposobnosti da kazni protivnike tih programa. Novac za izbore u Sjedinjenim Državama ima sudbonosan značaj (Kao što nas je na to podsjetila posljednja afera o brojnim sumnjivim poslovanjima lobiste Jack Abramoffa) i AIPAC svojim prijateljima garantuje da će primiti ogromnu finansijsku podršku velikog broja proizraelskih političkih komiteta. S druge strane, oni koji se obilježavaju kao protivnici Izraela mogu biti sigurni  da će AIPAC  finansijski podržati njihove političke protivnike. AIPAC također pisanom korespondencijom podstiče urednike listova na podršku proizraelskim kandidatima.

Nema nikakve sumnje u utjecaj ovih postupaka. Evo jednog primjera: AIPAC  je 1984. godine pomogao poraz senatora Charlesa Percya iz Illinoisa koji je, prema izjavama jednog istaknutog zvaničnika lobija „pokazivao nezainteresiranost i čak neprijateljstvo prema našim interesima.“ Thomas Dine, tadašnji predsjednik AIPAC–a događaj je ovako objasnio: „Svi Jevreji u cijeloj Americi ujedinili su se na uklanjanju Percya i američki političari, od kojih su neki sada na pozicijama, a neki  drugi ih priželjkuju, veoma dobro su razumjeli našu poruku.“ AIPAC ima reputaciju opasnog  neprijatelja; jer  njegova popularnost ulijeva strah svakome kako ne bi dovodio u pitanje njegove programe.Utjecaj AIPAC u Kongresu ide čak i iznad ovoga s obzirom na izjavu Douglas Bloomfielda, bivšeg člana Centralnog vijeća AIPAC-a: „Za članove je Kongresa uobičajena stvar da se, kada im trebaju neke informacije, prije obraćanja biblioteci Kongresa, istraživačkom servisu Kongresa, službenicima Komiteta i ekspertima vlade, prvo obrate AIPAC-u.“ Štaviše,  on ukazuje da se uglavnom od AIPAC-a traži da koncipira govore Kongresa, aktivira se na zakonodavstvu, preporuči način djelovanja, izvrši istraživanja, sakupi svoje pristalice i ujednači stavove.

AIPAC, koji ima najveću ulogu u lobiju, de facto je agent jedne strane vlade i ima potpunu kontrolu nad Kongresom Sjedinjenih Država. Slobodne rasprave i razgovori o politici Sjedinjenih Država u vezi s Izraelom u Kongresu se ne odvijaju, čak ni onda kada te politike imaju značajne posljedice za cijeli svijet.  Prema tome, jedna od tri glavne grane vlasti Sjedinjenih Država potpuno je odana podršci Izraelu. Bivši senator Ernest Hollings, kada je napustio Kongres izjavio je sljedeće: „Ovdje vi ne možete poduzeti nikakvu politiku u vezi s Izraelom osim onoga na što vas AIPAC obaveže.“ Ariel Sharon, bivši izraelski premijer jednom je američkoj publici rekao: „Kada me ljudi pitaju kako mogu pomoći Izraelu, ja im kažem, pomozite AIPAC-u.“

Utjecaj u izvršnoj vlasti

Lobi također ima veliki utjecaj na izvršnu vlast Sjedinjenih Država. Ova moć u određenoj mjeri proističe iz utjecaja jevrejskih glasača na predsjedničkim izborima. Unatoč malom broju Jevreja (manje od 3%),  kandidatima obaju stranaka stavljaju na raspolaganje veliku finansijsku pomoć. Washington Post je jednom procijenio da predsjednički kandidati iz Demokratske partije „za osiguranje do 60% novca potrebnog za izbore zavise od jevrejskih pristalica“. Pored toga, nivo je jevrejskih učesnika na izborima visok i oni su koncentrisani u značajnim saveznim državama kao što su California, Florida, Illinois, New York i Pennsilvaniya. Pošto glas Jevreja u približnim izbornim rezultatima ima značaj, predsjednički su kandidati posebno pažljivi da ne isprovociraju neprijateljstvo jevrejskih birača.

Ključne organizacije lobija, također, aktuelnu vladu postavljaju kao cilj svog utjecaja. Na primjer, proizraelske se snage pobrinu da kritičari jevrejske države neće osvojiti značajne položaje u vanjskoj američkoj politici. Jimmy Carter htio je da George Balla imenuje svojim ministrom vanjskih poslova (državnog sekretara), ali je znao da se Ball smatra kritičarem Izraela i da će se lobi usprotiviti njegovom izboru. Ovaj kriterij primorava svakog političara željnog moći da postane otvoreni pristalica Izraela i zbog tog razloga u organizaciji vanjske politike Sjedinjenih Država otvorenim kritičarima izraelske politike prijeti opasnost istrebljenja.

Danas se još uvijek nastavlja ovakva vrsta pritiska. Kada je 2004. godine Howard Dean, predsjednički kandidat iz Sjedinjenih Država htio da odigra „nepristrasniju ulogu“ u sporu između Arapa i Izraela, senator Joseph Lieberman optužio ga je da je Izrael stavio u tešku poziciju i rekao da su Deanove izjave bile neodgovorne. Otprilike svi demokrati članovi Predstavničkog doma su u strogo intoniranom pismu kritikovali izjave Deana, a list Jevrejska zvijezda Chicaga izvijestio je da  „nepoznati napadači… pune mejlove jevrejskih lidera u cijeloj zemlji i, bez dovoljno dokaza, upozoravaju da će Howard Dean biti nepoželjan za Izrael.“ Ova zabrinutost bila je nepotrebna jer je Dean u određenoj mjeri podržavao Izrael.

Ljubaznošću Udruženja Mladi Muslimani preuzeto iz knjige „Izraelski lobi i američka vanjska politika“.Autori knjige su profesori političkih nauka – John Mearsheimer sa Univerziteta u Čikagu i Stephen Walt sa Hardvard Univerziteta. Knjiga se može kupiti u izdanju Mladih Muslimana, u prostorijama Udruženja, Sarači 77, Sarajevo.